(Jutarnji list) Kad sam im u petom osnovne na prvome satu informatike počela govoriti o bitu i bajtu, shvatila sam da svi odreda gledaju u prazno. Ništa im nije bilo jasno. Kasnije su dobili zadatak da preračunaju jedinice i nule. Nastao je problem. U jednom trenutku sam se zapitala zašto učim djecu nešto što im nikada, ali baš nikada u životu neće trebati. Jedini odgovor bio je: zato što to piše u nastavnom planu i programu starom deset godina. A sve to nema nikakve veze sa stvarnošću – kaže Katarina Butković, magistra primarnog obrazovanja i informatike, učiteljica u osnovnoj školi u Ogulinu i jedna od najboljih studentica svoje generacije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
U dvije godine koliko je dosad predavala predmet informatika u osnovnoj školi upoznala je sve mane nastave predmeta koji bi u današnje doba morao biti ključan. Ne samo da nije ključan – nije ni obvezan; u hrvatskoj je školi izborni i učenici ga slušaju tek od petog do osmog razreda. Slabo je prisutan i u srednjoj školi, a na državnoj maturi jedan je od predmeta koji izabire najmanji broj učenika.
Zašto? Jer fakulteti, čak ni većina tehničkih, ne traži takvu informatiku kakva se predaje u školama.
– Niz je tu apsurda. Na primjer, učimo li djecu po programu, moramo im pričati o disketi – kaže učiteljica.
Suhoparna obrada
A što kažu udžbenici? To je tek druga vrsta apsurda, nastavlja učiteljica.
– Potpuni je nonsens što se udžbenike iz informatike, koja je nevjerojatno živ predmet, poistovjećuje s ostalim udžbenicima pa se svi oni mijenjaju po zakonu svake četiri godine. Informatika se u četiri godine rapidno promijenila. Ako mene pitate, udžbenik u papirnatom obliku iz informatike je nepotreban. A ako su nakladnici toliko ažurni, neka svake godine izrade digitalni udžbenik iz informatike – predlaže magistra informatike i navodi sljedeći primjer: studenti danas na Učiteljskom fakultetu uče programiranje u logu, a istodobno u novim školskim udženicima učenicima se spominje python.
Ima li barem nešto u tom zastarjelom programu informatike što današnjim klincima može trebati, a da ih ujedno zanima, pitamo učiteljicu.
– Ima. Super im je obrada videa i zvuka. No u udžbenicima je to toliko suhoparno obrađeno uz navođenje običnog rekordera s tipkama play, stop i rec. Oni su to odavno prošli. Ako im taj dio ne živnete, dopustite da snimaju videokipove vlastitim smartphoneovima po školi, a onda od toga napravite zabavu, i na toj će lekciji zaspati – kaže Katarina Butković.
Zbunjujući pojmovi
Više od klipova i, primjerice, izrade web stranica, zanimaju ih ipak društvene mreže.
No o Twitteru i Facebooku u programu ni jedne riječi!
Obzirniji nastavnik informatike doskočit će tome tako što će sat ili dva razgovarati s djecom o omiljenim im društvenim mrežama, a u dnevnik će morati zapisati da su obrađivali – jedinicu pod naslovom “bajt” i ključne pojmove “bajt kao osmorka bitova ili dvije četvorke bitova”, kao što to zadaje stari nastavni plan i program.
Ili pak jedinicu “bit” i njegove ključne pojmove: “težinska vrijednost bitova, binarni zpis brojeva, binovna znamenka”.
Ili, što dalje navodi program, “kod i kodne vrijednosti”.
Ili, “stablasti prikaz mape, programska datoteka, podatkovna datoteka”.
Dok se današnje generacije predškolaca bude uz YouTube, a internetom počinju surfati dok još nisu svladali sva slova abecede, u školi se tek u petom razredu upoznaju s “WWW preglednikom”, “elektroničkom poštom” i “osnovnim uslugama interneta”.
Potpuna nepismenost
Jedna od lekcija je i “Uporaba web pošte” – adrese pošiljatelja i primatelja, struktura poruke. Nastavni program tu navodi i obrazovno postignuće ove lekcije, a to je – “pisati jednostavne poruke”?!
– Ironija u ovoj cjelini je što kad uzmete knjigu, navodi se samo internet explorer. Tada ne izdržim i pitam djecu – što vi koristite? A oni bez problema navode Google Chrome i Mozillu – kaže učiteljica.
Ljubica Baki Tomić, metodičarka nastave informatike, upozorava da nastavni program nije jedini problem jer se ni studentima na učiteljskim fakultetima s modulom informatike ne daju dovoljna znanja.
– Djeca danas znaju jako puno i o novim alatima znaju više od prosječnog nastavnika. Mlađe generacije nastavnika još se nekako snalaze, no starije – katastrofa. Drugi naš problem je što je informatika izborni predmet pa u nju uskaču da bi popunili satnicu, na primjer, nastavnici tehničkog – kaže Ljubica Bakić Tomić.
Teško je pronaći nekoga tko se ne slaže: informatika, naravno na posve drugim temeljima, mora biti obavezan predmet od prvog razreda. Ministar znanosti Vedran Mornar izjave u tom smjeru dao je još prije nekoliko godina. U Vjesniku je 2011. izjavio: “Informatička je pismenost danas elementarna. Nažalost, nama djeca iz srednje škole izlaze jezično, matematički i informatički nepismeni, a kamoli ona iz osnovne”.
‘Diskete se već 7 godina ne ugrađuju, a djeca uče sve o njima’
Komponenta za učitavanje disketa, da ne zaboravimo, prestala se ugrađivati u računala prije sedam godine pa je primjerice današnji srednjoškolci nikada nisu ni vidjeli, no našim osnovcima nastavnik taj pojam ipak mora objasniti kao da postoji. Jer tako piše u programu. No zato nastavni plan i program nikad nije čuo za USB. Pa tako ni klinci u nastavi informatike ako je nastavnik provodi po programu. – Prvo sam izgubila dan ili dva ne bih li nabavila disketu. Nisam je naravno mogla iskoristiti jer u školskim računalima za njih više ne postoji kućište. No donijela sam ga i rekla razredu: ‘Djeco, ovo je disketa ili flopy. To morate znati, iako vam nikada neće trebati jer se već koju godinu ne koristi’ – kaže Katarina Butković.
Ma jel to Mirelica opet jaše?
Već smo svi bili u strahu da je na bolovanju ili nešto …
Evo, vidim da si je dala truda i našla kolegicu s hrpu iskustva pa se sad obje čude nastavnom planu i programu kao pura… (znate čemu).
Drago mi je da si nije istegnula svoj istraživački mišić pa saznala da se državni skup informatičara ove godine održao u Šibeniku gdje se (navodno) govorilo o statusu i budućnosti ovog predmeta. Tamo su se (možda) okupile mudrije glave od dotične magistre, ali šteta sad plaćati putne troškove samo da bi intervjuirali nekoga tko zaista ima pojma o nečemu.
Što se nije povela za bjelovarskim primjerom pa za mišljenje upitala koju čistačicu….
Pitam se jel plače ta majka što je takvo dijete rodila (kad već urednik ne primjećuje tko radi za njega)?
“Kad sam im u petom osnovne na prvome satu informatike počela govoriti o bitu i bajtu, shvatila sam da svi odreda gledaju u prazno. Ništa im nije bilo jasno. Kasnije su dobili zadatak da preračunaju jedinice i nule. Nastao je problem. U jednom trenutku sam se zapitala zašto učim djecu nešto što im nikada, ali baš nikada u životu neće trebati. Jedini odgovor bio je: zato što to piše u nastavnom planu i programu starom deset godina. A sve to nema nikakve veze sa stvarnošću – kaže Katarina Butković, magistra primarnog obrazovanja i informatike, učiteljica u osnovnoj školi u Ogulinu i jedna od najboljih studentica svoje generacije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.”
Što se tiče nastavnog plana i programa informatike svakako ga treba mijenjati, ali kolegica s učiteljskog fakulteta s pojačanom informatikom bi svakako trebala znati da se pojam bita i bajta i binarnog brojevnog sustava i svega vezanog uz to nalazi u samim temeljima informatike i njužno je za razumijevanje rada računala i same tehnologije. Druga je sad priča je li to primjereno za peti razred osnovne škole, ali da to treba izbaciti nikako se ne bi složio!
Nadam se da se naš sadašnji ministar neće oko toga previše savjetovati s biskupima i ostalim svećenstvom jer ipak je čovjek bio dekan tehničkog fakulteta i to ne bilo kojega…
LP.
A što se tiče disketa koje je jedva nabavila i pokazivala djeci kako bi se slijepo držala plana i programa, ne bi joj nitko zamjerio da je samo spomenula disketu i prešla na USB i novije tehnologije.
Također u nastavnom planu i programu za peti razred postoji tema “Spremnici računala” s ključnim pojmovima: središnji spremnik, pomoćni spremnici i obrazovnim postignućima: svojim riječima opisati ulogu pojedinih spremika. Dakle nigdje se ne spominje floppy disk. Eventualno u knjizi koju ona koristi 😀
Žalosno je da je novinarka razgovarala sa nastavnicom koja radi tek dvije godine,a još je završila samo učiteljsku školu.Pojmovi koji se spominju kao zastarjeli su zapravo temelj informatike.Samo potpuna neznalica može misliti suprotno i to još javno govoriti.
Osim toga ,vrlo se ružno govori o starijim kolegama.Sve u svemu ,vrlo ružno i površno.Mlada kolegica bi mogla o svemu na aktivu porazgovarati sa svojim starijim kolegama .
Informatika nije twittanje i facebook. I kako bi se, pobogu, mogla učiti od 1. razreda osnovne škole, draga Mirela i ostali napredni pametnjakovići.
U 1. se, razredu osnovne škole, uče slova….
Na koji kotač, novinarka, vodu navodi!??
Smiješnog i žalosnog li članka, napraviti intervju sa učiteljicom razredne nastave s pojačanom informatikom. Usporedbe radi kao da medicinska sestra sa pojačanom kardiokirurgijom operira pacijentu srce.
“Kad sam im u petom osnovne na prvome satu informatike počela govoriti o bitu i bajtu, shvatila sam da svi odreda gledaju u prazno. Ništa im nije bilo jasno. Kasnije su dobili zadatak da preračunaju jedinice i nule. Nastao je problem. U jednom trenutku sam se zapitala zašto učim djecu nešto što im nikada, ali baš nikada u životu neće trebati. ”
Katastrofa!
U gotovo svakom razgovoru o računalima ili pametnim telefonima iskrsne pitanje kapaciteta. Ovoliko gigabajta radne memorije ovoliko gigabajta na kartici,tvrdi disk ovoliko terabajta, brzina interneta je ovoliko kilobita/megabita u sekundi. I to je vama, pojačana kolegice, nešto što im nikad u životu neće trebati?
Vi ste bili jedna od najboljih studentica? Kakvi su onda drugi?
Kakva je to profesorica Ljubica Bakić Tomić?Predaje na učiteljskoj akademiji,a pljuje po starijim kolegama.Zar takvom ponašanju uči mlade generacije?Kaže da su svi stariji profesori katastrofa.
Zar je svima bila na satu?
Trebala bi se svima javno ispričati.
Inače, na StudentNet je njen kolegij opisan kao koma ,a ona kao koma profesor.
http://www.studentnet.hr/predstavljanje_fakulteta/show/30/
Danas je osvanuo nastavak članka (str.21)u kojem se nastavlja hajka na bitove,bajtove,datoteke…
Izgleda da novinarka mrzi informatiku,a ne učenici,jer svake godine neki dođu s medaljama sa raznih natjecanja.
učiteljica razredne nastave sa pojačanom informatikom,i uz to,sa 2 godinice radnog staža,nije kompetentna pričati ni o informatici ni o nastavi.svašta.
što se tiče informatike od 1.razreda-apsolutno sam protiv.djeca tog uzrasta se na kompjuteru mogu samo igrati a to neka lijepo rade kući.il se ide prema tome da od škola napravimo igraonice?
i samo nam još treba što manje pisanja a više tipkanja.pobogu,pa standardizirani ispiti danas su samo na zaokruživanje,pocrtavanje,ne daj bože da učenik stvarno treba sam napisati smislenu rečenicu.
meni nikad nije bila jasna funkcija učenja brojevnih sustava u osnovnoj školi…ni u srednjoj školi što se toga tiče. jednostavno nigdje nikada brojevni sustavi nisu povezani sa samim funkcioniranjem računala na nivou većem od računala mogu pamtiti samo 0 i 1 pa zato odjednom učimo kako prevesti brojeve iz dekadskog u binarni. di su slova? di su tu slike? kako to radi? po meni bez tih primjera se brojevni sustavi mogu preskočiti. bit i bajt, kao i veće jedinice su bitne kao dio računalne pismenosti jel. da bi znali uspoređivati kapacitete medija za pohranu podataka i slično te su kao takvi funkcionalni. najbolje objašnjenje koje sam ja dobio za va
nost brojevnih sustava je “PA TO SU OSNOVE!”
ja sam imao predmet osnove elektrotehnike. učili smo šta je struja i šta je napon i šta je otpor, ohmov zakon i ta četiri pojma su se neprestano pojavljivali kroz predmet i sve ostale predmete vezane uz elektrotehniku….TO su osnove jer bez toga nećeš moći shvatiti ništa u elektrotehnici. ja sam se nagledao računala što kao korisnik, što kao programer, što kao serviser i NIKADA mi nisu trebali brojevni sustavi osim kao matematički trik da postignem nešto sa nekim registrom. petljanje sa memorijskim registrima kao takvo svakako nije dio gradiva za osnovnu školu i morao bih se složiti sa mlađom kolegicom ma koliko ona bila “samo” učiteljica razredne nastave sa pojačanom informatikom.
Također djecu u osnovnoj školi bi trebalo učiti i o facebooku i o twitteru i o ostalim društvenim mrežama, pogotovo o sigurnosnom aspektu istih. učiti ih da ne stavljaju osobne podatke na mjesta gdje ih netko drugi lako može ukrasti. učiti ih o tome da je cyber bullying jednako loš kao i bullying uživo, kako prepoznati sumnjive stranice i linkove, i mnoštvo drugih stvari koje će im barem u tom ranijem razdoblju života biti puno važnije nego da znaju pretvoriti broj iz binarnog u oktalni sustav bez pretvaranja u dekadski.
eto 🙂
To Vam je, dragi kolega SunTsu, kao kad polaznici auto škole ne uče ništa o samom radu motora jer im je cilj naučiti voziti automobil. Zbilja, da bi vozili automobil ne morate ništa znati o radu raznih sustava u njemu.
Učenici ne uče samo informatiku da bi se znali koristiti računalom nego i da razumiju način funkcioniranja istog. Uče i o povijesti razvoja računala u kojem se objašnjavaju načini rada nekih mehaničkih i elektromehaničkih računala od prije stotinjak ili više godina. Na taj način učenici formiraju potpuniju sliku složenosti i vrijednosti računala današnjice. Ukoliko znate ciljeve nastave informatike i računalstva jasno je da su bit i bajt osnova.
Ugodnu vožnju Vam želim.
ajmo sada opet sa razumijevanjem…