Ivan Jujnović: Djecu nam odgajaju i ljudi koji su radno mjesto kupili za 10.000 eura

Uglavnom, čuo je dobri čovjek Ivan toga običnog dana jedan neobičan razgovor dviju djevojaka u sjeni borova, pa ne može vjerovati što mu se u branši događa.

– Ja sam vam sportski tip. I tako, relaksiram se malo, kad cure pričaju o poslu. Jedna veli da radi u Å¡koli na zamjeni i nikako da dobije stalno radno misto, a druga opet doda da ono koÅ¡ta od deset do dvanest tisuća eura, i da to svak zna. PriÄ‘en im, predstavim se kao kolega. U početku su bile malo suzdržane, ne znaju, je li, Å¡ta čovik oće, a onda su se otvorile, progovorile o namjeÅ¡taljkama – pripovijeda Jujnović, kojeg je danima progonilo ono Å¡to je čuo dok se razgibavao da bi ostao fit.

Baš negdje u to vrijeme u pokojnoj se Nedjeljnoj Dalmaciji pojavio tekst kolegice Marijane Cvrtile o kupovini radnih mjesta u prosvjeti – i Ivan je proključao.
– I nasjeo! Komu drugomu nego glumcu Sanaderu! Koji je na otvaranju autoceste prema Å estanovcu govorio o borbi protiv korupcije, a ja naivan pomislio da će se ona i dogoditi – iskren je profesor, Å¡to je ohrabren premijerovim uvjerljivim nastupom krenuo pisati o neprihvatljivom ponaÅ¡anju u sustavu obrazovanja, a da mu takvo Å¡to nije htjela objaviti nijedna poznata tiskovina.

Razlog je, naravno, bio Å¡to se u pismu očeÅ¡ao i o samog premijera, a i predloženi naslov je bio problematičan za uredničke cenzore: “Replika poludjelog Nerona i pravna država”. Pismo se, kasnije, provuklo do javnosti u niskotiražnom Hrvatskom slovu, a onda su počela zivkanja nazovi prijatelja i poznanika, ali i nepoznatih mu ljudi spremnih, eto, udijeliti besplatan savjet. 

Zeleni mercedes

– Govorili bi, “e, Ivane, Ivane, stani, pusti to, ne mo’š ti sam krive Drine ispravljat, znaÅ¡ da je sve to umreženo…”. I Å¡to su me viÅ¡e “dobronamjerno” odgovarali, u meni je diÅ¡pet rasta, pa san počeja i istraživat. Sazna sam da je u jednoj splitskoj osnovnoj Å¡koli ravnateljica primila svoju ćer na posa, a da ova joÅ¡ nije ni fakultet zavrÅ¡ila. Tvoja kolegica Diana Barbarić objavila je priču u “Slobodnoj”, a mene u USKOK pozvali na razgovor.
Sjeo profesor u svoj trideset i pet godina stari zeleni mercedes, stisnuo papučicu gasa i odvezao se gdje su mu rekli. I nasjedio se tako Ivan Jujnović u USKOK-u, a i napričao. Traže istražitelji od njega podatke, corpus delicti, jer ne znaju, pravdaju se, što reći šefu Bajiću, a Ivan, priznat će novinaru, okolišava, zagonetan je, a što i ne bi kad ima posla s inteligentnim ljudima.

– Velim, ja san vam metu pokaza, Å¡ta viÅ¡e oćete? Znate ko je, di je, Å¡ta je. Ja san lovac, a kad meni pas ferma, tu je fazan sigurno, a ja san njih bija doveja do fazana, meÄ‘utim, oni oće da ga imenujem – govori čovjek koji je tog trenutka shvatio kako sustav funkcionira i pred kojim se neprobojnim bedemom naÅ¡ao.

– Kako je inzistira, meni puka film, pa sam mu reka i ime i prezime, a njemu, vidim, znoj niz čelo krenu. Sklopi ti onu fasciklu, i meni će: “Hvala lijepa, gospodine, ostajem na raspolaganju za daljnju suradnju“.

Ne treba ti, čitatelju, tumačiti da je sve ostalo na tom jednom razgovoru, a da su profesora Jujnovića uskoro, kao po nalogu, stigle i kaznena prijava za klevetu i građanska parnica u kojoj je uvrijeđena ravnateljica tražila 400 tisuća kuna za duševne boli. Sud je, međutim, presudio da je čestiti Ivan govorio istinu i samo istinu, pa je kao takav oslobođen optužbi.

A, onda je Vrgorčanin Jujnović “pravo zajunio”: obavijestio o svemu tada sveprisutnog ministra Primorca, ovaj ga potapšao po ramenu i obećao mu, riječima nadređenog Sanadera, nultu toleranciju na korupciju, da bi nedugo potom Dragan napustio Vladu, pa isto napravio i premijer, i završio gdje je završio.

Ništa zato, profesor Jujnović se sizifovski i dalje bori(o) protiv ravnatelja osnovnih škola koji po dvadeset godina ravnaju istima, često i bez adekvatne spreme, pa se s tim u svezi susreo i s predsjednikom Antikorupcijskog odbora Sabora RH-a mladim i žestokim Željkom Jovanovićem.

Susreo, i to ne bezveze, jer mu je izložio kako isuÅ¡iti močvaru; ispričao mu natanane sve o umreženosti Agencije za odgoj i obrazovanje, prosvjetnih inspektora i sindikalista, ukazao na bolne točke sustava, a on ga pogledao u oči, da’ mu bokun ruke – i čvrsto obećao rijeÅ¡iti sve o čemu ga je izvijestio.

– Od svega Å¡to je napravijo, posla je inspektoricu iz Dubrovnika u moju Å¡kolu zbog jednog slučaja nepotizma, da bi ona u inspekcijskom nadzoru utvrdila da to Å¡to se dogodilo jest nemoralno, ali, eto, nije nezakonito – smije se Ivan, svjestan koliko su bili u pravu oni koji su ga odvraćali od ćorava posla da u zemlji, u kojoj je baÅ¡ sve namjeÅ¡teno i podmazano, istjeruje pravdu ko onaj njegov lovački pas fazane. 

Zakoni nisu loÅ¡i, ali…

Najgore je to, reći će profesor, što zakoni nisu loše pisani, ali ih se zloupotrebljava.
– Recimo, ravnatelj ima pravo zaposliti nekoga na Å¡ezdeset dana ako je kolega otiÅ¡ao na bolovanje, ali obično se dogodi da je taj kojeg je zaposlio kasnije i za stalno ostao u Å¡koli, jer je direktor točno znao koga će angažirati sa Zavoda za zapoÅ¡ljavanje – objaÅ¡njava modus operandi kojem je temelj godiÅ¡nji program rada.

– U kojem se uvijek nekoliko radnih mjesta ostavi nedefiniranima, pa su baÅ¡ ta mjesta kasnije osnova za koruptivno djelovanje po principu ja tebi radno mjesto, a ti meni lipo plati.
I tako lijepo ili lipo, one koje Jujnović proziva dobro su se “naplatili”, a on je platio napredovanjem u struci i plaćicom.

– Učiteljsko vijeće me kao dugogodiÅ¡njeg recenzenta udžbenika iz povijesti i profesora čiji Ä‘aci osvajaju nagrade na natjecanjima predložilo za status mentora, ali je bivÅ¡a ravnateljica Å¡kole u kojoj radim tu odluku, koju je morala provesti, jednostavno izignorirala. Zato ćemo se vidjeti na sudu – odlučio se Ivan za marÅ¡ kroz državne institucije, pa kad Jovanoviću nije uspjelo isuÅ¡iti močvaru, ma Å¡to močvaru, ubiti jednog jedinog komarčića, Don Kihot sa Å ina ne odustaje od zapraÅ¡ivanja, ma koliko krvopije ove izujedane države uporni bili.
 

 

Saša Ljubičić
Snimio Joško Ponoš/cropix

 

Heroina Nada Stanović – Nemojte, SaÅ¡a, molim vas, da tekst izaÄ‘e, a da mi ne spomenete prosvjetnu inspektoricu Nadu Stanović. Å ta je ta žena podnila, koje torture, to je neopisivo! Ona je toliko ponižena, degradirana, nema Å¡ta njoj nisu radili samo zato jer je svoj posao obavljala časno i profesionalno otkrivajući i pune Å¡lepere lažnih diploma. Ne samo da je svoju borbu za pravnu državu platila plaćom i statusom, već i, Å¡to je najgore, zdravljem. Ona je prava heroina!

Autohtoni u zbornici – Vi ne možete zamisliti tko sve odgaja naÅ¡u mladost, a prosvjeta je u samim temeljima svakog druÅ¡tva. Ja sam sluÅ¡a jednu profesoricu koja je govorila da mi prosvjetari moramo bit autohtoni, umjesto autonomni, onda da ona za neÅ¡to nije “kontepenta”, umjesto kompetentna, a da ne govorim kada je kolegici u zbornici poručila “zdrava si ko drek”, ne znajući za dren koji je bogat organskim kiselinama i vitaminima, ljekovit.