Kako se raspao sustav ocjenjivanja: Školska ocjena nije pravo mjerilo znanja

(Jutarnji list) Timothy je ovoga ljeta završio redovnu osnovnu šklolu u Londonu. Imao je šest predmeta i sve je s uspjehom položio. Kakvim, njegovi roditelji su saznali iz svjedodžbe ispisane na sedam stranica.

Svaki od profesora, uključujući razrednicu Miss Arbuthnott, napisao je svoj dojam o Timothyju. Svi su dojmovi divni, a posebne pohvale Timothy je dobio od Mr. Stevensona, zaduženog za praćenje njegova uspjeha u fizičkim vještinama (naš tjelesni odgoj).

Ocjenu uspjeha učitelj iz Londona zabilježio je na sljedeći način:

“Timothy me impresionirao svojom igrom kriketa. Ima odlične prirodne sposobnosti za obranu i pažnju za loptom za vrijeme udarca. Jako dobro igra u napadu, jednako kao i u obrani, što ga čini izvrsnim igračem. Na terenu je vrlo glasan te potiče ostale suigrače na igru, što nalazim jako pozitivnim. Sve u svemu, ima jako puno potencijala i jako dobar odnos prema igri”.

Ocjene bez težine

Ocjena Mr. Stevensona tu ne završava. Pod zaključkom dodaje:

“Timothy bi rebao biti uključen u svaki vid sporta koji mu se nudi u Londonu. Talentiran je u mnogim sportovima i siguran sam da može postići puno. Mnogo sreće želim u budućem sportskom razvoju i zamolio bih da se jednom vratiš i isprčaš mi svoja postignuća, Timothy”.

Zamislimo da dječak nastavlja školovanje u Hrvatskoj. Njegovi roditelji teško da bi iduće godine dobili svjedodžbu imalo sličnu klasičnoj britanskoj. Što bi u njoj stajalo o uspjehu Timothyja?

– Ništa. Odličan 5 ili vrlo dobar 4. Stavit će ga se na skalu koja ništa ne pokazuje – odgovara Martina Kolar Billege, znanstvena novakinja na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu koja je magistrirala na području ocjenjivanja.

Da kojim slučajem Timothy upisuje osnovonu školu u Sloveniji, prošao bi nešto bolje. Prva tri razreda čekale bi ga opisne ocjene, bez brojčanih. U Škotskoj bi dobio dvije svjedodžbe – jednu s brojčanim ocjenama, drugu širokoopisnu. U Kaliforniji bi mu situacija opet bila drukčija, no nipošto suhoparno brojčana kao u Hrvatskoj. Njegov bi uspjeh bio opisan kroz jednu od četiri skale, pri čemu skala tri znači standard, dva je ispod standarda, četiri iznad, a svaka je skala jasno protumačena.

– Ocjena hrvatskog učitelja temelji se samo na impresiji i navici te kao takva ništa ne govori. Posljedica toga je što je podležna kritici roditelja koji se uvijek može žaliti jer ne postoji standard na razini sustava koji bi obranio ocjenu – kaže Martina Kolar Billege.

Različiti kriteriji

U istraživanju koje je provela na primjeru ocjenjivanja hrvatskog jezika u četvrtom razredu osnovne škole, došla je do zaključka da se u ocjenjivanju učitelji statistički značajno razlikuju te uzimaju različite elemente koje određuju pojedinu ocjenu. Znanstveno je zapravo dokazala da školska ocjena nije pravo mjerilo znanja.

– Iza iste ocjene stoje potpuno različita postignuća učenika – tvrdi znanstvena novakinja.

Uočila je da iz završne ocjene iz hrvatskoga jezika ne vidi je li učenik uspješniji u književnosti, jeziku ili komunikaciji, a to je, kaže, važno za sliku o njemu i za njegov budući razvoj. Ne postoje nikakva obvezna popratna objašnjenja ocjena, kao što se to vidi u engleskom primjeru svjedodžbe.

Subjektivan dojam

Pritom, neki učitelji ocjenjuju napredak uz znanje, a neki ne. Dio ih u završnu ocjenu ukalkulira zalaganje ili vladanje, drugi dio ne.

– Ne bih za takvo raznoliko stanje krivila učitelje. Naprosto ne postoji standard na razini sustava – tvrdi M. Kolar. U svijetu, podsjeća, postoje razna rješenja i svejedno je jesu li brojčane ocjene ili opisne jer iza bilo kakvog znaka mora stajati objašnjenje, treba jasno reći što se očekuje od pojedinog učenika.

Da je nužno promijeniti model ocjenjivanja smatra i Ante Bežen, redovni profesor zagrebačkog Učiteljskog fakulteta.

– Sadašnji model ocjenjivanja nije vjerodostojan, ne izražava stvarno znanje i postignuća učenika i daje tek opću sliku tih postignuća utemeljenu na subjektivnom uvidu i dojmu učitelja. Ocjena je često rezultat učiteljeve trenutne impresije i ne uključuje važne komponente i razine učenikovih postignuća – smatra Bežen.

Takav sustav kod nas postoji od kada pamtimo. Bilo je pokušaja promjena, sjeća se A. Bežen, no nisu uspjele zbog otpora nepripremljenih učitelja kojima je brojčano ocjenjivanje jednostavnije, ali i zato jer prosvjetne vlasti nisu bile dovoljno uporne da ih potpuno osmisle i provedu.

LOŠ SUSTAV: ‘Roditelji i učitelji se dogovaraju’

– Posljedice neprimjerenog ocjenjivanja u nas se ponavljaju iz godine u godinu: u osnovnoj školi prevladavaju više ocjene, kao da i nema loših učenika. Tu ocjene iz pojedinih predmeta često nisu slika stvarnoga znanja, već “dogovora” s roditeljima koji pritišću učititelja, pa i upravu škole, zbog boljeg starta u srednju školu – kaže A. Bežen. Triježnjenje i šok zbog nerealne ocjene dolazi najčešće već u prvom razredu srednje škole, napominje prof. Bežen. Zalaže se za promjenu model, da se na temlju kvalitetnog praćenja razvoja postignuća učenika realno ocjenjuje. Ocjene ne moraju biti jednoobrazne za sve predmete, pogotovo u nižim razredima osnovne, a brojčane bi trebalo pratiti obrazloženje, smatra Bežen.

Sustav zaboravio riješiti pitanje 4000 učenika koji su pali na maturi

Više od 4000 učenika ove godine na maturi nije uspjelo položiti jedan od obveznih predmeta: hrvatski, matematiku i(li) strani jezik.

Od njih je čak 3896 učenika strukovnih srednjih škola (23 posto ukupnoga broja strukovnjaka). Učenici gimnazija standardno su pokazali bolje znanje jer ih je maturu na kraju palo njih 256 (oko dva posto).

No, upravo posrnuli gimnazijalci imaju velik problem: ne zaposle li se – što je vrlo vjerojatno jer su, za razliku od strukovnjaka, gimnazijalci bez struke – jedina mogućnost im je prijava na burzu rada. I to kao nekvalificirani kadar.

Najgore gimnazijalcima

– Definitivno, gimnazijalci su u nepovoljnijem položaju od učenika strukovnih škola koji nisu položili državnu maturu, unatoč tomu što su učenici gimnazija četiri godine učili i sve razrede uspješno položili – priznaje Maja Jukić, ravnateljica Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koje je ključno tijelo za provedbu i organizaciju mature.

Za učenike strukovnih škola matura nije obvezna jer završetkom četvrtog razreda polažu završni ispit u svojoj školi, kojim stječu kvalifikaciju. S tom se kvalifikacijom mogu prijaviti na stručne studije odnosno dio sveučilišnih koji kao uvjet za upis nemaju državnu maturu. Maturu polažu kako bi bili konkurentni svojim vršnjacima iz gimnazija pri upisu na većinu fakulteta.

Gimnazijalci bez mature su druga priča. Bez srednjoškolske kvalifikacije na burzu se prijavljuju sa završenom osnovnom školom, unatoč tomu što su četiri razreda gimnazije uspješno položili.

– Na maturi se ponovno mogu pojaviti tek za godinu dana – potvrđuju u Nacionalnom centru.

Podaci Nacionalnog centra pokazuju da se udio gimnazijalaca koji padaju na maturi ipak smanjuje iz godine u godinu.

Uskoro izmjene

Iako zadovoljna tijekom provedbe ovogodišnje, pete po redu, državne mature, ravnateljica Maja Jukić najavljuje da će stručnjaci u Nacionalnom centru do kraja godine napraviti detaljnu analizu petogodišnjih podataka te na temelju njih predložiti izmjene. Jedna od već izvjesnih izmjena ići će u smjeru sadržaja mature, odnosno modela propitivanja učenika. Cilj je ubuduće pitanja na maturi uskladiti sa strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije kako bi se ključnim ispitom propitala primjenjivost znanja i manje inzistiralo na činjenicama. Kako doznajemo u Ministarstvu znanosti, jedno od razmišljanja jest ukinuti mogućnost polaganja ispita na višoj i nižoj razini znanja iz svih predmeta. Taj se koncept pokazao promašenim utoliko što sve veći broj gimnazijalaca bira nižu razinu znanja, predviđenu za strukovnjake.