(Slobodna Dalmacija) Pronaći posao u struci san je većine mladih. Dio njih traga za radnim mjestom u državnoj službi, ali, prema svjedočenju nezaposlenih, to većinom ostvare oni koji imaju dovoljno novca ili dovoljno brzo prihvate “pravila igre”, pa se priključe velikim političkim opcijama.
Prema podacima koje nam je ustupila mlada profesorica koja već godinama traži posao (podaci poznati redakciji), “tarifa” za “kupnju” profesorskog mjesta u školama iznosi od 3000 do 7000 eura, ovisno o satnici koju će kandidat dobiti nakon potpisivanja ugovora. Prema njezinim navodima, nastavniku koji je dao “kuvertu” sa 7000 eura potrebno je skoro 10 mjeseci kako bi otplatio “cijenu” radnog mjesta, pod pretpostavkom da odrađuje punu satnicu koju je vrlo teško dobiti.
Život na zamjenama
Ravnatelji obrazovnih ustanova, uz članove školskih odbora, idealne su mete za korupciju jer upravo oni uglavnom odlučuju o primanju kandidata. No, problem je što ni osobe koje si uspiju prikupiti novac za “kupnju” radnoga mjesta nisu sigurne da će ga i dobiti.
– Poslala sam 97 molba u posljednje dvije godine, a životopis sam osobno odnijela u skoro sve splitske škole, osnovne i srednje. Ispočetka sam odbijala raditi preko veze, ali onda sam počela i ja promišljati o poznanicima, jer sam uvidjela da će mi se život svesti na nekoliko zamjena godišnje i poneke repeticije. Prema mojem iskustvu, u rijetko kojoj školi natječaj nije namješten. Svatko tko je u tim krugovima, tijekom samo nekoliko dana, može doznati tko će dobiti traženo radno mjesto, ali i tko će ga mijenjati budući da je profesora puno, a malo radnih mjesta. Ne bira se po sposobnostima nego po podobnosti ili, što je jednako loše, po platežnoj moći – ističe naša sugovornica i dodaje:
– Jednom sam bila na korak od dobivanja posla. U petak sam se po preporuci svoje mentorice našla s ravnateljem jedne osnovne škole u našem gradu i u ponedjeljak sam trebala doći na posao, ali nisam shvatila da se od mene traži novac. Neugodno sam se iznenadila kada sam na početku idućega tjedna shvatila da je druga osoba dobila posao.
Mlada profesorica društvenog smjera kazala nam je da su neke njezine kolegice “kupile” posao bez grižnje savjesti, te da i ona počinje razmišljati o tome da su bile u pravu.
– Rade već tri godine i iako su na početku imale samo trećinu satnice, a time i plaće, sada su već na punoj “bušti”. Upale su u sustav i teško će ih tko izbaciti. Ni do danas nisu doznale tko je dobio njihov novac, ravnatelj ili članovi školskog odbora, jer su ga predale u kasnim večernjim satima na parkiralištima i u zabitnim uličicama, nepoznatim ljudima, baš kao u filmovima, ali to im danas uopće nije važno – naglašava profesorica.
Na naše pitanje zašto nije prijavila koruptivno djelo nadležnim službama, kratko odgovara:
– A što bi mi to donijelo… tek onda se ne bih nikada zaposlila. To je naša stvarnost i nikada nisam susrela nekoga tko je to prijavio.
Ravnatelji šute, a prijave samo dvije
Postoji li korupcija pri zapošljavanju u školstvu? Upravo takvo pitanje uputili smo i čelništvu Hrvatske udruge osnovnoškolskih ravnatelja, no odgovor još uvijek nismo dobili.
Iz Partnerstva za društveni razvoj pozivaju građane da prijave svaki oblik korupcije, a u toj udruzi doznajemo da su tijekom posljednje četiri godine prijavljena samo dva slučaja primanja mita za dobivanje radnog mjesta u školama.
– 41.999 nezaposlenih osoba zabilježeno je u našoj županiji krajem listopada
– 16 posto ljudi bez posla ima visoku ili višu stručnu spremu
istina,nažalost.a da ne spominjem koliko puta se ne ispoštuje zapošljavanje tehnološkog viška i manjka. u splitu su ravnatelji svijet za sebe i nitko im ništa ne može.
savjetovala bi mladoj profesorici iz članka da traži posao izvan splita,pa i u susjednoj županiji.
Isto je i izvan Splita i u susjednim županijama pa i u Gradu Zagrebu.
Mlada profesorica će dobiti posao onda samo onda ako nikoga nije bilo sa vezom ili kuvertom.
Ili obećanjem da će njena ručica biti u zraku uvijek za dragoga ravnatelja
Ono što se događa sa školstvom u Splitsko-dalmatinskoj županiji je skandalozno i žalosno. U toj županiji nema zakona. Izvor većine problema je Županijsko povjerenstvo za riješavanje tehnoloških viškova. U suradnji sa nekoliko splitskih ravnatelja zapošljavaju koga oni žele bez poštivanja zakona. Prosvjetna inspekcija ne obavlja ( namjerno ili nenamjerno ) svoju funkciju i pušta da nezakonitosti prolaze bez sankcija. Ministarstvo je upoznato sa svime, ali i ono šuti i ne poduzima ništa. Poštovane kolege trebali bih doći u Splitsko-dalmatinsku županiju i vidjeti što je kršenje zakona.
slažem se. splitska županija, pogotovo Split, je divlji zapad što se tiče poštivanja ikakvih zakona u prosvjeti. glavni krivac- prosvjetna inspekcija.
i iz vlastitog iskustva znam da nije svugdje isto, već u susjednoj županiji je situacija bitno drugačija tj. bolja. to govorim kao splićanka sretno zaposlena u drugoj županiji, a bez ikakve veze, mita i korupcije. u Splitu nisam imala nikakve šanse.
Da je tvoj poslodavac imao i najtiši šapat za nekog drugog kandidata ti bi bila nesretna i nezaposlena.
Poslan je upit HUROŠ – u, a oni šute?!
Ma ajte – kad treba štititi šrot iz ravnateljskih redova prilično su glasni. Kad treba pomesti ispred svog praga – nema ih ni za lijek!
Glavni krivci su prije svega SHU i njihove komisije za tehnološke viškove. Tu se okreče šuška – zbog tih komisija i jesu potpisali ono smeće od Kolektivnog ugovora! SHU je čir na šupku hrvatske prosvjete, prave štetu čega god da se uhvate.
Nadalje – drugi krivac je prosvjetna inspekcija! Političko kadroviranje učinilo je svoje! Oni štite kriminal po školama, umjesto da mu stanu na kraj!
Isto tako – negativna selekcija ravnateljskog kadra! Toliko pišem o tome, da sam dosadan i samome sebi, ali uistinu, kao da ono najgore od najgoreg aterira u ravnateljske urede! Tu su i školski odbori, mahom lobotomizirani, prepuni ravnateljevih otirača za noge.
Kakvi rade s djecom, još su djeca i dobra. U svakom slučaju, bolja od mnogih koji ih podučavaju.
MZOS neću ni spominjati, ta ekipa je ispod svake kritike!
No, ako drugačije ne ide, treba prihvatiti igru! Dakle, naći se s takvim likovima noću po parkiralištima i tamnim uličicama. Samo, umjesto koverte, isporučiti im nešto drugo!
Po principu – možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš!
Za svakoga postoji penicilin. Pa ako smo već Teksas, neka onda i metode budu kaubojske!
“SHU je čir na šupku hrvatske prosvjete” (Žukov, 2014.). Upravo tako.Možda mi prosvjetni radnici ne trebamo rabiti takav rječnik, međutim kolega potpuno Vas razumijem.
Primaju se ljudi preko veze na par sati i onda se prvom prilikom njima popunja satnica, jer su eto ‘tehnološki višak’. Tako je u mojoj županiji. Javljanje na natječaje je gubitak vremena i para za poštarinu, naime oni se raspisuju u zakonskom roku od 60 dana, a u tih 60 dana na tom mjestu već radi neka osoba, tako da je svaki natječaj pro forme.
Ista situacija je i u Zadarskoj županiji. Dođe inspektor pa ne nađe “ništa”… ili nađe ali “ne može ništa učiniti” (čitaj: onda on ostaje bez posla).
Nažalost i moje iskustvo je takvo, bez veze ne možeš doći ni na do razgovora. Iskustvo koje je stjecano po zamjenama u mom gradu i putovanjima po susjednim županijama ne vrijedi ništa. Redovito se događa da se prime netom diplomirane mlade kolege bez radnog iskustva,ali sa dobrom, jakom vezom koja uslugu može vratiti. Nekoliko puta se dogodilo da su se ravnatelji na razgovoru, na koje sam uspjela doći jer sam prije raspisivanja natječaja saznala od kolega koji rade u školi da je mjesto slobodno, dive mome radnom iskustvu (diplomirala 2004.g i od tada stalno radim na zamjenama). A bio je i jedan koji misli da sa mnom nije nešto u redu jer sam promjenila toliko škola i nisam nigdje ostala za stalno. Ali znam ja što samnom nije u redu, ja sam djete iz poštene radničke obitelji i nemam nikog iza sebe, pa ne znam niti ljude kojim bi ponudila tih 7000 eura, kako bih se i ja skrasila. I to što pričam je priča iz grada Zagreba. Pri tome nije bitno da li je u pitanju društveni ili prirodoslovni predmet, konkurencija pretendenata na radna mjesta je velika a time i pritisak na ravnatelje. Razmišljala sam kako riješti taj problem, nakon što mi je jedan biser od ravnatelja rekao da smo jedan kolega i ja isti. Ne, nismo isti ja imam iza sebe puno odrađenih sati u školi, puno kilometara u nogama koje sam proputovala samo da bih bila u razredu. Moja jedna od ideja je da se napravi bodovna tablica za “nas iste” s relevantni kategorijama od kojih je jedna i redovno odrađivanje zamjena, pa bi se tako odvojili “isti” od “istih” i naš trud i upornost bi na taj način bio nagrađen. I nakon svega mogu zaključiti da namješteni natječaji i kupljena nastavnička radna mjesta nisu slika školstva samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji već slika korumpirane i nepotističke kaljuže hrvatskog školstva.