(Srednja.hr) Nije tajna koliko srednjoškolci iščekuju maturalac, u koju god zemlju išli. Za njih je to idealna prilika za putovanje s prijateljima i kolegama, bez nadzora roditelja te za zabavu i istraživanje gradova i zemalja u koje putuju. No, profesori se ne bi složili s njima. Naime, za njih su maturalci jako stresna putovanja, što i ne čudi, jer su odgovorni za učenike i za sve što se na maturalnom putovanju dogodi. Janja Banić, ravnateljica Prve gimnazije Varaždin približila nam je što profesori misle o maturalcima.
Svaki srednjoškolac željno iščekuje maturalno putovanje. A kako i ne bi, kada je to, osim prilike za otputovati u inozemstvo, idealna prilika za nesmetano druženje s kolegama bez nadzora i poziva roditelja. Ipak, koliko je srednjoškolcima maturalac san, toliko profesorima može biti noćna mora te ga ne doživljavaju ni približno na način kao maturanti. Za njih je to daleko stresnije putovanje. Zato profesorima maturalac i nije neko putovanje na koje ‘drage volje’ odlaze, a Janja Banić, ravnateljica Prve gimnazije Varaždin kaže kako bi najviše voljeli da na maturalce iz svakog razreda ide po jedan roditelj, zaštitar i liječnik, no ističe kako to, nažalost, nije moguće.
‘Predrasuda je da profesori zarađuju na maturalcima’
– Roditelji, osim u slučaju djece s posebnim potrebama, ne žele ići na maturalna putovanja da ne bi smetali djeci, što pokazuje kako su svjesni da je ponašanje djece sasvim drugačije, nego pred njima. Maturalna putovanja su velika obveza, psihički i fizički naporna, spavanja ima vrlo malo i to sa strahom i na smjene. Kada bi profesori odbili ići na maturalna putovanja, bili bi omraženi među učenicima i roditeljima, kao što je već bio slučaj u našoj školi kada su upravo roditelji inzistirali da djeca idu na izlet, te prozivali školu zašto im to ne omogući. Naime, tada je bila riječ o razrednom izletu, ističe Janja Banić.
Ona tvrdi i da je predrasuda da profesori zarađuju na maturalcima jer postoji stroga zakonska procedura odabira destinacija, agencija i cijena od strane povjerenstva, u kojem sudjeluju i roditelji i učenici, nije samo ‘pro forme’. Kaže kako se to mora poštivati te da u njihovoj školi sasvim sigurno nema nikakvih drugačijih ‘dogovora’. Profesori imaju plaćen maturalac samo zato jer djeci treba prisustvo odrasle i punoljetne osobe, a kaže kako se nitko drugi toga ne želi prihvatiti te da nisu imali inicijativu da umjesto profesora na put djecu vode, primjerice, roditelji. Banić tvrdi i kako profesorima to ionako nije u opisu posla.
Maturalci mogu biti i opasni
Svakako nije lako kontrolirati velik broj srednjoškolaca, a osobito u stranoj zemlji gdje svatko od njih želi na svoju stranu te ima vlastite afinitete i želje, a i očekivanja od maturalnog putovanja. Koliko maturalno putovanje može biti opasno, nažalost smo imali priliku vidjeti nedavno kada je srednjoškolac iz Delnica poginuo na maturalcu u španjolskom Loret de Maru. Ne moraju učenici biti problematični da bi se nesreća dogodila, a to tvrde i profesori.
– Naši učenici, načelno, ne rade velike probleme i vrlo su kooperativni. Profesori se dogovaraju, definiraju se pravila ponašanja, ali i kompromisi kojih smo svi svjesni da ih trebamo raditi uz veliku pažnju. Nismo imali slučajeva sa drogama, a alkohol se, nažalost, ipak konzumira u većim ili manjim količinama, ali nema pretjeranih ekscesa niti po tom pitanju kod naših učenika, ističe Banić te dodaje kako su učenici poslušni te surađuju s profesorima na maturalcu.
Roditelji često sugeriraju da se učenicima da slobodnog vremena
Ravnateljica tvrdi i kako se učenici vesele druženju unutar razreda, novim mjestima s obzirom da neki učenici rijetko putuju te iskustvima. Kaže kako su vedri i dobro raspoloženi, a kasnije se sjećaju maturalca kao najljepšeg doživljaja do tada.
– Naši su gimnazijalci znatiželjni, te vole čuti i vidjeti sve što mogu u mjestu u kojem se nalaze, a vrijeme za zabavu, pod određenom kontrolom, im profesori uvijek omoguće. To je, zapravo, taj kompromis, kaže Banić te dodaje kako je nemoguće da su učenici uvijek u pratnji profesora jer dvoje kolega prati 30-ak učenika.
Dodaje kako profesori omogućuju učenicima slobodno vrijeme i jer im roditelji sugeriraju da im daju malo vremena za samostalno razgledanje destinacija ili ako žele vidjeti nešto što ostatku učenika i nije zanimljivo.
– Postoji plan i program od kojeg se ne odstupa, oni to znaju, a u vrijeme kada su slobodni, ukoliko se nešto počne događati, imaju brojeve mobitela svojih profesora. Na kraju krajeva, to su učenici od 17 ili 18 godina, oni se i kod kuće samostalno kreću, izlaze, sa daleko više slobode nego na maturalcu, završava Banić.
Koji je uopće razlog za to da ŠKOLA organizira takav izlet? Ako je to nekakvo slavlje povodom “odrastanja” (recimo), a ne nužno edukativni sadržaj, zašto bi škola uopće trebala imati ikakve veze s tim?
Isto vrijedi i za osnovne škole.
O tome koliko učitelji/profesori “zarađuju”, može provjeriti svaka polupismena tuka jer su dnevnice propisane pravilnikom i isplaćuju se preko računa. S time da ta “dnevnica” ne obuhvaća prekovremene sate niti noćni rad, a svatko tko je odradio maturalac zna dobro kakva je to robija (i uz najbolje učenike na svijetu!).
Na stranu to da radite 24 sata dnevno bez mogućnosti odmora (koji nam je, čudna li čuda, zakonom zagarantiran), da ste pod konstantnim pritiskom i stresom, da ste ujedno i roditelj i učitelj i organizator i psiholog i liječnik… idemo malo o “biserima” hrvatskog roditeljstva:
Nakon bezbrojnih roditeljskih sastanaka i raznih prepucavanja, recimo da ste odabrali destinaciju i agenciju i uplatili sredstva. Slijedi vam uobičajeni “što ponijeti/što ostaviti” sastanak. Tu dolazimo do klasičnog “ja sam s druge planete, ne razumijem ovaj jezik” stava koji obuzme znatan dio roditeljskog zbora. Naglasili ste barem 3 puta i na listiće podebljanim fontom napisali da vam se jave roditelji čija djeca pate od nekih bolesti i/ili moraju uzimati određene lijekove? Očekujete da će vas roditelji poslušati i na vrijeme obavijestiti? Čestitamo, vi ste budala! Dolazite na destinaciju nakon dugog i napornog dana putovanja da bi vas tek tada određeni učenici obavijestili da su obvezni koristiti neke lijekove koje su si ostavili doma (uz zdravstvenu knjižicu, naravno) ili da npr. pate od cijelkalije i trebaju posebnu prehranu (od koje si nisu ponijeli ništa), a vi baš ljetujete u najmanjem mjestu na obali koje ima jednu trgovinu mještovitom robom koja radi od 9-16 h.
Nećemo sad spominjati dječicu koja u roku jednog dana uspiju pronaći lokalnu ekipu i s njima se zakrviti, curice koje si u tren oka nađu “simpatije” preko 18 god. (pa ćete još i s policijom imati okapancije), mamine maze koje su “zaboravile” da se boje mraka, ili čak osmaše koji još uvijek piške u krevet.
Ako ste kojim slučajem hladne glave i snalažljivi pa ste uspjeli sve ove situacije mirno i pedagoški riješiti, još uvijek postoji mogućnost da će vas kod kuće dočekati bijesni roditelji koji su vas prijavili ravnatelju/ministartvu/agenciji/policiji… jer…ne znam, njihovom anđelu nije bilo omogućeno slobodno vrijeme dok si je on/a to zamislio/la.
Čini vam se da pretjerujem i/ili dramatiziram?
Primjeri su iz stvarnog života i sa stvarnih maturalaca.
Kolege i kolegice koji su sudjelovali bi možda i dalje poveli djecu da nešto vide i dožive, ali su izmoždeni suludim roditeljima i njihovim postupcima. Kazni i posljedica, naravno, nema. (Osim za učitelje, to se podrazumijeva).
Ovaj komentar od amused i od mnogih
drugih kolega/ica je ODLIČAN!
Godinama pratim članke i komentare na portalu nastavnici.org i
da itko od onih koji pišu pravilnike u MZOS-u
posluša djelić vaših kritika i savjeta
stanje bi se popravljalo mic po mic.
Ovako samo tješimo jedni druge
objavljivanjem sličnih iskustava
i ta nas kolegijalnost drži da ne izludimo
u nepoštivanju od strane cijelog društva.
Ajme, uopće ne kontam te kolege koji ovako kukaju i onda ipak idu na ekskurzije. Ne bi išla da mi plate trostruko. Jednostavno nemojte ići i gotovo, dok se stvari korjenito ne promjene. Pa onda nek se smišljaju kako će se snaći. “Problem je što će vas zamrziti roditelji i učenici”, djeluje mi nategnuto i neozbiljno. Uostalom, mnogi vas ne mogu smisliti i ovako i onako 🙂
bravo kolegice! ja sam to odlučio pred 13 godina i još uvijek to traje. godinama sam bio crna ovca, no u međuvremenu su i druge kolege progledale pa već nekoliko godina škola ne održava ekskurzije. roditelji se bune, no upućujemo ih na to da ekskurzije sami organiziraju. naravno, tu stvar završava kad shvate koji je to posao i odgovornost.
mene zanima može li se vođenje ekskurzije zbilja odbiti? – s obzirom na to da se, ako se dobro sjećam, u nekom od onih dokumenata što nam profesionalni život kroje, izričito navodi kao jedan od ostalih poslova, obaveza razrednika ili tako što…
ono, ravnatelj kaže: vodite. vi kažete: neću! on kaže: morate! i što onda bude?
Pa ne može vas nitko natjerati na put?! Samo to najavite u rujnu, dakle na vrijeme.
Onda odete na bolovanje, recimo…
To je tek jedna varijanta!