(Jutarnji.hr) Zovu ih “smiješnim zanimanjima”. No za djecu situacija je daleko od smiješne: unazad niza godina učenici sa slabijim ocjenama u osnovnoj prinuđeni su upisivati trogodišnje obrtničke programe iako za to nemaju stvarnog interesa, niti će, što je gore, interes za njih pokazati tržište rada.
Kvota “smiješnih” čini dio od ukupno 6500 slobodnih mjesta koliko je za danas započeti jesenski upisni rok ostalo u školama. Imaju ih baš sve županije, uključujući i Grad Zagreb.
Obrtnička škola Osijek, primjerice, nudi učenicima programe pomoćni krojač, pomoćni autolakirer, pomoćni bravar, pomoćni kuhar i slastičar te pomoćni vodoinstalater.
Cilj obrazovanja za zanimanje pomoćnog autolakirera škola objašnjava na sljedeći način: “Cilj je da učenici kroz trogodišnje školovanje steknu znanja i vještine potrebne za obavljanje poslova pranja, poliranja, antikorozivne zaštite vozila; zaravnavanja, brušenja i lakiranja vozila.
Razlikovanje od kiča
I obrazovanje za pomoćnog cvjećara, dakako, ima svoj cilj. Taj je, da citiramo školski progam, “da učenici steknu osnovna znanja o uzgoju jednogodišnjih i dvogodišnjeg cvijeća te znanje o njezi i primjeni lončanica”.
Nadalje navode: kroz školovanje uče razlikovati lijepo od kiča i kako to primjenjivati u izradi uresa od cvijeća.
Zašto ni jedan ministar dosad nije uočio nepotrebnost ovakvih programa koje bi se realno dalo svesti na tečaj, većina upućenih zna odgovor.
Lokalne zajednice
– Ovaj grozomorni problem ne rješava se iz nekoliko razloga. Prvi je što se niti jedan ministar nije želio uletiti u koštac s vrućim kestenom koji se zove mreža srednjih škola, ali i zaštita radnih mjesta nastavnika koji predaju u tim programima. A nije, jer otpor tomu pružaju osnivači škola, dakle, lokalne zajednice, ravnatelji škola i, naravno, sindikati, kaže nam izvor iz Ministarstva znanosti.
Lokalne zajednice zato što gube programe, odnosno neke od njih i opravdanje da uopće imaju obrtničku školu u svojemu kraju.
Ravnatelji škola zbog problema sa zaduživanjem nastavnika tih predmeta ukoliko ukinu program.
Sindikati zato što pod svaku cijenu, kad je članstvo u pitanju, brane status quo bez obzira koliko to nije u interesu djece, županije ili grada, a na kraju i države.
To je, zaključuje naš sugovornik, najveći zločin prema djeci koja se u situaciji kad nemaju što drugo upisti opredjeljuju za ovakva zanimanja za koja se zna da će ih odvesti na burzu rada ili će kasnije biti prisiljeni plaćati prekvalifikaciju.
Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja je, međutim, kategorična: sustav se mora mijenjati. Ne treba nam niti jedno zanimanje za koje znamo da djeca s njim neće moći normalno funkcionirati na tržištu rada.
Uz dobru volju, svakog je nastavnika moguće preraspodijeliti na novo radno mjesto.
Uz Ministarstvo i osnivače škola, suodgovorna je i Agencija za strukovno obrazovanje.
Ona je iz IPA projekta dobila 1,5 milijuna kuna za redefiniranje strukovnih zanimanja. Pritom je, objašnjava naš sugovornik, novac utrošen za redefiniranje 26 programa, koja su puštena u eksperimentalni opticaj. Programe poput pomoćnog keramičara, pomoćnog vrtlara i sličnih još nisu došla na red. Postavlja se među ostalim pitanje koliko država troši novca za umjetno održavanje takvih programa, odnosno novca za plaće nastavnika koji ih predaju.
Počeli pregovori
Problem je naslijedio novi ministar znanosti Vedran Mornar koji se danas vraća s godišnjeg odmora.
Sudeći po riječima njegova pomoćnika, Roka Andričevića, stvari bi se napokon mogle mijenjati. Naravno, nakon podrobnije analize. – Istina je, moramo to mijenjati, sada je to već svima nama jasno. Upoznati smo s problemom, naslijedili smo ga i moramo nešto hitno poduzeti. O tome smo već razgovarali s ministrom Mornarom – kaže Roko Andričević.
Nažalost, dodaje, za ovaj upisni rok promjene nisu stigli odraditi, no moguće je da će ovogodišnja generacija biti posljednja koja će upisivati “smiješna zanimanja”.
– Nemamo još formulu kako, no sjest ćemo s predstavnicima Agencije za strukovno obrazovanje i vidjeti što je moguće učiniti – objašnjava zamjenik ministra.
Problem s otpuštanjem
No, zbog očitog problema s otpuštanjem ili prerasporedom nastavnika moguće je da neće doći do ukidanja programa već njihove modernizacije.
Pritom je najsmješnije da pojedine škole pokušavaju i ove godine privući učenike na upis mamcem kako se “tijekom odgojno-obrazovnog procesa za pomoćna zanimanja svakom učeniku pristupa individualno, a nastavni se sadržaj prilagođava mogućnostima i sposobnostima učenika”(?!).
Naime, kako je odaziv učenika u te programe slab, omogućeni su razredi veličine 7 do 14 učenika. Pritom su svaki drugi tjedan na praksi.
Komentar Željka Trkanjeca: Što točno radi pomoćni vrtlar?
Kad se pročita da postoji mogućnost školovanja da bi se steklo zvanje “pomoćnog vrtlara” ili “pekara”, svatko se zapita – što li uče tri godine? I zašto se ne školuju za vrtlara ili pekara? Riječ je o atavizmu iz doba Šuvarove reforme kad se školovalo i za izrađivača gornjeg dijela obuće?
Taj atavizam sasvim ugodno živi i predstavlja još jedan apsurd našeg obrazovnog sustava – dok se neki programi ne mogu obraniti od kandidata, razredi za ovakve zjape prazni. I opet će se čuti tugaljivi glas nekog od ravnatelja kako, eto, mlade to više ne zanima. Normalno, bilo bi zabrinjavajuće da ih zanima kad je svakom jasno da je za “biti pomoćni” dovoljan tečaj.
I tako se gledajući i iz ove vizure opet može detektirati temeljna boljka našeg školstva – manjak jasne vizije. U međuvremenu je parola “zemlja znanja” prerasla u “povezanost obrazovnog procesa s tržištem”, u čemu su mnogi vidjeli priliku za očuvanjem “pomoćnih”.
Pogrešno, Hrvatska boluje od manjka obrazovanja i stoga treba svima koji se žele obrazovati pružiti široke programe da se kasnije u životu lakše kreću horizontalno i vertikalno u profesiiji ili na ukupnom tržištu rada. Zemlja znanja u kojoj će i oni nižeobrazovani morati shvatiti da je danas moguće preživjeti samo uz cjeloživotno obrazovanje.
Autor: Mirela Lilek
Članak je prenesen u originalu (bez micanja gramatičkih pogrešaka i tipfelera)
Jest bravo, članak treba prenijeti u originalu, nismo plaćeni za korekturu! Mirela Lilek, opet vidi najvažnije probleme u školstvu. Da se malo informirala kod bilo kojeg prosvjetnog djelatnika koja su to zanimanja: pomoćni vrtlar i sl., onda ne bi pisala takve črčkarije.
A važno je nešto načrčkat da se dobiju penezi…
Autorica članka je prilično neupućena u problem o kojem piše.
Naime postoje učenici kojima je pomoćno zanimanje vrhunac obrazovnih dosega,ne zato što su lijeni ili loši učenici, dapače,…no uvijek su predani i vrijedni radnici i na koncu imaju pravo na školovanje.
Tvorci politike zapošljavanja i ministarstvo još uvijek ne stanuju s narodom,pa shodno tome ne mogu osigurati brzu dinamiku uvođenja novih zanimanja u škole prilagođenih potrebama tržišta.
U članku se na više mjesta forsira termin ” smiješno “!
Jedino smiješno što ja nalazim čitajući ga jest nastojanje gđe Lilek da djeluje informirano i upućeno u temu koje se prihvatila.
Volio bih znati je li se dotična školovala za novinara, ili pomoćnog novinara. Naime, kako piše, i pomoćni novinar za nju je akademik!
Možda joj ne bi školovanje za pomoćnog kuhara ili bravara bilo toliko smiješno da neki uglednici na čelu sa zagorskim Bismarckom i mitskim utemeljiteljem hrvatske države devedesetih nisu lansirali brijlantnu ideju o dvjestotinjak hrvatskih direktora svemira, koji su potom poharačili poput jahača Apokalipse sva poduzeća u kojima bi pomoćni danas mogli raditi. Jedan od takvih je i poslodavac gđe Lilek!
Tako, nama danas ne treba ni kuhara, ni bravara, a ni pomoćnih kuhara i bravara. Nama treba pomoćnih pomoćnika pomoćnikova pomoćnika po ministarstvima i agencijama, općinskih pristava, tajnica, piskarala, savjetnika i pomoćnih savjetnika, viših i nižih savjetnika.
Koliko se dotična razumije u obrazovni sustav govori i rečenica:
” Sindikati zato što, kad je članstvo u pitanju, pod svaku cijenu brane status quo, bez obzira koliko to nije u interesu djece, grada ili županije, a na kraju i države!”
Znaš li ti, Mirela, što su sindikati? Znaš li? Koja je njihova funkcija? Zar obrazovni sindikati štite interese nastavnika ( odnosno, trebali bi ), ili djece, gradova, županija ili države? Plaćaju li te sindikate nastavnici, ili djeca, gradovi i županije?
To je, piše dalje, najveći zločin prema djeci, jer završavaju na birou???
Dakle, oni koji upisuju gimnazije ili ekonomske škole ne završavaju na birou? Je li i to crimen škola, ili države, možda?
Mirela, de poradi malo na sebi, i završi barem tečaj! Uloži u sebe, i cjeloživotno se obrazuj!