Nastavljamo s već sad popularnim serijalom, a s obzirom na mnoge komentare koje smo dobili, a koji izražavaju sumnju u budućnost kolegice na sadašnjem radnom mjestu, bilo bi pošteno napomenuti da je kolegica sada u mirovini. Također, riječ je o osobi koja je po nekim objektivnim kriterijima u svojoj struci postizala izvanredne rezultate. Ako dobijemo mogućnost objaviti neke konkretnije informacije, postat će jasno o kojim rezultatima je riječ. Možda bi tek tada postalo jasno koliko je ovo svjedočanstvo zaista šokantno.
Srijeda 29. kolovoza. 2007.
Popravni ispit iz matematike. Bila sam u komisiji profesorici E. dok je ispitivala učenicu V., učenicu trećeg razreda. Njeno pokazano (ne)znanje bilo je katastrofalno. Nije znala neke osnovne stvari čak iz osnovne škole, a tekuće gradivo trećeg razreda gimnazije nije mogla riješiti ni uz svesrdnu pomoć prof E., moju, kalkulatora, tablica i udžbenika. Dogovoreno je da dobije negativnu ocjenu i komisija se složila. Prof. E. je upisala negativnu ocjenu u zapisnik. Kada je to već bilo gotovo pojavio se ravnatelj, koji nije uopće prisustvovao ni pismenom, ni usmenom dijelu ispita i natjerao prof. E. da korigira ocjenu u dva unatoč njenim i još žešćim mojim prosvjedima. Sve se to vidi iz zapisnika u koji sam ja upisala svoje izdvojeno mišljenje jer su se popravni ispiti kod nas pretvorili u cirkuse i ja sam duboko protiv toga. Na moju izjavu da nam bar tokom godine onda kaže kako nitko ne smije pasti razred da odmah poklonimo dvojku a ne da se izlažemo stresu i mi i učenici naravno da je odgovrio negativno jer toga nema niti u jednom pravilniku.
Na sjednici u petak 31. kolovoza kada sam tražila da se pročita izdvojeno mišljenje pokušao je to zaustaviti no ipak sam inzistirala i moje se mišljenje pročitalo. Nakon toga bio je muk među nastavnicima a zatim je slijedila lavina negodovanja o spuštenim kriterijima, o padanju kvalitete nastave u našoj školi i o poklonjenim ocjenama koje se nigdje ne bi na takvo neznanje poklanjale.
Utorak 18.rujna 2007.
Sjednica nastavničkog vijeća na kojoj mi ravnatelj javno odbija odlazak na stručni skup u Puli tj. odbija platiti troškove prijevoza i smještaja. Napomenula sam još jednom da je on meni još u srpnju odobrio odlazak na taj stručni skup, te se složio da će škola snositi troškove prijevoza i smještaja. U srpnju sam najavila da bih na dva skupa prijavila radove ali ravnatelj je rekao da mi škola može platiti samo jedan skup i složili smo se da to bude u Puli. Ja sam rad prijavila i predala do 28. kolovoza, rad je prohvaćen i stavljen u dnevni red i tek nakon svega ravnatelj je pogazio svoje obećanje i odbio snositi troškove iz materijalnih sredstava škole. Dakle, svjesno me stavio u poziciju da preko ljeta radim na svom izlaganju a onda me izigrao. Valjda on smatra da se izlaganje može pripremiti za par sati? Uz to je na sjednici pred svima rekao da je obećao i pogazio obećanje i kako mu to nije prvi put.
Tijekom listopada do prosinca 2007.
Nevezano uz rad u školi ali vezano uz rad državnog povjerenstva iz matematike čiji smo članovi i ravnatelj i ja. Ravnatelj u nekoliko navrata pokušava izbaciti iz državnog povjerenstva 4 člana, među kojima sam i ja, iako to nikakvim propisima i pravilnicima nije opravdano. O tome bi više mogli kazati iz Agencije za odgoj i obrazovanje koje je on izmučio beskrajnim sastancima a bez ikakva opravdanja i argumentacije.
Četvrtak 9. srpnja 2008.
Imali smo sastanak aktiva na kojem su dogovorena zaduženja nastavnika(imam prilog). Na sastanku nije bio prisutan ravnatelj. Kako sam ostavila 2 maturalna razreda u aktivu su mi dodjeljena dva nova prva razreda i time je moja satnica iznosila ravno 20 sati. Međutim ravnatelj odbija bez ikakava razloga i obrazloženja dogovor aktiva i daje svoj raspored zaduženja koji je posve različit i nije ni pedagoški opravdan. Dva su četvrta razreda po tom prijedlogu promijenila nastavnika matematike. Oba profesora koji su radili u tim razredima su zdravi i ostaju raditi u školi. Ja sam po odluci ravnatelja umjesto dva prva naslijedila treći i četvrti razred. Iako sam izgubila 2 maturalna razreda ipak nisam dobila niti jedan prvi razred i to se dešava stalno od kada je novi ravnatelj nastupio na dužnost. Stalno dobivam tuđe maturalne razrede. Moje pitanje na sjednici nastavničkog vijeća koja je održana 29.kolovoza zašto je napravio preraspodjelu zaduženja suprotno odlukama aktiva i bez dogovora sa ljudima ravnatelj je samo prešutio.
Ponedjeljak, 27. listopada 2008.
Otišla sam na razgovor ravnatelju tražiti tri slobodna dana za Carnetovu konferenciju u Rijeci – od 10.11-12.11.
Ravnatelj me zadržao preko 25 minuta tako da sam na sat zakasnila 20 minuta. Osim što je rekao da će vidjeti hoće li mi dozvoliti tri slobodna dana, (na što prema temeljnom kolektvinom ugovoru, članak 44, dopust za stručno usavršavanje imam pravo) pokušao mi je spočitavati da se ja prema njemu nekorektno odnosim te širim o njemu okolo laži i poluistine na što sam reagirala da je nikada ništa svjesno nisam slagala. Pokušao je raditi pritisak zbog mojih odlazaka na stručne skupove, zbog mojih istupa u javnosti ili na mailing listi, u nejasnom kontekstu spominjao mi je i AZOO. Iako sam u nekoliko navrata pokušala reći da trebam na sat nije me puštao iz svoje sobe. Htio je postići nekakvo “primirje” na način da ja držim jezik za zubima, a on će raditi protiv mene gdje god može, kao što me je nedavno pokušao izbaciti iz državnog povjerenstva za natjecanja iz matematike.
Petak, 14. studeni 2008.
Netom sam se vratila sa korisničke konferencije CUC 2008 već me dočekala nemila situacija. Ravnatelj je mojoj bivšoj učenici a sada mladoj profesorici na našoj gimnaziji prof. F. rekao da treba držati dopunsku nastavu iz matematike samo za moj četvrti razred jer prema njegovim riječima imam problema s jedinicama iz matematike u tom razredu. Otišla sam prelistati ostale imenike pa sam vidjela, na primjer, razred gdje ima čak 36 jedinica i još jedan gdje ima 21 jedinica. Dok ih je u razredu u kojem ja predajem u tom trenutku bilo 17 (govori se o ukupnom broju jedinica upisanih u imenik, ne o ocjenama koje bi se mogle zaključiti pojedinom učeniku). Naknadno sam doznala i od prof. F. da na dopunsku niti ne dolaze loši učenici već ih je došlo svega par onih boljih s spremljenim pitanjima i kako stvarno nema smisla takvu dopunsku držati. Požalila sam se našem psihologu zahtijevajući da se stvari rješavaju sa mnom u otvorenoim razgovoru a ne zakulisnim igrama. No slaba korist od toga.
Četvrtak, 4. prosinca 2008.I opet čujem ružne stvari koje dolaze od strane ravnatelja. Kolegica mi priča kako je ravnatelj učenici koja je predsjednica tog razreda pričao o meni da sam loša nastavnica i da će on probleme s lošim ocjenama u tom razredu isto rješavati dopunskom nastavom. Pitam se zašto isto nije ponudio i učenicima trećeg razreda koje je on imao do ove godine, a koji također zbog lošeg predznanja imaju problema kod promijene nastavnika matematike. Tako on stvara dojam da samo mojim razredima treba dopunska nastava jer sam ja loš i nesposoban nastavnik. Ravnatelj mi namjerno daje treće i četvrte (tuđe) razrede kako bi učenici izrazili negodovanje kod promjene nastavnika i novih metoda rada te kako bi on imao izliku da ruši moj ugled i naklapa laži o meni. To pokušava već treću godinu, iako mu baš i ne uspijeva diskreditirati me.
Utorak, 22. rujan 2009.
Otišla sam na razgovor ravnatelju tražiti dva slobodna dana za 6.i stručno-metodički skup u Puli s temom Didaktička dokimologija. Skup se održava od 22. do 24. listopada 2009., a u organizaciji HMD Istra i Agencije za odgoj i obrazovanje. Čim je čuo što želim izgubio je mir i počeo histerizirati. Izjavio je da je taj skup citiram “njihova privatna prčija” te da me neće tamo pustiti. Onda se ipak ugrizao za jezik pa je to opravdao time da više nikoga neće nigdje puštati za vrijeme nastave, tj. radnim danima. Iako sam izričito napomenula da za troškove prisustvovanja skupu ne tražim niti kune od škole jer mi je jasno kako škola nema novaca. Ni u kojem slučaju nije htio čuti za odlazak na taj skup. Izjavio je i to da mi matematičari ne smijemo odlaziti nigdje na stručne skupove izvan Zagreba. Znači li to diskrimninaciju matematičara u odnosu na ostale nastavnike? Napisala sam mu službenu molbu preko urudžbenog zapisnika i sada očekujem odgovor.
Ponedjeljak, 12. listopad 2009.
U međuvremenu je ravnatelj moju službenu molbu odbio s obrazloženjem da ta dva dana nisu uvrštena u plan i program gimnazije, a da se nije niti osvrnuo na moju napomenu prema članku 50 kolektivnog ugovora prema kojem imam pravo koristiti 5 dana neplaćenog dopusta upravo za potrebe stručnog usavršavanja i odlaska na stručne skupove. Nato sam pisala žalbu naslovljenu Školskom odboru i njemu. U međuvremenu je i kolegica s njime dva puta razgovarala o odlasku na isti stručni skup no ni nju nije pustio. Nakon što su se posvadili ipak je došao u zbornicu i dao joj dozvolu za odlazak na stručni skup. Kako ja nisam još uvijek bila sigurna hoće li i mene pustiti jer nisam dobila nikakvu službenu ili privatnu obavijet o tome, otišla sam danas na razgovor k njemu. U tom razgovoru me prenerazilo što me je ravnatelj prozivao za sve moje izostanke s nastave prošle godine, a naknadno mi je pokazao tablicu mojih izostanaka u posljednje četiri godine gdje je izvadio sve moje izostanke. Koliko je on samo vremena uložio u to! Moram napomenuti da svi ti moji izostanci nisu bili privatnog karaktera niti bolovanja već su sve bili službeni izostanci. Rekao je da nije važno jesam li ja sadržajno odradila program, mene tada nije bilo! (naravno, jer u sadržajnom smislu mi se nema što prigovarati). Također me je prozvao i za napise u kojima se ja žalim na njegovu zabranu odlaska na stručni skup na forumu za nastavnike i učitelje. Sve u svemu mi je predbacivao moj način komunikacije iako do svega niti ne bi bilo došlo da mi je u prvom razgovoru odmah dao dozvolu.
Nisam se sjetila napomenuti mu kako je on godinama kao nastavnik odlazio s nastave u ulozi sportskog suca i imao jako puno neodrađene nastave, a to nije bilo uopće korišteno za stručno usavršavanje niti su ti izostanci bilo čime bili vezani za struku.
Na kraju polusatnog ispiranja mozga mi je dao dozvolu. Zamolio me da žalbu povučem, što sam i napravila.
taj ravnatelj je jedan običan jadnik i sigurna sam da su toga itekako svjesna i djeca pred kojima je kolegicu htio ocrniti, i ostali zaposleni. a vjerujem da i je i on duboko negdje u sebi toga svjestan, pa vlastite komplekse manje vrijednosti liječi na sposobnijima i pametnijima od sebe.
Ako ne ide kroz institucije, trebalo bi čovjeku izvaninstitucionalno pojasniti neke stvari!
Vrlo brzo bio bi izliječen!
Suncokret, problem je u tome što takvi liječe svoje komplekse na drugima bez reda i kraja (o čemu je kolega Žukov više puta pisao), a na kraju ti na kojima se provodi teror završavaju kao robovi farmaceutskih giganta jer se liječe raznim pilulicama.
Za to vrijeme “obični jadnici” o kojima pišete uživaju jer dobivaju besplatnu terapiju kojoj nema kraja ni konca.
Stoga, molim, ravnateljima jedan mandat! Pa ako su loši, nek’ ih voda nosi. A jao onima koji se u takav kolektiv (kojeg su tlačili) moraju vratiti. Da se tako postavimo, barem 50% teroriziranja bilo bi umanjeno (kod onih subjekata sposobnih za razmišljanje unaprijed).
ne samo jedan mandat, nego i da osobno odgovaraju za svoje postupke, a ne da u tužbi za mobbing moraš tužiti školu koja plaća odštetu, a krivac radi i dalje po svom.
U slobodnom svijetu znanje je moć, sa znanjem dolazi i shvaćanje, sa shvaćanjem osjećaj i stav- svi koji to žele zabraniti trebali bi odgovarati pred nekim sudom za ljudska prava i odgovarati za genocid razuma.
Strah od gubitka je veći od želje za dobitkom, rekao je netko.
Sujeta ili taština, ili kako je neki nazivaju – častoljublje, predstavlja ukratko težnju za važnošću svoje malenkosti, i vrlo je česta pojava u ljudskoj prirodi koja vodi ka ciljevima koji su često daleko od bitnih. On želi da bude BITAN u očima drugih, ali naprotiv, čovjek postaje ne stvaran, on (čovjek) nestaje jer ga više zanima kakav dojam ostavlja i što drugi misle o njemu. Narušavanje njihovog plana ka uspjehu, završava kontra napadom. Problem kod sujetnih ljudi je, da kad im ometemo zadovoljenje njihove sujete, oni nastoje da bar postignu da drugi pate. Ovo djetinje ponašanje odraslih pospješuje sukob u komunikaciji i vodi ga ka slijepoj ulici, jer ovi ljudi znaju da budu krajnje tvrdoglavi ako zapadnu u nezgodnu situaciju gdje se ugrožava njihova vanjska slika koju su oni tako precizno i strpljivo gradili.
Sve ovo u velikoj, velikoj mjeri ometa slobodnu pojedinca.
Ja ne znam što radi u toj školi sindikalni povjerenik. Zar on prvi ne bih trebao zaštiti svoju kolegicu. Ovo je srednja škola, radim u osnovnom pa i nije poznato djelovanje srednjoškolskog sindikata. U osnovnoj su stvari meni jasne. Sindikat mjesto da štiti radnike on zapravo provodi istu politiku kao ovaj ravnatelj. To je politika sitnog potkupljivanja i zastrašivanja. Vrlo često ravnatelji i sindikati zajednički sudjeluju u mobingiranju učitelja, jer u njihov feud se ne smije niko dirati. I tada dolazimo do apsurdne situacije da učitelji plaćaju sindikalnu članarinu da ih se dodatno tlači, a ona nije mala. SHU ima 28 000 članova x 25 kuna (50 % ide centrali ) ukupno 700 000 (centrala dobiva ) kuna mjesečno. Gdje se taj novac troši. Da se dobije ovako “kvalitetan” Kolektivni ugovor. Za tih 700 000 kuna mjesečno ili 8 400 000 kuna godišnje sindikati bi trebali braniti učitelje i ne dozvoljavati ovakve situacije. Ravnateljima ne bih padalo na pamet da se služe ovakvim stvarima. Međutim u praksi sindikati i ravnatelji najnižim metodama ucjenjuju i zastrašivaju ljude .
Moja škola je još jedna u nizu onih u kojoj je u tijeku upravo ovo što je opisao kolega učitelj. Ravnateljski ured i sindikalna podružnica plešu kazačok na podiju koji drže učitelji i osoblje. Osim ove zabrinjavajuće činjenice, zabrinjava i druga: u kolikoj mjeri su ljudi navikli biti ovce i trpjeti takvo zlostavljanje i mobingiranje jer je strah moćno oružje. Žalosno je što takve metode zastrašivanja nalaze plodno tlo kod ljudi koji bi svojim djelovanjem trebali dokazati da su inteligentni, napredni i da ih interesira boljitak u svakom pogledu. Dakle, čak i ako ponetko ima ljudske smjelosti reći da je car gol, tada svaki puta kada to kaže ima osjećaj da juriša na vjetrenjače, jer mu masa kaže “Ne talasaj.”
Treba zaista imati hrabrosti i biti podjednako naivan i lud izgovarati istinu u ovim tmurnim vremenima u kojima je politika još uvijek glavno oružje. Takvo stanje pokazuje i razinu na kojoj se nalazi naša zemlja. Zalud nam svo busanje u prsa, parole i floskule kada smo još uvijek ono čime nas je etiketirao prvi predsjednik RH.