Hobizam u Zemlji znanja

U Hrvatskoj, obrazovanje je, očito, jedan veliki hobi. To je jedini zaključak koji se može izvesti iz cjelokupnog sustava odabira, rada i nagrađivanja u svemu što ima veze s prosvjetom, a kulminaciji toga možemo svjedočiti u nedavno objavljenom Javnom pozivu kojim se pokušavaju prikupiti stručnjaci koji bi trebali u nekoliko mjeseci napraviti nacrt sveobuhvatne reforme kompletnog hrvatskog obrazovanja.

Nije potpuno jasno je li riječ o namjeri ili potpunoj izgubljenosti u vremenu i prostoru, jedino se možemo prikloniti mišljenju da je mreža nesposobnosti i birokracije koja vlada Hrvatskom dosad malo toga napravila kako treba i, da joj je uništavanje obrazovanja bio planirani cilj, za vjerovati je da ga ne bi izvela ovako stručno i temeljito. Dakle, vjerojatno je ipak riječ o stihiji.

O kakvom nerazumijevanju i površnosti se radi u najnovijem slučaju najbolje nam govori vremenik obrazovne reforme koji je objavljen prošlog tjedna: za osmišljavanje potpuno novog obrazovnog sustava, koji bi trebao dokinuti paradigme koje su na snazi proteklih šezdeset godina i uvesti hrvatsko obrazovanje u 21. stoljeće, pripadnici stručnih radnih skupina – njih šezdesetak – očekivano će potrošiti deset sati tjedno tokom dva mjeseca. Drugim riječima, oko devedeset radnih sati po osobi. Kad bi bili zaposleni na puno radno vrijeme, to bi bio ekvivalent dva radna tjedna.

Dakle, za planiranje sveobuhvatne, korijenite, dubinske, kompletne reforme hrvatskog obrazovnog sustava, sustava koji je odgovoran za cjelokupnu budućnost države i u kojemu se svakodnevno nalazi kompletnih deset generacija Hrvata, ukupno oko pola milijuna djece i starijih maloljetnika, predviđen je ukupni, jednokratni period od dva radna tjedna po osobi.

Podsjetimo: Finci su potrošili šest godina samo na raspravu o tome kakav obrazovni sustav žele (i, još važnije, kakav odgovara njihovoj situaciji i potrebama).

(Radi potpune istine, treba reći da je ovo samo prvi krug poziva u kojemu se pokušava popuniti “srednji” ešalon, onaj koji bi, kao, trebao postaviti okvir; drugim krugom će se pokušati regrutirati ostatak od najavljenih tristotinjak stručnjaka koji će raditi onaj “fizički” posao. Međutim, u ovom trenutku radni zadaci bilo kojeg dijela svih tih skupina uopće nisu jasni, kao ni koliko vremena će biti na raspolaganju za… ostale poslove.)

Da stvar bude još veselija, od šezdeset stručnjaka koji će – valjda – koordinirati obrazovnu reformu očekuje se da ostanu na svojim radnim mjestima i da tih deset sati tjedno, dakle dva sata dnevno, odrađuju – očito – u svoje slobodno vrijeme. Dakle, nakon što odrade svoj redovan posao – pripremanje, nastavu, sjednice, sastavljanje ili ispravljanje testova, ispravljanje domaćih zadaća te… ostale poslove – na kraju dana, kad obave sve svoje redovne dužnosti, naši će prvoborci, navečer, uz svjetlost noćne lampe i tjeranje ljetnih mušica koje će privući ta svjetlost, tiho da ne probude ostale ukućane, sjediti za stolom i raditi na reformi hrvatskog obrazovnog sustava.

No, nije to tako grozno kao što zvuči. Ionako će cijeli proces trajati samo dva mjeseca, pa tko ne može izdržati dva mjeseca malo većeg presinga, onda to vjerojatno i nije za njega.

I može se reći da su ovakvi uvjeti sasvim redovni za stanje u hrvatskom školstvu. Hrvati i hrvatska država ionako smatraju da je učiteljstvo posao koji se radi četiri sata na dan, devet mjeseci godišnje, pa je i sam učiteljski posao neka vrsta hobija. Možda se može očekivati i subvencioniranje učiteljskog pribora koji bi se prodavao u specijaliziranim prodavaonicama za hobije, gdje se može naći i ostala hobistička oprema, kao što su ljepilo za makete, albumi za poštanske marke i slično. Tu bi učitelji mogli kupovati krede za ploču (jer škola nema novaca), papir za printanje (jer škola nema novaca), WC papir (jer… shvatili ste), možda čak i boce s plinom ako škola nema sređeno grijanje. Uostalom, stara je istina da svi ostali uzimaju materijal s posla – papire, spajalice, olovke – i donose ga kući, jedino učitelji svoje radne materijale kupuju sami i donose od kuće na posao. Kao što i treba biti kad je riječ o – hobiju.

Ironiju, cinizam, sarkazam i ostale stilske figure koje se koriste prilikom analize epizode Alana Forda pod nazivom “Hrvatska – zemlja znanja” na stranu, jedan od realnih problema ovakvog pristupa je kvaliteta odrađenog posla. Naime, tko god i kako god na kraju završi u ovim skupinama, za očekivati je da će se na kraju javnosti moći pokazati nekakav rezultat: određena količina papira na kojima se nalazi određena količina teksta, možda i slika i tablica. Međutim, krajnje je upitno koja će biti kvaliteta – ili, čak, upotrebljivost – dobivenog proizvoda. Jedna od konstanti hrvatskog obrazovanja koja se kroz stručnu javnost (koja je s vremenom sve manja, kako stručno, tako i javno) provlači desetljećima je: negativna selekcija. Uz smanjivanje prava, povećavanje obaveza i konstantno omalovažavanje, velik broj kvalitetnih ljudi je pobjegao iz obrazovanja glavom bez obzira. Tko su ljudi koji će se javiti na ovakav poziv? Naravno, kao i uvijek, kad je riječ o najvažnijoj stvari na svijetu, uvijek će se moći računati na određen broj idealista. Naime, usprkos konstantnom propadanju i besperspektivnosti na svim razinama, u prosvjeti je ipak ostao određen broj ljudi koji vjeruju uono što rade. Činjenica je da će ova djelatnost uvijek privlačiti one koji vjeruju u koristan, vrijedan i, najvažnije, bitan posao – koji smatraju da je ovo nešto što se mora napraviti, i zato će se žrtvovati, sebe, svoje vrijeme, svoju energiju, kako ne bi propustili priliku u kojoj se nešto MOŽDA i može postići. Međutim, ovakvi uvjeti su sve samo ne stimulativni ako se želi privući veći broj onakvih kakvi bi u ovom poslu bili najpotrebniji: inventivni, kreativni, inteligentni, obrazovani, kritični.

Kako u obrazovanju, tako i u ovom projektu: ovdje će se moći računati na pojedince koji su dosad već prešli iz faze idealizma u čisti fanatizam jer jedino još takvi mogu izdržati pritisak besmisla i birokracije. Hoće li ih biti dovoljno da nešto zaista i naprave, da se ovdje uspiju iskoprcati iz plime činovnika-karijerista i povedu čamac već napola pun vode u dobrom smjeru? Dobro pitanje. Odgovor će najviše ovisiti o volji Struktura da zaista nešto i naprave. No, kao i uvijek, vrijedi pokušati, makar kako bismo stekli iskustva za sljedeći put, kako bismo bili pametniji, upoznali problem sa što više strana.

Jer u ovakvim situacijama vrijedi uzrečica: kako bi održali loš sustav, loši momci moraju pobijediti svaki put. Dobrim je momcima dovoljno samo jednom.