Hrvatske škole ne žele ući u digitalno doba

(Jutarnji list) Zašto bi se učitelji danas, s malom ali relativno stabilnom plaćom, dodatno obrazovali? I zašto bi koristili PC u nastavi matematike ako grafoskop radi, a u tajništvu ima još folija?

Izgleda da će nas kvalitetom školstva preteći najgori: Turska koja je donedavno bila sretna s jednim računalom po školi, digitalizirat će svojih 11 milijuna đaka i studenata i 700 tisuća nastavnika prije nego što Hrvatska to isto uspije učiniti sa svojom deset puta manjom populacijom učenika i prosvjetara.

Zašto? Jer je tako, naravno, odlučila turska vlada i za svoju odluku po strani ostavila ozbiljne novce, na što Hrvatska još nije ni pomislila.

Prema rezultatima međunarodnog istraživanja The International Computer and Information Literacy Study (ICILS), provedenog prošle godine, i rezultatima objavljenima krajem prošloga tjedna, u Turskoj je na jedno računalo u školi dolazilo 80 učenika, čime se našla na dnu ljestvice 21 zemlje. Hrvatska u tom istraživanju vodi pred Turskom za jedno mjesto, dakle, predzadnji smo sa 26 glava po računalu. Zbog činjenice da su već treću godinu provodili projekt digitalizacije u svojim školama nazvan FATIH, tijekom provođenja opsežnog istraživanja savjetnik turskog ministra za ICT Muhterem Kurt mogao je biti miran. U trenutku kada je Turska za FATIH imala spremno sedam milijardi dolara, Hrvatska je mirno ušla u sedmu godinu od posljednje kolektivne kupnje školskih računala.

Istodobno, populacijskom smo opremljenošću i dalje očito na zavidnoj razini. Čak 98 posto četrnaestogodišnjaka tvrdi da kod kuće ima barem jedno računalo, a 38 posto nevjerojatnih tri i više računala, zbog čega bi se netko mogao usuditi postaviti pitanje – pa što jedno ne odnese u školu?! Kad se već uspoređujemo s Turskom, od 80 milijuna ljudi tamo ih se 45 posto koristi internetom. Niz razlika je vidljiv između te dvije zemlje, no kada je obrazovni sustav u pitanju jedna odskače. Kada je Turska uvidjela da njezini obrazovni programi jednostavno ne odgovaraju potrebama današnje djece, obrazovanje su postavili kao prioritet, ali ne u deklarativnom smislu kao što se to kod nas ustalilo raditi. Turci su si jasno rekli: “Za 10 godina želimo biti među deset najjačih zemalja i postati jedna od najvažnijih ekonomskih sila”. I ono ključno: “Da bismo ostvarili viziju, moramo ulagati u obrazovanje”.

I tako su turske škole postale prioritetnim projektom ne samo obrazovnog ministrstva već cijele zemlje.

Pitanje digitalizacije škola nije samo pitanje uhodanosti s modernim dobom, već nešto drugo, puno bitnije. Digitalizacija ne treba biti prioritetan projekt u školstvu, on je tu slučajno nužan jer su digitalne kompetencije jedna od ključnih vještina današnjega doba. To je ujedno i vrlo dobar isprobani mehanizam za ključnu promjenu u svakom obrazovnom sustavu: dodatno obrazovati učitelje, raditi na podizanju kvalitetete njihova rada i napokon krenuti u promjene sadržaja koji su dužni isproducirati đacima.

Zašto bi se učitelji danas, s malom ali relativno stabilnom (neugroženom) plaćom, dodatno obrazovali? Zašto da rade nešto što ne moraju? Ili drugim riječima: zašto bi koristili PC u nastavi matematike, ako grafoskop radi, a u tajništvu ima još folija?

Fantastičan primjer otpora dijela prosvjetara prema digitalnom dobu nije samo u stavu “računala i internet samo odvraćaju djecu od učenja” već i u živom primjeru koji eto još traje. Jedan je odjel Ministarstva obrazovanja prije nekog vremena uveo obvezu digitalne prijave učitelja na stručne seminare. Stvar je zamišljena jednostavno, no u praksi ima problema. Od uvođenja nověne u tom odjelu uporno zvone telefoni. Učitelji se ne znaju prijaviti, pa im referent koji nije ni sanjao da će mu to biti svakodnevni posao – pomaže u prijavi. Mahom je riječ o starijoj populaciji učitelja.

Kada se svojevremeno jedna od najvećih kompanija u Hrvatskoj odlučila riješiti dijela svog starijeg inženjerskog i inog kadra, uvela im je računala. Prvo su prošli osnovnu obuku (pravilno držanje miša, osnovne interneta), a onda se od njih očekivalo korištenje ozbiljnijih programa. Rezultat? Stariji inženjeri s otklonom prema novim tehnologijama zaključili su da im je vrijeme za mirovinu.

Uzmemo li učiteljima grafoskop i foliju, odvedemo ih na kvalitetnu obuku (s naglaskom na kvalitetnu), podignemo li letvicu očekivanja, dobit ćemo neku vrstu selekcije. Pri čemu nitko ne kaže da bi stari, dobri profesor bio poražen od nove tehnologije i istjeran u mirovinu. Ionako nam – gledamo li radna mjesta po školama u svijetu – nedostaje kvalitetnog savjetničkog i upravljačkog kadra, mjesta koja zahtijevaju iskustvo. Tko kaže da svi moraju poučavati djecu?

13 Comments

  1. Svojedobno je potrošen veliki kapital kako bi se u Saboru wc – i opremili fotočelijama. Rezultat te investicije bio je taj da gospoda koja donose zakone nisu znali pustiti vodu!
    Nešto slično se ponovilo i prilikom instaliranja elektroničkog sustava glasovanja, isto tako skupo plaćenog!
    Bože sačuvaj da bismo se mi uspoređivali sa saborskim dječacima, ali ako ljudi koji odlučuju o sudbini ove zemlje ne znaju pustiti vodu, mogla bi i ova Lilek sjahati hrvatskoj prosvjeti s grbe!
    Za početak, bilo bi dovoljno opremiti hrvatske škole s dovoljno rola wc – papira, tonera za printanje i opismeniti ravnatelje, da ne budu baš 34. od 34 zemlje zahvaćene TALIS – om po obrazovnoj strukturi. A digitalizacija neće umaknuti, ta novi milenij tek je počeo…

    1. Lako što je počeo, ali mi se čini da će i završiti, a da mi u njega nećemo ući.

    2. ja se sjećam natpisa gdje se moli djelatnike jednog ministarstva da ne šaraju markerom po pametnoj ploči 😀

    1. Kolegice jest.

      Dok u školama rade tetkine tetke nestručan kum i strinine strine poznanik, ne treba digitalizacije, ne treba ništa, a kako je krenulo bit će škola ispod stabala u prirodi.

      Lijepi pozdrav svima koji još imaju živaca za ovakve predstave uvaženih nam partijanera. Ima još novaca pa iz treba zamagliti.

  2. eeee, kad bi se barem naš napaćeni narod na isti način mogao riješiti nekompetentnih novinara…..

    Nego, bili su svojevremeno oni “mazni-novce-i-bježi” seminari…moduli…kako li su se već zvali, koji su se prisilno održavali po školama, čija je navodna svrha bila da se opismene (informatički) svi učitelji. Ako je tko pohađao neka napiše svoje iskustvo, ali u našoj školi je neki dripac ispod 30.-e predavao na takav način da i kolege koji se izvrsno služe računalom nisu stigli “poklikati” to što je on trkeljao. U tri naporna sata on je ispredavao čitavu informatčku povijest i praksu i zbrisao, svi su dobili “certifikate”, a vještine su ostale iste kao i prije.

    A sad mi “ne želimo” ući u digitalno doba. Molim, ministre, zapišite i mene da ja držim takva predavanja, treba i meni lova.

  3. Evo ja ne želim ući u digitalno doba! I dalje koristima staru kratu okrenutu naopako kao projekcijsko platno!
    Odlično da me je Jutranji list podsjetio na postojanje grafoskopa jer kad mi rikne žarulja u projektoru morat ću preć na grafokskop…

    Ja eto namjerno bježim od digitalnog doba i mislim da bi nakon par godina došao do kamenog uz ovakve uvjete u školama. Hvala Bogu da odem uskoro.

  4. “..s malom ali relativno stabilnom (neugroženom) plaćom…”

    Zaboravih na ovo. Izreka desetljeća. Nakog mukotrpnog istraživačkog rada novinari su došli do ovog zaključka. Bravo! Nisam to znao. Moram si uzeti doživotnu pretplatu na Jutranji list kako bi me svakog dana mogli naučiti nečemu novom i kako bi kao svaki građanim ove države mogao uči u novo digitalno doba! Aleluja!

  5. Dobro, ok, nek se kritiziraju učitelji, ali zašto se ne bi kritiziralo i računalo, vršio pritisak na proizvodnju da kreira bolje, učinkovitije, fleksibilnije, povoljnije proizvode.

    Kao, računalo je samo po sebi i u sebi super, a mi smo kao kreteni.

    Zašto baterija u tabletu ne traje ni pola dana?
    Zašto se tablet smrzne svaki put kada ga se uperi prema suncu ili živa u termometru prijeđe 22,23 stupnja.
    Zašto uz svakodnevno korištenje tableta on ne potraje duže od godine dana?
    Zašto je tako neotporan na udarce i zašto se na njemu vidi svaka ogrebotina, da ne kažem da sam prvi razbijeni tablet, kao i smart phone, vidjela u rukama učenika svoje škole..?

    Što kad učenik zaboravi napuniti tablet večer prije škole?
    Što trebam pisati u imenik? …Učenik ima tablet, ali nije napunjen?
    Ili treba u svaki stol u učionici provesti struju kako bi učenici mogli nesmetano, paralelno puniti tablete i na njima raditi… A što ako zaborave ponijeti kabel?

    Možda bi trebalo raditi jeftine, iznimno otporne tablete s punjenjem na bežičnu struju. Što da ja kao učitelj proizvodnji postavim, primjerice, takav zahtjev?

  6. Ovaj punjenje, što ću kad sam nepismena.

    Ili je jedino što nam mozgovi mogu ponududiti niz ”okruglo pa na ćošu” aplikacija koje polako postaju apsolutni kič suvremenog doba?

Comments are closed.

Share This