(Moja Rijeka) “Kad roditelji doÄ‘u u Å¡kolu, lijepo bi ih trebalo upozoriti: “Ovaj razgovor se snima”. Užasno je Å¡to rade nastavnicima kako bi iskamÄili bolje ocjene djeci. I ako tako ne uspiju, onda nazivaju ravnatelje i žale se na rad nastavnika, optužuju, prijete svojim poznanstvima… Nekoć su se klinci bojali nastavnika, sad nastavnici strahuju od roditelja†– konstatira novinarka Barbara MatejÄić na svom javnom facebook profilu, i pogaÄ‘a u samu srž problema danaÅ¡njeg Å¡kolstva.
Sve bi bilo manje tragiÄno da ova poÅ¡ast nije uzela velikog maha i poÄela poprimati razmjere prave elementarne nepogode. Komentar jedne mlade srednjoÅ¡kolske nastavnice na ovaj status posebno je indikativan:
“Ja sam iz prve Å¡kole pobjegla zbog verbalne agresije i straha od jednog roditelja. Nitko nije htio stati iza mene, a ravnateljica je inzistirala da povuÄem pedagoÅ¡ku mjeru kako bi ‘izbjegli probleme’. Trebalo mi je tri godine da se odluÄim opet predavati. Sad imam sto izvanÅ¡kolskih aktivnosti, samo da izbjegnem razredniÅ¡tvo.â€
Na kraju zakljuÄuje: “Smatram da je roditeljstvo u puno većoj krizi nego cijeli prosvjetni sustav.â€
Zbog takvih pojava koje postaju masovni oblik roditeljskog ponaÅ¡anja, hrvatski odgojno obrazovni sustav iz godine u godinu pada sve niže, jer Å¡kolama sve manje vladaju ravnatelji, pedagozi, uÄitelji i nastavnici, a sve viÅ¡e i viÅ¡e roditelji uÄenika. Pod njihovim nesnoÅ¡ljivim pritiskom, umjesto odgojno obrazovne institucije, Å¡kola je postala administrativni protokol kroz koji djeca prolaze kao kroz ured javnog bilježnika, ovjeravajući samo svoje javne Ä‘aÄke isprave – zvane Å¡kolske svjedodžbe.
Na kraju svake Å¡kolske godine ponavlja se isto: Nastavnici zakljuÄe ocjene, a onda dolaze mama ili tata i traže ÄinovniÄki ispravak – prepravljanje djetetova uspjeha bez pokrića u znanju i vladanju.
Moj stav po pitanju ocjena vrlo je jasan i mnogima već poznat: Još uvijek mislim da ih u osnovnoj školi ne bi trebalo ni  biti…  Ali kada već postoje, najgora moguća ocjena je poklonjena ocjena.
“Kada uÄenicima na Å¡kolskom testu, za 30 posto toÄnih odgovora date prolaznu ocjenu, time ste im dali poruku da u 70 posto sluÄajeva u životu smiju pogrijeÅ¡iti†– rekao bi rektor Sathya Sai sveuÄiliÅ¡ta studentima uÄiteljske akademije.Â
Danas takve ocjene poÄinju prevladavati, jer kada poklonimo jednom uÄeniku, da bi ispravili nepravdu prema drugima, svima u razredu  koji su tu istu ocjenu zaslužili svojim znanjem i zalaganjem, poklanjamo ocjenu viÅ¡e.
I eto nas na novoj razini problema:  hiperinflacija odlikaša…pojavi koja stvara veliku bodovnu   gužvu  na upisima za višu razinu obrazovanja, gdje lažni branitelji petica zauzimaju mjesta pravim odlikašima.
PopuÅ¡tajući takvom pritisku iz godine u godinu, ruÅ¡i se kriterij vrednovanja i takve kontaminirane Å¡kole poÄinju s vremenom  proizvoditi samo jedno jedino zanimanje – mlade invalide rada, poluobrazovane maturante, nesposobne odgovoriti zahtjevima vlastitog zanimanja.
Ako se nastavnicima u tom pogledu hitno ne pomogne, cijela struka uskoro bi mogla doživjeti krah. Neke se mjere stoga moraju poduzeti. Jedna od njih su svakako i državni testovi.
UvoÄ‘enjem jedinstvenih pismenih testova za svaki Å¡kolski predmet, ujednaÄili bi ocjenjivaÄki kriterij; diferencijacija Å¡kolskog uspjeha bila bi realnija i poÅ¡tenija, a Å¡kolu bi rasteretili pritiska na ocjene jer bi roditeljska intervencija bila uzaludna.
Prepreka na tom putu je ponovo spora vladajuća birokracija, kojoj trebaju godine da se ovo ozbiljno pitanje postavi pred saborske zastupnike i dobije svoju zakonsku potporu.
No i tada, ako i kada se to desi, ostaje i dalje ono što je gore spomenuta mlada nastavnica vidjela iz svoga razreda –  kriza roditeljstva.
Bilo bi svakako zanimljivo Äuti miÅ¡ljenje struÄnjaka, Å¡to oni misle o tome. Koji su to razlozi doveli do toga da su roditelji postali gorući pedagoÅ¡ki problem ove države, gdje upozorenje “Ovaj razgovor se snima†postaje realna potreba prve linije obrane nastavnika od njihove agresije.
Naravno da se ova mjera ne odnosi na sve, nego samo na odabrane primjerke koji će se sigurno i sami prepoznati. I krajem ove školske godine mnoge škole bile su pod njihovom opsadom.
Prenosim ovaj tekst zbog informacija, ali ne i zbog zakljuÄka. Naime, uvijek će biti pet posto “ekstremnih” roditelja koji su sasvim dovoljni da zagorÄaju život jednoj Å¡koli. I nastavnici sami znaju koliko ima djece u razredu i koliko ima roditelja koji NE rade probleme.
Dakle, nije problem u tom malom postotku roditelja, nego u tome Å¡to Å¡kolske službe – ravnatelj i PP – u prevelikom broju sluÄajeva ne rade svoj posao. Primjer koji se gore navodi pokazuje da je problem u ravnateljici koja “nije htjela probleme”. Ono Å¡to se ne navodi je da ravnatelji koji dobro rade svoj posao onda doÄ‘u pod pritisak inspekcija i lokalnih moćnika. Dakle, opet je sustav u pitanju, a ne roditelji.
DjelomiÄno ste u pravu, utoliko Å¡to se broj “beskiÄmenjaka”, koji rade niz dlaku željama “zajednice” da bi se izbjegli kojekakvi pozivi agenciji i ministarstvu, kroniÄno povećava. Neznam u posljednjih 5 godina za nijedan sluÄaj iz svoje sredine gdje je koji ravnatelj stao UZ svog djelatnika, o takvim utopijama samo Äitam po portalima. Ali zato redovito sluÅ¡am kako su isti bili PROTIV svojih kolega, ganjali ih po hodnicima, lobirali protiv njih uz pomoć Älanova UÄiteljskog vijeća i sliÄno (ne moram Vam sada opisivati detalje, vjerujem da znate i sami).
MeÄ‘utim, ne slažem se ni s procjenom da se tu radi o 5% ekstremnih roditelja. Npr. na mojem radnom mjestu se radi o 50% i sad stvarno ne pretjerujem. I to samo zato jer su ostali roditelji vidjeli da je ovom prvom postotku njihovo “silovanje” dobro proÅ¡lo pa su si pomislili “I mi ćemo tako”. Taj nagli rast se dogodio kroz otprilike zadnje 3 nastavne godine. Dakle, roditelji brzo uÄe (kad već njihova djeca ne moraju).
Naravno, to je sad jedna škola od mnogih u našoj državi, ali vjerujem da i sami znate kako se epidemije šire.
Smatram da su roditelji u potpunosti krivi jer se sustav iskrivio radi njihovih (vrlo uspjeÅ¡nih!) “intervencija”.
Pogledajmo za primjer zdravstvo: i kod njih redovno postoji postupak žalbe. DapaÄe, obrazac je dostupan na web stranici svake bolnice, a osoblje vam ga je dužno dati na zahtjev. MeÄ‘utim, tamo se na prvoj crti od vas traži IME I PREZIME. Nema tu anonimnih prijava kao kod nas. Nema skakanja na sjene ni generalizacija. Konkretan sluÄaj, s datumom i svim imenima poÄevÅ¡i od onoga koji prijavljuje.
Pitam se koliko bi godiÅ¡nje bilo manje prijava i provjera kad se ne bi dozvolili anonimni pozivi i pisma i općenite optužbe poput “svi u toj i toj Å¡koli ne rade dobro” na koje razni inspektori skaÄu.
A sigurno bi se negdje našao neki zagriženi kolega ili kolegica koji bi na lažnu prijavu reagirali tužbom pa kad bi se to objavilo u novinama, koliko bi se roditelja zapitalo što rade prije nego bi zivkali okolo i tužakali bez veze?
Žao mi je i ove novinarke, jer uz sav trud promaÅ¡uje: snimanje razgovora ne znaÄi niÅ¡ta jer sud RH neće takvo Å¡to uzeti u obzir. Kao Å¡to pjesma kaže: “uzalud vam trud sviraÄi”.
Opet se svodimo na to da za nastavnike i profesore nema adekvatne zaÅ¡tite na njihovom radnom mjestu: prvenstveno od ravnatelja, struÄnih službi, “inspekcija” pa Äak i kolega, a zatim od roditelja i naposlijetku djece.
Da ne ispada da samo kukam… ZaÅ¡tita od mobbinga i pushinga u ovim situacijama dala bi se vrlo brzo rijeÅ¡iti jednostavnim protokolom o postupanju u sluÄaju prijava. Tako bi ravnatelji i inspetori dobili obrazac po kojem moraju ispitati svaki sluÄaj (datum, imena, svjedoke, dogaÄ‘aj) te da se nijedno ispitivanje ne smije provoditi nasamo po uredima, već uz prisustvo sindikalnog povjerenika i npr. dva svjedoka. Tako bi se izbjegle situacije gdje vam inspektor na terenu utvrdi jedno, a kada vam doÄ‘e rjeÅ¡enje imate osjećaj da vam je netko pucao u glavu. TakoÄ‘er ne bi bilo neprimjerenih rijeÄi niti prikrivenih prijetnji i svi bi jako dobro pazili kako se izražavaju.
Naravno, i ovo je samo prikaz idealne situacije koja kod nas postoji samo na papiru, ali smatram da bi uz takav jedan dokument prijetnje radnim mjestom i egzistencijom, koje kolege Å¡aptom prepriÄavaju po zbornicama, spale na najmanju moguću mjeru.
Držim kako je krivica dijelom na sustavu, a dijelom, koliko god to bilo teško prihvatiti, na nama samima!
Najveći dio odgovornosti leži na sustavu, odnosno, na ministarstvu, agencijama, inspekcijskoj službi. Ministarstvo je to koje piše zakone, određuje pravila, definira pravilnike. Oni bi mogli, oni bi trebali zaštititi profesore, ali to ne rade. Pretpostavljam, dijelom jer je dobar dio kadra tamo zalutao, dijelom jer ih nije briga i ne znaju, dijelom jer im ovakvo stanje upravo paše.
Na agencije i inspekciju neću troÅ¡iti rijeÄi, jer je to uzaludan trud – to su beznadežni sluÄajevi! Obzirom na naÄin kako rade i Å¡to rade, uistinu bi najisplativije bilo ukinuti ih, jer ne rade nikakvu korist nikome, a koÅ¡taju isuviÅ¡e.
No, kolika je krivica na nama samima? Već sam sam sebi dosadan koliko puta sam to ponovio, ali evo, i opet ću – odakle dolazi, Äime se hrani taj abnormalni strah zbornice? Ta Å¡utnja, nereagiranje, spuÅ¡tanje glave? Ta radi se o ljudima koji su Å¡kolovani da misle, da reagiraju na druÅ¡tvene anomalije, da djeluju! Å to mogu takvi dati uÄenicima, kad se sami ne usude koristiti tikvu za ono Å¡to joj jest prvobitna namjena?!
Ravnatelji su loÅ¡i? ToÄno, slažem se, na djelu je uglavnom negativna selekcija po Å¡kolama, dobrim dijelom radi se o prevelikim ambicijama, a premalim ljudskim i profesionalnim kvalitetama ( isprika svima koji nisu takvi, a ima i takvih ravnatelja, upoznao sam ih ) – no tko bira te ravnatelje? Zar su s kruÅ¡ke upali u fotelju? Oni su jedni od nas, dio kolektiva, nastavnici kao vi ili ja – tko ih je izabrao? Å kolski odbor? ToÄno, a tko je birao Å¡kolski odbor?
Tko ne reagira na opaÄine, namjeÅ¡tanje izbora, prisiljavanje kolega da se glasa za ovog ili onog? Tko se daje ucijeniti, prestraÅ¡iti, prisiliti da glasa za rjeÅ¡enje za koje je svjestan da je loÅ¡e?
Tko je svjestan kako sindikati, barem oni većinski koji pregovaraju s ministarstvom, ne rade ništa za vaše interese? Tko je svjestan kako jedan SHU osnovnom školstvu pravi štetu barem jednaku onoj koju pravi ministarstvo, a ipak ostaje u takvom sindikatu?
Tko je spreman za svoje bolje sutra Å¡trajkati nekoliko dana, da ne kažem tjedana, kad bi do toga doÅ¡lo? Tko vjeÄito nasjeda na kroniÄne idiotarije tipa, ovo je poziv, ne smijemo kontra interesa uÄenika, uzmite mi sve, ja ću uvijek biti tu za svoje uÄenike, i tome sliÄno?! Takvi su koÄniÄari svakog progresa prosvjete!
Koliko kolega je spremno opaliti štrajk u lipnju, pa i po cijenu da se ne maturira, ne upiše na fakultete, uđe u direktan sukob s ministarstvom, suprotstavi radnim obavezama?
Kad će se ovaj narod konaÄno demokratski opismeniti, pa se poÄeti u svojoj državi ponaÅ¡ati kao suveren, a ne kao lakaji?
Oni koji su tu da takvim vrijednostima uÄe djecu i usaÄ‘uju im te vrline, prvi ih nemaju, ili se ne usude iskazati!
Popustilo bi ministarstvo, milom ili silom, kad bi ih imao tko natjerati na to!
Ovako, roditelji su samo uzeli ponuđeno, i obilato to koriste!
Ljudi za kakvima ja vapim vukli su svijet naprijed i kreirali vrijednosti! Cijeli svijet danas zna za Giordana Bruna, ili Galileija! Tko se sjeća imena njihovih progonitelja?
Oh, da. BaÅ¡ tako. NauÄili smo izgleda od uÄenika ići linijom manjeg otpora.
Za sve se treba dobro pripremiti, i za nastavu, i za razgovor s roditeljem, i za razgovor s ravnateljem, pa i za razgovor s pojedinim kolegama. Umjesto oÅ¡trih rijeÄi treba koristiti jake argumente.
PovlaÄe se i najglasniji.
U auto školi ima neznatan broj žalbi na padove. Zašto?
Hm.. 😀 Na ovo i ja Äesto pomislim- pa tamo nitko ne kaže ni A ni B…kakve žalbe, makar Å¡ta, tamo su manji od makova zrna