“Dnevna doza e-Dnevnika”: Skinut zavjet šutnje iz hrvatskih učionica

(Srednja.hr) ‘Pobjegao pa se vratio pet minuta prije kraja. Poseban slučaj neodgojenog dijeteta’, jedna je od bilješki nastavnika zapisanih u eDnevnik koja najbolje opisuje situaciju u učionicama diljem zemlje. Uglavnom se negativne opaske pojavljuju na Facebook pageu ‘Dnevna doza e-Dnevnika’ koja otkriva pravo stanje kućnog odgoja, pred kojim svi zatvaramo oči.

Uzimaju pištolje s kojima plastičnim mecima gađaju učenike i profesore, bacaju stolice kroz prozor, šmrču bijeli šećer tijekom sata, bušilicom prijete drugim učenicima, trgaju bilježnice kada su ljuti ili ih zapale nasred učionice. To su samo neke od bilježaka nastavnika u e-Dnevniku kojem pristup imaju profesori, učenici i njihovi roditelji. Učenici adminima pagea anonimno šalju svoje pothvate s kojima se žele pohvaliti pred više od 25.000 fanova na stranici koja dobiva sve veću popularnost među mladima.

Pišem sve u e-Dnevnik pa nek čitaju i uživaju

– Pišem sve, namjerno, neka čitaju i uživaju. Ponekad si stvarno dam oduška pa to sve skupa ima i poneku lirsku notu. I ni najmanje me nije sram zbog viđenih i zapisanih budalaština koje tamo upisujem, pišem ih zbog onih koji se trebaju sramiti. Najdublje prezirem e-imenike kao i sve što je rezultiralo njihovom pojavom (mislim na ove novopečene stranice učenika na kojima će svakodnevno odjelodanjivati svoje bezobrazluke), ali ako imaju ikakvu prednost, onda je to mogućnost beskonačnog bilježenja, opisala je svoje iskustvo s e-Dnevnikom profesorica Tamara Šoić.

Profesorica je još krajem prošle godine napisala zanimljivu kolumnu o tome ‘kako sustav e-imenika nije podešen kako treba, kao prvo, sa samim sobom, kao drugo, s nekim pedagoškim pretpostavkama i, kao treće, s materijalnim uvjetima u samoj školi u kojoj se koristi.’

– Svaka takva stranica ima više vrsti ljudi koji ju prate i koji različito doživljavaju njezine objave. Neki veličaju njihove objave i podržavaju ponašanje koje je opisano u e-dnevniku sto je negativna stvar jer kod većine slika koje objavljuju opisuju neodgovorno, glupo i ponekad opasno ponašanje. Ostatak ljudi koji prate tu stranicu se rugaju i smiju glupostima koje ti učenici rade. I to je prihvatljiv oblik jer je on bezopasan i služi za ismijavanje glupostima koje učenici rade, rekao nam je Matija iz II. gimnazije Zagreb.

Učionice su hram u kojima vlada zavjet šutnje

Profesor Dalibor Perković iz Nastavnici organizirano smatra kako je došlo vrijeme da nacija napokon dozna do čega dovodi nepostojanje sustava bilo kakvih disciplinskih mjera, birokratska diktatura koja se provodi nad procesom obrazovanja, guranje glave u pijesak, netalasanje i održavanje nekakvog ‘mira u kući’, a sve to samo kako bi se prikrilo tko sve u školama zapravo ne radi svoj posao.

– Dobro je da ovakve stvari izlaze u javnost jer dosad su učionice bile crne kutije po principu: što se dogodi u učionici, to ostaje u učionici, kao da je riječ o nekakvom hramu u kojemu vlada zavjet šutnje. Ovo je u najvećoj mjeri posljedica nesposobnih školskih uprava i stručnih službi čiji je glavni interes da se stvari pometu pod tepih. U tu svrhu u mnogim školama vrijedi pravilo: “ako učenik radi nered na satu, kriv je profesor”. Destimulira se bilo kakvo prijavljivanje nereda, a ovakve bilješke se proglašavaju “nesposobnošću nastavnika”. Često se dogodi da nastavniku koji ima problema s nekim učenikom kažu “kako to da nitko drugi s njim nema problema?” dok je zapravo istina da nitko drugi te probleme ne prijavljuje, upravo iz straha od omalovažavanja i prigovaranja od strane pedagoga, psihologa i/ili ravnatelja. No, ovakvi primjeri koji sad napokon izlaze na vidjelo dovoljno govore o tome: kako može nastavnik biti kriv ako je učenik bacio stolicu kroz prozor? Je li možda nastavnik trebao skočiti za njom, pita se Perković.

26 Comments

  1. Kolega Dalibore, nadmašili ste samoga sebe!
    Vrhunski ste dijagnostičar – stvari su upravo onakve kakovima ste ih prikazali!
    Sad još treba prepisati terapiju, i započeti liječiti ovaj bolesni, izopačeni obrazovni sustav!

  2. Meni je ta facebook grupa zanimljiva. Prvo, svaka čast kolegama koji ”nepodopštine” učenika za vrijeme nastave imaju hrabrosti egzaktno opisati u okviru opisnog praćenja.
    Meni je npr., na početku karijere, nakon što sam nekoliko puta u opisno praćenje zapisala što se stvarno dogodilo na satu, rečeno od strane stručne službe kako bilješke trebaju biti poticajne.
    Sada to izgleda tako što umjesto činjenice da učenik vrijeđa, visi s prozora i sl., u opisno praćenje napišem da bi učenik trebao imati više poštovanja prema nastavnom predmetu i predmetnoj učiteljici, a konkretnu situaciju raspravim s razrednikom, eventualno stručnom službom, bez ikakvog pisanog traga.
    Na kraju se događa to da se učeniku koji opetovano radi ”nepodopštine” ne može dati ukor jer nema pisanog traga o njegovim ranijim ekscesima.
    Tijekom vremena sam postala pravi političar, tako da i za najgora kršenja kućnog reda škole i zakona općenito pronalazim lijepe, poticajne riječi. Divim se sama sebi premda znam da je to glupost i da stvari treba nazvati pravim imenom.

    U tu svrhu u mnogim školama vrijedi pravilo: “ako učenik radi nered na satu, kriv je profesor”. Destimulira se bilo kakvo prijavljivanje nereda, a ovakve bilješke se proglašavaju “nesposobnošću nastavnika”.

    Ovo je takva istina da nema veće istine od ove. Rekla bih da tu sve počinje i pomoću te dogme svakoga se može držati na uzdi, ali životni i radni vijek je dug. Kad tad čovjeku pukne film. Birokrati i špijuni ne mogu utjecati na ta kozmička kretanja.

    1. Poticajne bilješke. Da. Nikako napisati istinu. Bože sačuvaj.
      Aktivni glagoli. Nikako istina.
      Pisane i prepisane pripreme za sat. Nikako istina. Itd. itd.
      Licemjerstvo.
      Krivnja je dežurna za nastavnike, uvijek spremna, u interesu svih, a interes nastavnika mora biti samo dobrobit djeteta.

    2. Prijedlog za donošenje pedagoških mjera može dati:
      svaki učitelj i stručni suradnik pojedinačno
      razredno vijeće
      vijeće roditelja
      ravnatelj.
      Prijedlog za donošenje odgojnih pedagoških mjera ukor, strogi ukor i preseljenje u drugu osnovnu školu podnosi se pisano.
      Dakle kolegice, podnosite prijedloge, možete pojedinačno, a možete i kolektivno. To će svakako postići bolji učinak od prozivanja stručnih suradnika na forumima.

      1. Riječ zakona djeluje baš ohrabrujuće.
        Ispričavam se zbog prozivanja. Ja sam mislila da samo iznosim jedno mišljenje koje proizlazi iz prakse, ali očito da je moć interpretacije golema. Nemam ništa protiv stručnih suradnika, ravnatelja kao svog nadređenog poštujem, svi su oni su moji kolege i zajedno smo u svemu tome. Ili nismo?
        Dalje ostaje znakovito to što Agenciju, reformu vode stručnjaci tog profila. Vjerujem da je u pitanju slučajnost.
        Poslušat ću Vaš savjet i prestati prozivati stručnu službu po forumima te ubuduće biti kuš. To je tako sjajan savjet od nekoga tko bi trebao, barem po prirodi svoje struke i u duhu razvijanja kritičkog mišljenja kod učenika, poticati iznošenje različitih stavova i raspravu.

        1. Poštovana kolegice,
          samo sam sugerirao da predlažete izricanje pedagoških mjera što je pravo i obveza svih koji su za to ovlašteni.

          Slobodno prozivajte, ako mislite da će to donijeti neki napredak. Bez obzira što jasno piše da pisanu opomenu donosi razrednik, a ukor razredno vijeće, kojeg stručni suradnici nisu članovi.

          1. Ne mogu a da Vam ne prispodobim, na ove Vaše riječi, slučaj koji se zbio nedavno (početak veljače) u mojoj, sad već legendarnoj, školi. Pisao sam o tome u nekom od prošlih članaka, ali evo, ponovit ću ukratko.
            Dakle, ovako je bilo:
            Učenik xy, sedmaš, uporno maltretira jednog kolegu učitelja. Početkom veljače mali je bio bezobrazan preko svake mjere, doveo kolegu do ruba, ovaj ga poslao pedagogici, klinjo odbio ići, nastala scena većih razmjera. Uglavnom, kolega je obavijestio razrednicu, ona sutradan odmah sazvala Razredno vijeće, a RV je učeniku izreklo pedagošku mjeru ukora!
            Prije tog su roditelji bili pozvani u školu, obavljen razgovor, sve uredno zapisnički konstatirano i protokolirano.
            U nas, međutim, iako u zakonu jasno stoji da ukor izriče RV, postoji Stegovno povjerenstvo. Kad RV ili UV izrekne mjeru, Stegovno povjerenstvo tu mjeru mora potvrditi. To Povjerenstvo čine tri člana, a, vjerojatno pogađate, ravnateljica je u nj progurala sva tri svoja potrčka!
            UGlavnom, kad je RV izreklo ukor, kompletna dokumentacija je uredno dostavljena u ured ravnateljice, na proslijeđivanje stegovnom povjerenstvu!
            Međutim, tu se stvar zahuktava – onog dana kad je RV izreklo ukor, ravnateljice nije bilo u školi! Mi iz RV smo se drznuli izreći mjeru, a nju nismo pitali, zamislite bezobraštine, za mišljenje (iako ravnatelj nije član RV, ali u nas je običajno pravo jače od zakona, a to pravo nalaže da se ravnateljicu ima pitati za sve i sva)!
            Uglavnom, Stegovno se povjerenstvo nije sastalo tri tjedna, a onda, nakon tri tjedna, poništilo mjeru ukora, donesenu od RV, i to pod infantilnim obrazloženjem kako je komletna dokumentacija dostavljena ravnateljici, a trebalo je da bude dostavljena u tajništvo (iako nigdje u našem Statutu nije definirano kome se ona dostavlja)! Dakako, preko svojih lakaja iz Stegovnog povjerenstva, Visočanstvo je poništilo mjeru koja je donesena bez njena blagoslova!
            Koja poruka je poslana učeniku? Što se poručilo kolegi kojem se taj učenik narugao?
            O tome Vam ja pričam – svi mi znamo što stoji u zakonima, ali zakoni se ovako ili onako zaobilaze, i škole se pretvaraju u totalitarne zajednice! A u navedenom Stegovnom povjerenstvu sjedila je i naša pedagogica!
            Možete li išta odgovoriti na to?

          2. Evo, nema više mjesta za odgovor – ne odgovaram sam sebi nego Žukovu…
            A što kolega da vam kažem, a što sami već ne znate bolje od mene?
            Mogu samo biti zahvalan što ne radim u ekstremnim uvjetima kao vi.
            Stegovno povjerenstvo?! Pih!!

      2. Da, točno. Prijedlog može dati svatko ali ishod je gotovo uvijek poražavajući za nastavnika. Učinak, dakle, nije puno bolji od jadanja na forumima, kolegice/kolega.

      3. Od podnošenja prijedloga do izricanja pedagoških mjera prilično je dug put!
        Pritom valja nadskakati smetnje u vidu zakonskih perverzija koje nalažu da se taj postupak vodi kao upravni, ravnatelja koji redovito svaku mjeru ozbiljniju od usmene opomene sabotiraju iz oportunističkih razloga, do stručnih službi koje isto tako redovito iznalaze najmaštovitija rješenja kako opravdati učeničke psine!
        Usput, pretpostavljam kako ste Vi stručni suradnik, pa bih Vas, ako dopustite, volio pitati ovo:
        Zašto, ne uvijek, ali dosta često, pedagozi nastupaju kao nadređeni profesorima, kao ravnateljeva desna ruka? Takvo polazište nema uporište u zakonu! Ako ne griješim, po definiciji pedagozi bi se trebali baviti djecom i odgojnim problemima, a ne profesorovim pripremama ili nastavnim metodama!
        Ovo nije ad hominem, nemojte me krivo shvatiti, nego me baš zanima!

        1. ustvari, jedna pedagoginja mi je objasnila da griješimo. psiholog je taj koji bi se trebao baviti djecom, a pedagog nastavnim procesom: nastavnim metodama, pripremama, izvedbom sata… drugi je par rukava to što kod nas jako malo škola ima kompletan stručni tim u kojem bi se defektolog bavio djecom s teškoćama u učenju, socijalni pedagog odgojnim problemima, psiholog zdravom klimom u školi i djecom kojoj treba podrška s te strane… nego imaju 2x pola stručnog suradnika, pa pola pedagoga i pola knjižničara improviziraju kako bi odradili sve što se odraditi treba, jer onih čija je to struka nema, niti će u dogledno vrijeme biti zaposleni u školi.

        2. Zapravo sam zahvalan na takvom pitanju.

          Pedagog nije nadređen profesoru. Nije ni ravnatelj. Svatko ima svoju ulogu i svoje odgovornosti.
          Samosvjesni profesori ne dopuštaju takav odnos prema sebi i svom radu, samosvjesni pedagozi klone se toga da drugima sole pamet, a samosvjesni ravnatelji imaju obje ruke i ne treba im dodatna desna ruka.
          Odnosi kakve opisujete doista su česti. Ljudi uvlače druge u takve odnose ili na takve odnose pristaju radi nezrelosti, neiskustva ili osobnih (psiholoških ili/i materijalnih) probitaka.
          Možda radi struke (stručni suradnik psiholog), ali više radi dosta godina iskustva, prilično mi je jasno kad me netko želi uvući u takve igre, a moja je odgovornost hoću li na njih pristati.
          Onaj tko na to pristane, pristaje na tapkanje u mjestu i stalno ponavljanje istih tobožnjih nezadovoljstava.

          I na kraju, da se vratim i na te nesretne pedagoške mjere. Je li moguće da se samo u moje dvije škole one izriču (3-4 godišnje na ukupno oko 730 učenika) i da, u 90% slučajeva, imaju pozitivan učinak na ponašanje učenika?

          E sad, sve napisano odnosi se na moje dvije normalne škole i normalne ravnateljice, a znam da je kod vas situacija bitno drugačija.

          1. Samosvjesni profesori ne dopuštaju takav odnos prema sebi i svom radu, samosvjesni pedagozi klone se toga da drugima sole pamet, a samosvjesni ravnatelji imaju obje ruke i ne treba im dodatna desna ruka.

            =

            U tu svrhu u mnogim školama vrijedi pravilo: “ako učenik radi nered na satu, kriv je profesor”. Destimulira se bilo kakvo prijavljivanje nereda, a ovakve bilješke se proglašavaju “nesposobnošću nastavnika”.

            … ali napisano ljepšim, poticajnim riječima.

            Iskreno, fućkate sustav čije funkcioniranje počiva na samosvijesti.
            Ako me prometni policajac zaustavi na cesti, ja stanem. Znači li to da je prometni policajac samosvjestan, pa ja zbog toga poštujem zakon ili je jednostavno zakon vezan uz regulaciju prometa nešto bolje posložen od onih vezanih uz obrazovanje?

            I slažemo se i ne slažemo, ali pravila moraju biti određena tako da njihova provedba ne ovisi u tolikoj mjeri o karakteru pojedinaca i stanjima u kojima se on psihofizički nalazi, a niti o školi u kojoj radi. U tome je problem, to što uopće imamo potrebu isticati da radimo u ovakvom ili onakvom kolektivu, što imamo ovakvog ili onakvog ravnatelja, stručnu službu, kolege u nastavi…
            Štoviše, sasvim je normalno da postoji niz okolnosti kod svakoga kod nas koji utječu na našu razinu samosvijesti u određenim trenucima u životu (neiskustvo, bolest, razvod, financije, djeca, strah…). Samosvijest nije legitiman kriterij u razvrstavanju kolega ni ljudi općenito, ali je crveno svjetlo zato i dalje crveno svjetlo.

          2. Kolegice MD, mislite da prometnim policajcima svi stanu kad oni podignu ruku? Da sve kazne koje napišu budu naplaćene?
            Svaki sustav ljudi mogu usavršavati ili od njega napraviti ruglo.

  3. Baš je zgodno raspaliti po pedagozima, psiholozima i/ili ravnateljima. Postoji li sezona lovostaja ili je lov otvoren 365/24?

      1. Radi se o tome da se na forumima prešućuju stručni suradnici i ravnatelji koji zajedno s učiteljima podmeću leđa.
        Stručnom suradniku posao je da surađuje. U hijerarhiji, jednak je učiteljima, a brojčano je debela manjina. Pridavati mu nekakvu moć, koju zapravo nema, iracionalno je i podupire kaos.

    1. Evo, uvijek moraju postojati neke zaraćene strane.
      Ja, a govorim na temelju iskustva rada i nekakve temeljne ljudske empatije, zaista nikog ne krivim. Ono što nam se dogodilo je jedan začarani krug. Ja držim nastavu i lažem, stručna služba uljepšava svoje papire, ravnatelj varira od autoriteta prema unutra do poltronstva prema van (jer se na kraju dana i on bori za golu egzistenciju) …Nitko nije slobodan, a zašto radimo to što radimo, postaje jedan veliki upitnik jer ne vidim čemu. Jesu li djeca bolja? Pokreće li nam se gospodarstvo? Ima li manje nasilja?
      Zato kažem, svaka čast kolegama što u opisno praćenje pišu istinu.
      Isto tako, ne treba biti suviše obrambeno nastrojen jer je posve prirodno da su nastavnici ljuti na stručnu službu na isti način na koji je narod ljut na vlast. Tko je šef Agencije? Tko je prije nje bio šef Agencije? Tko vodi kurikularnu reformu?

  4. Ovo laganje, gletanje i fasaderski radovi su vrhunac licemjerja u hrvatskom školstvu. Stvari se ne smiju nazvati svojim imenom. Učenik radi ili priča ono što ne bi trebao samo zato što tome nije naučen u roditeljskom domu, a ako učitelj ne daj Bože citira sve, onda je naravno kriv on.
    Pravi primjer izokrenute psihološke projekcije.

  5. Već u odgovoru na sasvim konkretne argumente brojnih sugovornika ovdje vidi se da se nas jednostavno niti shvaćaju niti prihvaćaju ozbiljno. Ti njoj (njemu?) činjenicama, ona (on) o lovu na vještice 😉

    1. Ne samo da nas ne shvaćaju ozbiljno, nego svi naš posao znaju bolje od nas. Očekuju da popravimo ono što je doma zabrljano, znaju matematiku, fiziku, hrvatski, strani jezik i ostalo daleko bolje od nas. Imaju pedagogiju, psihologiju i metodiku u malom prstu.
      Kada to pišem, aludiram na one stručne službe, one ravnatelje i one roditelje koji nemaju nimalo ljudskog respekta i svijesti da je odgajanje i školovanje njihove djece naš zajednički posao, na one koji nas smatraju samo alatom ili robotom koji nema vlastitog mišljenja, koji je neprijatelj njihovoj djeci ukoliko dodijeli negativnu ocjenu ili upiše da je dijete bilo nepristojno.
      Ponekad imam dojam da nas učitelje smatraju najvećim neprijateljem djece, ali nas moraju trpjeti ovdje i ne mogu nas baš odmah izbaciti va. Stoga je njihova sveta dužnost neprestano nas korigirati i vraćati na pravi put.

      1. Slažem se sa svim što ste napisali jer mislim da se pedagozi, psiholozi, defektolozi i ravnatelji više bave nastavnicima (metodama, pripremama, izvedbom sata itd.) nego odgojem djece i djecom kao sudionicima nastavnog procesa. Što god mi napravili i rekli, njihova je zadnja pa neka se onda prime posla i rade s učenicima barem izvan razreda a mi ćemo i dalje raditi u razredu i izvan njega. Jer ovako ispada da bi neki učenici (i njihovi roditelji) bili sretni i zadovoljni jedino kada bi nastavnike netko počeo izbacivati sa sata 🙂 Sad to izgleda kao šala ali u budućnosti bi se moglo svašta dogoditi.

        1. Primjer: u mojoj školi postoji deklarativno načelo suradnje učitelja i stručnih službi/ravnatelja. No nekim tihim nepisanim zakonom mišljenje ovih drugih prevaguje, dakle, ukoliko se moje mišljenje razlikuje od njihovog, neće se uzeti u obzir čak niti za razmatranje. Oni su stručni, ergo učitelji su nestručni.
          Osim toga, vlada nekakav marketinško-ugostiteljski duh. Učitelji su samo osoblje koje treba uvijek imati na umu da je kupac (roditelj) uvijek u pravu, ne smiješ ga naljutiti.
          Dakle, pretpostavimo da sam učiteljica koja misli i radi za dobrobit djeteta i ponašam se civilizirano, samo imam tu nesreću da mi se mišljenje razlikuje od roditeljskog ili se ne uklapa u njegov koncept (ne)odgoja, moje je da šutim i klimam glavom kako mi nalože svi koji su “stručniji” od mene kako naš “slučaj” ne bi dospio van. Van, to su obično: inspekcija, mediji ili premještanje u drugu školu u kojoj su učitelji “bolji”.

Comments are closed.

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!