Davor Pavuna: U Hrvatskoj ljudi postaju učitelji s potpuno krivim motivima

(Srednja.hr) Povodom najavljene reforme hrvatskog školstva kontaktirali smo Davora Pavunu, kako bi od uspješnog i svjetski renomiranog profesora saznali što bi se po njemu trebalo mijenjati i koji su osnovni problemi našeg obrazovanja.

Profesor fizike i voditelj grupe za supravodljivost na Å¡vicarskom državnom institutu EPFL u Lausanni diplomirao je na zagrebačkom Prirodoslovno – matematičkom fakultetu prije skoro četrdeset godina. U meÄ‘uvremenu je doktorirao u Engleskoj te je objavio preko 150 znanstvenih radova, jedan udžbenik, uredio 24 stručne knjige te održao preko sto predavanja na ponajboljim svjetskim institucijama.

U svojoj karijeri bio je savjetnik brojnih korporacija i institucija diljem svijeta, a donedavno je radio i za vladu SAD-a.

Trenutno se planira reforma našeg školstva pa su zbog toga i formirane stručne skupine. Imate li neki savjet na što bi se trebali fokusirati?

Smatram da odgojno-obrazovni sustav trebaju vrlo pomno posložiti stručnjaci koji imaju direktno iskustvo s učenicima. Čini mi se da je devet godina, koje neki predlažu, predugo za osnovne škole jer ne vidim tko će financirati sve te globalno nemotivirane učitelje. Također, vjerujem da do puberteta ljubav i odgoj koje dijete dobije u obitelji i u školi, su izuzetno bitni.

Potrebno bi bilo smanjiti broj učenika u razredima tako da broj učenika po razredu ne prelazi 15 učenika i potpuno preusmjeriti fokus Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda s repetitivnog znanja, na operativno znanje koje podrazumijeva i zahtjeva kreativnost, promiÅ¡ljanje, primjenu naučenog te divergentno miÅ¡ljenje, koje je u Å¡kolama stravično zapostavljeno. Za to su velikim dijelom krivi oni učitelji koji vole sustav ‘sjedi, piÅ¡i, prepisuj, Å¡uti, ne diži praÅ¡inu’.

To potvrđuje i studija doktorice Mire Čudine Obradović iz 2008. godine, prema kojoj ljudi u Hrvatskoj postaju učiteljima s potpuno krivim motivima, konceptom i idejom! Oni nisu svjesni odgovornosti i misije tog časnog poziva. Promjene su potrebne već u osnovnoškolskom obrazovanju, ne možemo kuću graditi od krova, već od temelja i zato je potrebna ozbiljna reforma obrazovnog sustava.

Možete li izdvojiti glavne prednosti, a koji nedostatci hrvatskog školstva?

Glavna prednost su nam divna djeca koja su često potencijalno genijalna, a glavna mana je to što ih mi onda u školama ukalupimo u neke statične, ‘pruske šablone’.ic

Mnogo poboljÅ¡anja je svakako moguće, a za početak, citirat ću i neke uvide koje mi je prenijela učiteljica Bernarda Jug: ‘Ključni problem Å¡kole, osnovne i srednje, nije u tome da se uči previÅ¡e, već se uči presporo – loÅ¡im metodama – razina energije u Å¡kolama je preniska, mnogi učitelji i nastavnici i profesori su nam tromi, spori, ukalupljeni …’

Mozak radi na puno bržoj frekvenciji nego što se to propagira u našem školstvu! A uz internet su promjene u psihi mladih toliko bitne da mi u Švicarskoj mijenjamo nastavne metode da bi se prilagodili novim, ‘zap-generacijama’ te ‘web-civilizaciji’ preplavljenoj zaigranim ‘klincima’ i prebrojnim informacijama.

Danas radite kao sveučilišni profesor pa nas interesira kako gledate na sveučilišno obrazovanje fizike u Hrvatskoj? Koje su prednosti i nedostatci i što bi se uopće moglo ili trebalo popraviti?

Naš je sustav globalno još trom i prestatičan te je drastično previše upisanih pravnika, ekonomista i društvenjaka, a svakako premalo inženjera i prirodoslovaca!

Kritično vrednovanje nastavno-istraživačkih djelatnika je još u povojima. Time je konkurentnost cijelog hrvatskog sustava niska i naši mladi često odlaze iz ponajboljih gimnazija direktno na ponajbolja svjetska sveučilišta!

To bi se lako moglo izbjeći. Konkretno, fizika je vrlo dobra na PMF-u u Zagrebu, a s dodatnim financijama, uz angažman nekoliko novih svjetski renomiranih profesora, vrlo brzo bi bili u prvoj liniji svjetske znanosti.

Možete li usporediti pristup u Hrvatskoj i inozemstvu u obrazovanju općenito?

Mnogi su mi ustvrdili kako bi se u obrazovanju trebali usporeÄ‘ivati s Finskom. Opet citiram gospoÄ‘u Jug da ‘tamo svaki učitelj mora biti odlikaÅ¡, primaju samo najbolje, a naÅ¡i učitelji su trojkaÅ¡i i vrlo dobri, izuzetno malo je vrhunskih, izuzetnih genijalaca koji se odlučuju na učiteljski poziv’.

U Finskoj svaki učitelj mora imati doktorat koji mu plaća država, a kod nas MZOS trenutno želi učitelje svesti na razinu viÅ¡ih Å¡kola. NaÅ¡im učiteljima oduzeto je gotovo sve, nemaju viÅ¡e stimulativnih metoda, stalno su u strahu od anonimnih prijava, tužbi i slično. Pravi učitelji nekada su bili voÄ‘e, pokretači, a danas?! Osim toga, Finci se fokusiraju na povećanje prosjeka zajednice i razreda, a mi uglavnom gledamo ekstreme i ‘ponajbolje’ ili najloÅ¡ije. I svakako nam u zemlji trebaju odlični zanatlije, a naÅ¡ je sustav zadnjih godina zanemario taj važan segment.’

Čini mi se da je u srednjem školstvu malo bolje jer, poglavito u gimnazijama, imamo i izuzetnih profesora i briljantnih učenika, no cijeli sustav ponekad djeluje i bolji nego stvarno jest jer nam učenici osvajaju međunarodne nagrade.

U kojoj mjeri se vaš znanstveni koncept, metode, postupci i načela u donošenju odluka razlikuju od onoga što se uči u hrvatskim školama?

Uz velike korekcije u tretmanu odgajatelja i učitelja, treba svakako razvijati karakter kroz sport te probuditi umjetnički izražaj svake osobe. Treba rano uvesti i praksu u kojoj će svi učiti donositi brže i ponekad krive odluke, jer to je bitno za aktivan život. Tek potkraj srednje Å¡kole bih naglasio smjerove poput matematike, u odnosu na jezike ili dramaturgiju u odnosu na inženjering. Smatram da je dobro zadržati Å¡iroku srednjoÅ¡kolsku obrazovnu bazu radije nego ‘fach-idiote’, jer u ovom stoljeću promjene zanimanja će biti česte i ta Å¡irina daje fleksibilnost.

Čini mi se da je za naše obrazovanje najvažniji razvoj i jačanje karaktera te vrlo rano otkrivanje i razvijanje USP-a (unique selling point), odnosno najvažnijih specifičnih predispozicija. Svaka osoba ima 2-3 posebno izražene i često već probuđene iznimne predispozicije te je rano jasno tko može izrasti u izvrsnog sportaša ili glazbenika, a tko u fizičara ili bioekološkog vizionara zelene civilizacije.

Uz to važno je i svima jasno objasniti da svakom talentu treba više od 10 tisuća sati intenzivnog studiranja ili treninga da postanu izuzetni svjetski lideri! To je bitno, a naši mladi, a ni odrasli, to ne znaju. Istinska strast i totalno posvećenje su nužni za planetarni uspjeh, a mi kao nacija volimo biti vidljivo uspješni. Taj ogroman napor i trening su prava istina i o Kostelićima, i o ’2 Cellos’, i o našim ponajboljim znanstvenicima; usput, za mnoge niste ni čuli jer mediji o njima rijetko pišu!

Smatram da je posvećenost bitna za svaku profesiju i volim vidjeti ljude koji strasno rade i djeluju u društvu. Ako vam škole probude strast za vašim pozivom u životu, onda je takav obrazovni sustav uspješan.

Kao bivšeg učenika V. gimnazije u Zagrebu i studenta eksperimentalne fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, interesira nas možete li usporediti tadašnje školstvo s današnjim prilikama?

Davne 1966. smo svi morali polagati prijemni ispit za gimnaziju. Došao sam iz Osijeka i na prijemnom sam imao 100 posto iz matematike što mi je odmah stvorilo pozitivnu reputaciju. V. gimnazija je tada bila ponajbolja gimnazija u ondašnjoj Jugoslaviji. Bio je takozvani. ‘pruski’ sustav: Imali smo stimulativne, zahtjevne profesore matematike, fizike, jezika i književnosti, a loša je bila povijest i tadašnji komunistički predmeti. Mi smo tada učili više fizike i matematike negoli ja danas predajem inženjerima na prvoj godini švicarskog Instituta.

Danas pak smatram da je cijeli odgojno-obrazovni sustav bitan, a kvalitetna srednja škola je za mnoge čak i važnija od fakulteta. Mnogi visokomotivirani vizionari, nemaju nužno strpljenja studirati. Zato svakako treba ponuditi odličnu nastavu jezika te matematike i prirodoslovnih disciplina već u srednjoj.

Međutim, ne treba siliti učenike da svi budu izvrsni u matematici ili u nekoj specifičnoj disciplini jer sam osobno vidio da nadareni studenti lako nauče matematiku, a većini pak ne treba ’previše’ napredne matematike. Ovo sadašnje ocjenjivanje smatram krivo postavljenim jer najbitnije jest formirati karakter i ličnost, a ne održavati to nekakvo ‘kvazi-natjecanje’ ocjenama s ionako previše odlikaša’ u sustavu.