U spontanoj eksploziji nezadovoljstva nastaju najbolji i najiskreniji tekstovi. Jedan takav na Facebooku je napisala Ivana JuzbaÅ¡ić, uÄiteljica razredne nastave, revoltirana sve većom koliÄinom papirologije koju uÄiteljima i nastavnicima propisuju ljudi koji, osim papirologije, vjerojatno niÅ¡ta drugo i ne znaju (zato je i propisuju). Tekst prenosimo u cijelosti, uz dozvolu autorice.
Ja sam praktiÄar, ja NISAM teoretiÄar! Znam zasukati rukave, ÄuÄnuti, sagnuti se, sjesti na pod (kako bih bila bliže djetetu) i RADITI s djetetom. Ja NE ZNAM PISATI kako ću raditi ili bih radila s djecom. Da to znam, bila bih pisar, a ne uÄiteljica.
Tek sam na pola svog radnog vijeka, a UMORNA SAM od pisanja, ne od rada s djecom. Toga sam željna, a ovako zatrpana papirima, sve manje imam volje, vremena i snage za to. Otkad je to papir postao važniji od djeteta?! Ne znam! Znam samo da, dokle god je tako, ovo će školstvo i budućnost ove države ići u vražju mater.
Od uvoÄ‘enja onog nesretnog, propalog HNOS-a (od kojeg je isto ostao samo papir!), sve ide nizbrdo. Svake godine nova gomila papira pridružuje se već postojećima.Odavno već priÄam istu priÄu: Ja mogu pokrenuti svijet u svom razredu (a da to napravim, potrebno mi je puuuuno vremena za materijalnu pripremu i puuuno kreativnosti), ali ako to nisam nigdje zapisala – to se nije dogodilo. Isto tako mogu pustiti djecu da sama neÅ¡to piskaraju, rjeÅ¡avaju, crtkaju, a ja pisati kako sam pokrenula svijet u svom razredu, objaviti to – i bit ću hvaljena uÄiteljica od strane struke. Sramota!
Davno sam, na fakultetu, uÄila kako se priprema za sat sastoji od psiholoÅ¡ke, materijalne i pisane pripreme. Danas imam 20 minuta za sve to. K tome joÅ¡ moram pisati po dvije pripreme, ako imam meÄ‘upredmetnu povezanost sa GraÄ‘anskim odgojem. NekadaÅ¡nja pisana priprema davala je prednost tijeku sata gdje dolazi do izražaja kreativnost uÄitelja), a danaÅ¡nja daje zadacima, ciljevima, ishodima, kompetencijama, vrijednostima, postignućima, kljuÄnim pojmovima, naÄinima uÄenja, mogućim teÅ¡koćama, naÄinima praćenja i provjere ishoda….(znaÄi, traži se od mene da budem vidoviti Milan). Ne mogu, a da se ne zapitam kakve koristi ima dijete od tih silnih termina, kakve koristi ima Å¡to ja gubim vrijeme i živce (jer ne vidim svrhu toga) na izmiÅ¡ljanje fraza kako bih ispunila zadanu mi formu. Svoju kreativnost potroÅ¡im na smiÅ¡ljanje i izmiÅ¡ljanje ishoda, kompetencija… Zar će dijete bolje nauÄiti tablicu množenja ako ja budem napisala kako će ono na kraju sata znati tablicu?! Mo’Å¡ mislit! Znat će je ako mu je budem dobro i razumljivo prenijela! Da bih to mogla treba mi MATERIJALNA priprema, a za nju nemam vremena!
Vrijeme za psiholoÅ¡ku pripremu da i ne spominjem…treba mi 2-3 mjeseca u onoj posebnoj klinici za “istroÅ¡ene” uÄitelje u NjemaÄkoj. Samo, nakon toga, problem ostaje isti, jer nakon ta 2-3 mjeseca se opet vraćam u isto sranje (ups, pardon, stanje).Planova – viÅ¡e nego ikad: godiÅ¡nji, izvedbeni, pa se pojavi niotkuda joÅ¡ i kurikulum! (Kakva li je razlika?!) Kurikulum i godiÅ¡nji tijekom godine uopće ne pogledam, znaÄi posao koji mi u poslu uopće ne treba. Treba mi i njime se koristim izvedbeni i tjedni plan.
Na ovo pisanje (kojem nisam viÄna) potaknulo me pisanje godiÅ¡njeg, tj. kurikuluma za GraÄ‘anski odgoj i obrazovanje. ProÅ¡le godine najvažniji je bio Zdravstveni odgoj, ove je to GOO. JoÅ¡ je žalosnije Å¡to ja i za tu “toplu vodu” moram gubiti vrijeme piskarajući. Već 4. put pokuÅ¡avam zadovoljiti formu kurikuluma za GOO. Koliko imam informacija o GOO, dobro da sam iÅ¡ta i napravila. Na kraju godine od silnih mapa, planova, priprema za GOO neću se ni vidjeti. Å kola će uskoro morati unajmljivati prostor kao arhivu kako bi saÄuvala sve potrebne papire, jer ne daj Bože inspekcije, nadzora! Oni će najmanje boraviti i promatrati moj neposredan rad s djecom, ali će se zduÅ¡no baciti na moje papire i tražiti negdje preskoÄeni ishod (ili neÅ¡to sliÄno), kako bi u izvješću mogli navesti neku kritiku. Nema veze Å¡to je sat bio izvrstan kad ne piÅ¡em ishode!. Ne daj Bože da nemam nekog papira, pa ako je to joÅ¡ papir iz trenutno popularnog GOO-a – opomena! Nema veze Å¡to ja to radim, ali nemam papirnatog traga…
Bože moj, kud ovo vodi? Što li ću nagodinu novoga morati piskarati?
Ne vidim ni traÄak svjetlosti na kraju ovog tunela. Ima li on, uopće, svoj kraj? UbiÅ¡e me u pojam!!!
Želim se baviti djecom, a ne papirima! Ja nisam birokrat!
Zamislite neku katastrofu u velikom gradu, puno teÅ¡ko ozlijeÄ‘enih, ministarstvo zdravlja traži od svih kirurga pisane pripreme za svaki posebni sluÄaj jer bez toga ne mogu ući u kirurÅ¡ku salu i oni se idu pripremati – pisano, a nesretnici za to vrijeme krvare, pate od bolova pa i umiru.
No, kirurzi prvo rjeÅ¡avaju teže pa lakÅ¡e sluÄajeve, a ako u toku obrade nekog pacijenta stigne kritiÄni pacijent oni ga preuzimaju bez ikakve pisane pripreme i obraÄ‘uju.
Mi svakodnevno ulazimo u salu prepunu razliÄitih sluÄajeva i nema te pripreme koje se možemo držati, osim ako nismo specijalno pripremali naÅ¡e male pacijente i uputili ih kako da se ponaÅ¡aju jer dolazi teta savjetnica koju moramo impresionirati kako bi nam dala pozitivnu ocjenu za NAPREDOVANJE.
Gospođe savjetnice, da vam je bilo zanimljivo pisati pripreme i ostale bedastoće još bi uvijek bile u razredu.
U napredovanju se izvrsnost mjeri prema napisanom i prema jednom održanom satu koji je nacifran.
ÄŒime nas sve maltretiraju ? PoÅ¡le godine nakaradni Zdravstveni odgoj, a sada GraÄ‘anski odgoj koji u osnovi nije loÅ¡. Ali to je zapravo sve ono Å¡to mi radimo kroz odgajanje djece koliko nam je dozvoljeno. Drugim rijeÄima nam je reÄeno da nismo baÅ¡ mi najbolji odgajatelji pa će nam oni kazati kako da odgajamo djecu. Oni naravno nikada nisu imali iskustva sa radom u razredu i ne znaju da je ovo piskaranje samo gubljenje vremena i da troÅ¡imo svoju energiju za neÅ¡to potpuno nepotrebno, mjesto da tu energiju posvetimo djeci i stvarnom radu.
Savršeno napisano!
GospoÄ‘a je zaboravila i na naÅ¡u “InformatiÄku naprednost” pa tako budale svake godine piÅ¡u papirnate matice (žure se, svaÄ‘aju, sjede Äekajući i polako gube živce jer svima treba jedna te ista knjiga), a onda brže-bolje moraju iste te gluposti utipkati u e-maticu. I tako već godinama, iako je NAVODNO cilj bio izbaciti papire. Kaj ne? (Naravno da ne!)
Da ne spominjemo kako svaka Å¡kola ima svoja pravila (i razliÄite obrasce) pa tako neki moraju “duplati” i opomene, miÅ¡ljenja o prilagoÄ‘enom programu, izvannastavne aktivnosti i sliÄne papirnate budalaÅ¡tine koje moraju i u elektroniÄkom obliku “predati”, a joÅ¡ ih k tome i ruÄno utiskivati (ne pisati, jer su sve “kućice” sićuÅ¡ne) u dnevnike i imenike.
Da ne spominjemo da svaka fufa koja doÄ‘e na vrata ima svoje miÅ¡ljenje o tome kako treba izgledati priprema (i ostali obrasci) i to je miÅ¡ljenje baÅ¡ SUPROTNO onome na Å¡to ste vi potroÅ¡ili sate piskarajući. I opet ste “KRIVI”, da se ubijete ne možete napraviti dobro. Za sve se traži dlaka u jajetu.
Ali Äemu se frustrirati? Kad doÄ‘e vrijeme za Å¡trajk, cijenjena kolegica i ostali frustrirani papirologijom nemaju dovoljno kralježnice da izdrže jedan jedini dan. I sad se žale? Nemate se pravo žaliti ako se niste voljni izboriti za sebe i druge.
PiÅ¡emo po skrivećki pisamca po druÅ¡tvenim mrežama i forumima, ali nitko svoje pisamce nije poslao u ministarstvo. Ne pokreće se kampanja ni skupljanje potpisa da se zaustavi ova besmislena birokracija, ne tražimo od sindikata da pokuÅ¡a ispregovarati manje papirnih bedastoća. ÄŒak nemamo ni hrabrosti (želim zapravo napisati onu rijeÄ na “m”) da struÄnim službama Å¡kole odbijemo predati istu stvar u tri razliÄita primjerka dok nam ne objasne “Äemu to i gdje piÅ¡e da se mora?”.
Da se razumijemo, i ja spadam u tu inertnu masu. Ne nosim zastave, ne predvodim rat. Borim se za sebe pa, eto, viÅ¡e pedagogica od mene ne može dobiti Å¡est papira o jednoj te istoj stvari jer jadna nema Äime potkrijepiti potrebu za njima osim jadnom isprikom da se to “tako oduvijek radilo”. Može dobiti broj nadzorne službe pa neka prijavljuje, ali se ne usudi jer će morati objasniti Äemu sve to. I ravnateljko dobiva živÄane slomove jer se koriste pripreme izdavaÄa. Ali ne može dokazati da iste ne valjaju i ne vrijede, iako se svake godine svojski trudi ocrniti one koji “nemaju svoje” pripreme (Å¡to znaÄi “svoje”?).
Da bi poboljÅ¡ali naÅ¡ sustav, ne treba se samo krviti oko love ( a tu borbu ionako gubimo). Treba se okrenuti drugim stvarima i zahtijevati od sindikata da radi svoj posao. PedagoÅ¡ke mjere, smanjenje papirologije, zaÅ¡tita uÄitelja od mobbinga: to su stvari oko kojih se vrijedi zakrviti i Å¡trajkati (i lakÅ¡e su ostvarive jer ne diraju u proraÄun). Ali kad se i pokrene kampanja (sjetite se one o pedagoÅ¡kim mjerama), puževi se povuku u svoje kućice.
I napišu srdit status na fejsu.
Ima li taj mudri ravnatelj koji Vas pegla budalaštinama kakve su pripreme vlastiti, rukom pisani Plan rada ravnatelja za tekuću godinu?
O ostalome da ne govorim!
InaÄe, vrhunski ste secirali stanje i postavili dijagnozu! Slažem se sa svim napisanim!
Daleko smo, meÄ‘utim, joÅ¡ od trenutka kad će Zbornica shvatiti da probleme neće rijeÅ¡iti mediokriteti iz ministarstva, agencija i inspekcija. Takvi da znaju rjeÅ¡avati probleme ostali bi u nastavi. Problemi će se poÄeti rjeÅ¡avati kad Zbornica bude spremna djelovati u tom pravcu!
Sudeći po dosadašnjim bezmudnim reakcijama, to neće biti u dogledno vrijeme!
Pozz
Trideset godina sam u razredu i svaÅ¡ta se tu mijenjalo osim jedne jedine konstante a to je: Oni koji nisu u razredu (pedagozi, psiholozi, ravnatelji, ministri, voditelji, roditelji itd) uÄe one koji jesu u razredu kako će radit u razredu.
Zdravi i veseli bili
Ne poznajete me! U svakom sam Å¡trajku koji je do sada bio sudjelovala (ma koliko on dugo trajao i bez straha od umanjene plaće), odlazila sam baÅ¡ na svaki prosvjed u Zagreb iz svog malog mjesta na istoku Hrvatske. Nisam inertna kada je u pitanju borba za prava uÄitelja. Na ovu temu joÅ¡ nisam vidjela nikakve Älanke, statuse,objave…Napisala sam ju na faceu Nastavnici.org,jer mislim da su odliÄni borci, grupa je brojna, imaju pristup medijima. Namjera mi je bila da se zapoÄne rasprava, htjela sam Äuti miÅ¡ljenja ostalih kolega. Ja sam tek mali kotaÄić koji sam ne može promijeniti niÅ¡ta iz svoje male sredine. Ali mogu pokrenuti, na ovaj naÄin, joÅ¡ malih kotaÄića…možda ih bude dovoljno da se stroj pokrene.
postoji neÅ¡to Å¡to se zove zdrav razum ili zdravoseljaÄka logika koja nam mora biti iznad svkog propisa, uredbe ili birokratskog izživljavanja. dakle, pisane pripreme naravno imam, godiÅ¡nji operativni plan takoÄ‘er. mjeseÄne planove ne piÅ¡em jer tko želi vidjeti Å¡to ću raditi ovaj mjesec vidjet će iz godiÅ¡njeg plana. ne pada mi na pamet raditi neke mape za zo. i goo.,to se odraÄ‘uje onako uz put po nekoliko minuta na pojedinim satovima. koga zanima priprema može je vidjeti kod mene.ionako će to trajati dok je ove vlasti, znaÄi do poÄetka sljedeće kalendarske godine.
kolegice i kolege bi trebale znati da pisana priprema služi UÄŒITELJU za pomoć pri realizaciji nastave i ne piÅ¡emo je za ravnatelja, pedagoga ili savjetnika.. ako je nastavni sat uspjeÅ¡no realiziran priprema je odliÄna makar napisana na listiću papira. naravno, vrijedi i obratno ako je nastavni sat loÅ¡e realiziran priprema ne vrijedi makar napisana na 20 stranica. ishode možemo valorizirati nakon provjerenog gradiva, nikako nakon svakog sata. u kurikulum iskopiram godiÅ¡nji plan rada ionako ga nitko ne Äita. tko će Äitati 600 tinjak suhoparnih stranica?
na kraju, kolegice nemojte se uzbuÄ‘ivati, imam 30 godina radnog staža a savjetnik mi je bio jednom na poÄetku rada. mogao sam upropastiti 30 generacija i nitko ne bi reagirao. zato samo naprijed s kreativnim radom i stop s nepotrebnom birokracijom. kud bismo mi stigli kad bi sluÅ¡ali svu tu birokraciju koja bi nam odreÄ‘ivala kako bi trebali raditi.
Problem je u HNOS-u kojeg se onda mutantski slijepilo s ishodima iz NOK-a (nepotrebna parafraza Blooma po kojem smo već radili), posebnim planovima i programima ZO-a i GOO-a, pa to sve podredilo pravilniku o vrednovanju… kojeg se pak radilo bez razmiÅ¡ljanja o svemu prije.
Kad umjesto jednog Äistog i jasnog dokumenta imate Godzillu, onda nije Äudo da mostovi pucaju i ljudi Äupaju kosu.
ja imam jedno pitanje samo…kaj s nama koji predajemo po osam predmeta za koje nema priprema od izdavaÄa i Äijih osam predmeta se mijenja iz godine u godinu? koliko je to pisanih priprema? kako je isto da se skida sat norme za ljude koji drže 3 predmeta i one koji drže 11?
Ovakva i sliÄna tlaka ne traje godinama, nego desetljećima. Sjećam se svojih prvih godina rada u Å¡koli kada su, u vrijeme nekih sliÄnih nebuloznih birokratskih gluposti (da!), moje starije kolegice govorile kako je to sve već viÄ‘eno, pod drugim imenom.
I za ovakvo neÅ¡to postoji zdravoseljaÄka verzija koja odmah pada na pamet.
Osobno sam zaronila u te Äarolije joÅ¡ kao uÄenica, Å¡kolujući se po Å uvarovom modelu. Od tada nikada kraja, ali zaista iskreno, veće opterećenje i veći besmisao od GOO nisam doživjela.
Sve ono Å¡to – dobri – uÄitelji i uÄiteljice bez imalo premiÅ¡ljanja “ugraÄ‘uju” u djecu jako, jako dugo, kao Å¡to reÄe kolegica Ivana, netko se sjetio promijeÅ¡ati kao Å¡pil karata i izvući van. Tinejdžeri bi na to rekli “Halooo?!” Ovakva idiotarija naziva se joÅ¡ otkrivanjem hladne vode ili neuoÄavanjem Å¡ume od drveta, ili obratno, kako vam drago!
O pripravama je gore zaista reÄeno sve Å¡to treba. Dakle, ako ja napiÅ¡em pripravu koja je onako fensi-Å¡mensi, po mogućnosti printana (na vlastitom printeru i s vlastitom bojom = pomnožite 7 odjela x 2 predmeta x 70 sati, a mnogi imaju i viÅ¡e), boldirana, eventualno bojom oznaÄene važne stvari i td. … – onda sam super-uÄiteljica, zar ne?
Ako na kraju školske godine tresnem taj bunt priprava na stol, nitko neće znati da sam pod nastavom možda lakirala nokte. Naravno da nisam, just a figure of speech.
Svaki kvalitetan uÄitelj se priprema za nastavu, ali ne zna Å¡to je gore: kada Å¡kola ima službeni obrazac priprave u koji onda svi, bez obzira na specifiÄnosti predmeta, upisuju ili zaokružuju uvijek isto, makar bilo i iÅ¡ÄaÅ¡eno. Ili je gore kada nema obrasca pa si svatko sklepa svoj papirić ili jednostavno piÅ¡e u bilježnicu, pa tada otvara teren za brojne kritike tipa zaÅ¡to neÄega ima ili nema.
Ponekad pomislim da bi bilo bolje da sam postala majstor. Znate na Å¡to mislim: Äekamo ih sto godina, onda ih doÄekamo kao careve, a na sve ostalo ne smijemo ni zucnuti.
Naravno,na kraju prvog odlomka trebala sam napisati “tople vode”, ali ovakve pojave i smrzavaju i peku, tako da nema neke bitne razlike.
Dobro reÄeno.
Bravo Ivana JuzbaÅ¡ić! Napisali ste sve Å¡to i sama mislim, osjećam i s Äime se svakodnevno borim. U ovo zanimanje uÅ¡la sam s velikim entuzijazmom i zaista volim raditi s djecom, ali papiri me ubijaju i oduzimaju previÅ¡e vremena. Kao Å¡to su neki napisali, situaciju pogorÅ¡ava i to Å¡to nema nikakog toÄnog obrasca i pravilnika vezanog uz papirologiju, a inspektor (na poziv svake Å¡uÅ¡e) uglavnom naÄ‘e zamjerku bez obzira koliko se mi trudili.
Puno je truloga u naÅ¡em Å¡kolstvu, a naÅ¡i vodeći se stalno bave kozmetikom. Rezultati su već danas loÅ¡i, a bit će joÅ¡ i gori ako se ovako nastave ponaÅ¡ati i odnositi prema uÄiteljima. Krajnje je vrijeme da se pita struku,a ne politiÄare.