Ivan Jujnović: Djecu nam odgajaju i ljudi koji su radno mjesto kupili za 10.000 eura

Uglavnom, čuo je dobri čovjek Ivan toga običnog dana jedan neobičan razgovor dviju djevojaka u sjeni borova, pa ne može vjerovati što mu se u branši događa.

– Ja sam vam sportski tip. I tako, relaksiram se malo, kad cure pričaju o poslu. Jedna veli da radi u školi na zamjeni i nikako da dobije stalno radno misto, a druga opet doda da ono košta od deset do dvanest tisuća eura, i da to svak zna. Priđen im, predstavim se kao kolega. U početku su bile malo suzdržane, ne znaju, je li, šta čovik oće, a onda su se otvorile, progovorile o namještaljkama – pripovijeda Jujnović, kojeg je danima progonilo ono što je čuo dok se razgibavao da bi ostao fit.

Baš negdje u to vrijeme u pokojnoj se Nedjeljnoj Dalmaciji pojavio tekst kolegice Marijane Cvrtile o kupovini radnih mjesta u prosvjeti – i Ivan je proključao.
– I nasjeo! Komu drugomu nego glumcu Sanaderu! Koji je na otvaranju autoceste prema Šestanovcu govorio o borbi protiv korupcije, a ja naivan pomislio da će se ona i dogoditi – iskren je profesor, što je ohrabren premijerovim uvjerljivim nastupom krenuo pisati o neprihvatljivom ponašanju u sustavu obrazovanja, a da mu takvo što nije htjela objaviti nijedna poznata tiskovina.

Razlog je, naravno, bio što se u pismu očešao i o samog premijera, a i predloženi naslov je bio problematičan za uredničke cenzore: “Replika poludjelog Nerona i pravna država”. Pismo se, kasnije, provuklo do javnosti u niskotiražnom Hrvatskom slovu, a onda su počela zivkanja nazovi prijatelja i poznanika, ali i nepoznatih mu ljudi spremnih, eto, udijeliti besplatan savjet. 

Zeleni mercedes

– Govorili bi, “e, Ivane, Ivane, stani, pusti to, ne mo’š ti sam krive Drine ispravljat, znaš da je sve to umreženo…”. I što su me više “dobronamjerno” odgovarali, u meni je dišpet rasta, pa san počeja i istraživat. Sazna sam da je u jednoj splitskoj osnovnoj školi ravnateljica primila svoju ćer na posa, a da ova još nije ni fakultet završila. Tvoja kolegica Diana Barbarić objavila je priču u “Slobodnoj”, a mene u USKOK pozvali na razgovor.
Sjeo profesor u svoj trideset i pet godina stari zeleni mercedes, stisnuo papučicu gasa i odvezao se gdje su mu rekli. I nasjedio se tako Ivan Jujnović u USKOK-u, a i napričao. Traže istražitelji od njega podatke, corpus delicti, jer ne znaju, pravdaju se, što reći šefu Bajiću, a Ivan, priznat će novinaru, okolišava, zagonetan je, a što i ne bi kad ima posla s inteligentnim ljudima.

– Velim, ja san vam metu pokaza, šta više oćete? Znate ko je, di je, šta je. Ja san lovac, a kad meni pas ferma, tu je fazan sigurno, a ja san njih bija doveja do fazana, međutim, oni oće da ga imenujem – govori čovjek koji je tog trenutka shvatio kako sustav funkcionira i pred kojim se neprobojnim bedemom našao.

– Kako je inzistira, meni puka film, pa sam mu reka i ime i prezime, a njemu, vidim, znoj niz čelo krenu. Sklopi ti onu fasciklu, i meni će: “Hvala lijepa, gospodine, ostajem na raspolaganju za daljnju suradnju“.

Ne treba ti, čitatelju, tumačiti da je sve ostalo na tom jednom razgovoru, a da su profesora Jujnovića uskoro, kao po nalogu, stigle i kaznena prijava za klevetu i građanska parnica u kojoj je uvrijeđena ravnateljica tražila 400 tisuća kuna za duševne boli. Sud je, međutim, presudio da je čestiti Ivan govorio istinu i samo istinu, pa je kao takav oslobođen optužbi.

A, onda je Vrgorčanin Jujnović “pravo zajunio”: obavijestio o svemu tada sveprisutnog ministra Primorca, ovaj ga potapšao po ramenu i obećao mu, riječima nadređenog Sanadera, nultu toleranciju na korupciju, da bi nedugo potom Dragan napustio Vladu, pa isto napravio i premijer, i završio gdje je završio.

Ništa zato, profesor Jujnović se sizifovski i dalje bori(o) protiv ravnatelja osnovnih škola koji po dvadeset godina ravnaju istima, često i bez adekvatne spreme, pa se s tim u svezi susreo i s predsjednikom Antikorupcijskog odbora Sabora RH-a mladim i žestokim Željkom Jovanovićem.

Susreo, i to ne bezveze, jer mu je izložio kako isušiti močvaru; ispričao mu natanane sve o umreženosti Agencije za odgoj i obrazovanje, prosvjetnih inspektora i sindikalista, ukazao na bolne točke sustava, a on ga pogledao u oči, da’ mu bokun ruke – i čvrsto obećao riješiti sve o čemu ga je izvijestio.

– Od svega što je napravijo, posla je inspektoricu iz Dubrovnika u moju školu zbog jednog slučaja nepotizma, da bi ona u inspekcijskom nadzoru utvrdila da to što se dogodilo jest nemoralno, ali, eto, nije nezakonito – smije se Ivan, svjestan koliko su bili u pravu oni koji su ga odvraćali od ćorava posla da u zemlji, u kojoj je baš sve namješteno i podmazano, istjeruje pravdu ko onaj njegov lovački pas fazane. 

Zakoni nisu loši, ali…

Najgore je to, reći će profesor, što zakoni nisu loše pisani, ali ih se zloupotrebljava.
– Recimo, ravnatelj ima pravo zaposliti nekoga na šezdeset dana ako je kolega otišao na bolovanje, ali obično se dogodi da je taj kojeg je zaposlio kasnije i za stalno ostao u školi, jer je direktor točno znao koga će angažirati sa Zavoda za zapošljavanje – objašnjava modus operandi kojem je temelj godišnji program rada.

– U kojem se uvijek nekoliko radnih mjesta ostavi nedefiniranima, pa su baš ta mjesta kasnije osnova za koruptivno djelovanje po principu ja tebi radno mjesto, a ti meni lipo plati.
I tako lijepo ili lipo, one koje Jujnović proziva dobro su se “naplatili”, a on je platio napredovanjem u struci i plaćicom.

– Učiteljsko vijeće me kao dugogodišnjeg recenzenta udžbenika iz povijesti i profesora čiji đaci osvajaju nagrade na natjecanjima predložilo za status mentora, ali je bivša ravnateljica škole u kojoj radim tu odluku, koju je morala provesti, jednostavno izignorirala. Zato ćemo se vidjeti na sudu – odlučio se Ivan za marš kroz državne institucije, pa kad Jovanoviću nije uspjelo isušiti močvaru, ma što močvaru, ubiti jednog jedinog komarčića, Don Kihot sa Šina ne odustaje od zaprašivanja, ma koliko krvopije ove izujedane države uporni bili.
 

 

Saša Ljubičić
Snimio Joško Ponoš/cropix

 

Heroina Nada Stanović – Nemojte, Saša, molim vas, da tekst izađe, a da mi ne spomenete prosvjetnu inspektoricu Nadu Stanović. Šta je ta žena podnila, koje torture, to je neopisivo! Ona je toliko ponižena, degradirana, nema šta njoj nisu radili samo zato jer je svoj posao obavljala časno i profesionalno otkrivajući i pune šlepere lažnih diploma. Ne samo da je svoju borbu za pravnu državu platila plaćom i statusom, već i, što je najgore, zdravljem. Ona je prava heroina!

Autohtoni u zbornici – Vi ne možete zamisliti tko sve odgaja našu mladost, a prosvjeta je u samim temeljima svakog društva. Ja sam sluša jednu profesoricu koja je govorila da mi prosvjetari moramo bit autohtoni, umjesto autonomni, onda da ona za nešto nije “kontepenta”, umjesto kompetentna, a da ne govorim kada je kolegici u zbornici poručila “zdrava si ko drek”, ne znajući za dren koji je bogat organskim kiselinama i vitaminima, ljekovit.