Kriza školstva ili roditeljstva?

(Moja Rijeka) “Kad roditelji dođu u školu, lijepo bi ih trebalo upozoriti: “Ovaj razgovor se snima”. Užasno je što rade nastavnicima kako bi iskamčili bolje ocjene djeci. I ako tako ne uspiju, onda nazivaju ravnatelje i žale se na rad nastavnika, optužuju, prijete svojim poznanstvima… Nekoć su se klinci bojali nastavnika, sad nastavnici strahuju od roditelja” – konstatira novinarka Barbara Matejčić na svom javnom facebook profilu, i pogađa u samu srž problema današnjeg školstva.

Sve bi bilo manje tragično da ova pošast nije uzela velikog maha i počela poprimati razmjere prave elementarne nepogode. Komentar jedne mlade srednjoškolske nastavnice na ovaj status posebno je indikativan:

“Ja sam iz prve škole pobjegla zbog verbalne agresije i straha od jednog roditelja. Nitko nije htio stati iza mene, a ravnateljica je inzistirala da povučem pedagošku mjeru kako bi ‘izbjegli probleme’. Trebalo mi je tri godine da se odlučim opet predavati. Sad imam sto izvanškolskih aktivnosti, samo da izbjegnem razredništvo.”

Na kraju zaključuje: “Smatram da je roditeljstvo u puno većoj krizi nego cijeli prosvjetni sustav.”

Zbog takvih pojava koje postaju masovni oblik roditeljskog ponašanja, hrvatski odgojno obrazovni sustav iz godine u godinu pada sve niže, jer školama sve manje vladaju ravnatelji, pedagozi, učitelji i nastavnici, a sve više i više roditelji učenika. Pod njihovim nesnošljivim pritiskom, umjesto odgojno obrazovne institucije, škola je postala administrativni protokol kroz koji djeca prolaze kao kroz ured javnog bilježnika, ovjeravajući samo svoje javne đačke isprave – zvane školske svjedodžbe.

Na kraju svake školske godine ponavlja se isto: Nastavnici zaključe ocjene, a onda dolaze mama ili tata i traže činovnički  ispravak – prepravljanje djetetova uspjeha bez pokrića u znanju i vladanju.

Moj stav po pitanju ocjena vrlo je jasan i mnogima već poznat: Još uvijek mislim da ih u osnovnoj školi ne bi trebalo ni  biti…  Ali kada već postoje, najgora moguća ocjena je poklonjena ocjena.

“Kada učenicima na školskom testu, za 30 posto točnih odgovora date prolaznu ocjenu, time ste im dali poruku da u 70 posto slučajeva u životu smiju pogriješiti” – rekao bi rektor Sathya Sai sveučilišta studentima učiteljske akademije. 

Danas takve ocjene počinju prevladavati, jer kada poklonimo jednom učeniku, da bi ispravili nepravdu prema drugima, svima u razredu  koji su tu istu ocjenu zaslužili svojim znanjem i zalaganjem, poklanjamo ocjenu više.

I eto nas na novoj razini problema:  hiperinflacija odlikaša…pojavi koja stvara veliku bodovnu   gužvu  na upisima za višu razinu obrazovanja, gdje lažni branitelji petica zauzimaju mjesta pravim odlikašima.

Popuštajući takvom pritisku iz godine u godinu, ruši se kriterij vrednovanja i takve kontaminirane škole počinju  s vremenom  proizvoditi samo jedno jedino zanimanje – mlade invalide rada, poluobrazovane maturante, nesposobne odgovoriti zahtjevima vlastitog zanimanja.

Ako se nastavnicima u tom pogledu hitno ne pomogne, cijela struka uskoro bi mogla doživjeti krah. Neke se mjere stoga moraju poduzeti. Jedna od njih su svakako i državni testovi.

Uvođenjem jedinstvenih pismenih testova za svaki školski predmet, ujednačili bi ocjenjivački kriterij; diferencijacija školskog uspjeha bila bi realnija i poštenija, a školu bi rasteretili pritiska na ocjene jer bi roditeljska intervencija bila uzaludna.

Prepreka na tom putu je ponovo spora vladajuća birokracija, kojoj trebaju godine da se ovo ozbiljno pitanje postavi pred saborske zastupnike i dobije svoju zakonsku potporu.

No i tada, ako i kada se to desi, ostaje i dalje ono što je gore spomenuta mlada nastavnica vidjela iz svoga razreda –  kriza roditeljstva.

Bilo bi svakako zanimljivo čuti mišljenje stručnjaka, što oni misle o tome. Koji su to razlozi doveli do toga da su roditelji postali gorući pedagoški problem ove države, gdje upozorenje “Ovaj razgovor se snima” postaje realna potreba prve linije obrane nastavnika od njihove agresije.

Naravno da se ova mjera ne odnosi na sve, nego samo na odabrane primjerke koji će se sigurno i sami prepoznati. I krajem ove školske godine mnoge škole bile su pod njihovom opsadom.

6 Comments

  1. Prenosim ovaj tekst zbog informacija, ali ne i zbog zaključka. Naime, uvijek će biti pet posto “ekstremnih” roditelja koji su sasvim dovoljni da zagorčaju život jednoj školi. I nastavnici sami znaju koliko ima djece u razredu i koliko ima roditelja koji NE rade probleme.

    Dakle, nije problem u tom malom postotku roditelja, nego u tome što školske službe – ravnatelj i PP – u prevelikom broju slučajeva ne rade svoj posao. Primjer koji se gore navodi pokazuje da je problem u ravnateljici koja “nije htjela probleme”. Ono što se ne navodi je da ravnatelji koji dobro rade svoj posao onda dođu pod pritisak inspekcija i lokalnih moćnika. Dakle, opet je sustav u pitanju, a ne roditelji.

    1. Djelomično ste u pravu, utoliko što se broj “beskičmenjaka”, koji rade niz dlaku željama “zajednice” da bi se izbjegli kojekakvi pozivi agenciji i ministarstvu, kronično povećava. Neznam u posljednjih 5 godina za nijedan slučaj iz svoje sredine gdje je koji ravnatelj stao UZ svog djelatnika, o takvim utopijama samo čitam po portalima. Ali zato redovito slušam kako su isti bili PROTIV svojih kolega, ganjali ih po hodnicima, lobirali protiv njih uz pomoć članova Učiteljskog vijeća i slično (ne moram Vam sada opisivati detalje, vjerujem da znate i sami).

      Međutim, ne slažem se ni s procjenom da se tu radi o 5% ekstremnih roditelja. Npr. na mojem radnom mjestu se radi o 50% i sad stvarno ne pretjerujem. I to samo zato jer su ostali roditelji vidjeli da je ovom prvom postotku njihovo “silovanje” dobro prošlo pa su si pomislili “I mi ćemo tako”. Taj nagli rast se dogodio kroz otprilike zadnje 3 nastavne godine. Dakle, roditelji brzo uče (kad već njihova djeca ne moraju).
      Naravno, to je sad jedna škola od mnogih u našoj državi, ali vjerujem da i sami znate kako se epidemije šire.

      Smatram da su roditelji u potpunosti krivi jer se sustav iskrivio radi njihovih (vrlo uspješnih!) “intervencija”.
      Pogledajmo za primjer zdravstvo: i kod njih redovno postoji postupak žalbe. Dapače, obrazac je dostupan na web stranici svake bolnice, a osoblje vam ga je dužno dati na zahtjev. Međutim, tamo se na prvoj crti od vas traži IME I PREZIME. Nema tu anonimnih prijava kao kod nas. Nema skakanja na sjene ni generalizacija. Konkretan slučaj, s datumom i svim imenima počevši od onoga koji prijavljuje.

      Pitam se koliko bi godišnje bilo manje prijava i provjera kad se ne bi dozvolili anonimni pozivi i pisma i općenite optužbe poput “svi u toj i toj školi ne rade dobro” na koje razni inspektori skaču.
      A sigurno bi se negdje našao neki zagriženi kolega ili kolegica koji bi na lažnu prijavu reagirali tužbom pa kad bi se to objavilo u novinama, koliko bi se roditelja zapitalo što rade prije nego bi zivkali okolo i tužakali bez veze?

      Žao mi je i ove novinarke, jer uz sav trud promašuje: snimanje razgovora ne znači ništa jer sud RH neće takvo što uzeti u obzir. Kao što pjesma kaže: “uzalud vam trud svirači”.
      Opet se svodimo na to da za nastavnike i profesore nema adekvatne zaštite na njihovom radnom mjestu: prvenstveno od ravnatelja, stručnih službi, “inspekcija” pa čak i kolega, a zatim od roditelja i naposlijetku djece.

      Da ne ispada da samo kukam… Zaštita od mobbinga i pushinga u ovim situacijama dala bi se vrlo brzo riješiti jednostavnim protokolom o postupanju u slučaju prijava. Tako bi ravnatelji i inspetori dobili obrazac po kojem moraju ispitati svaki slučaj (datum, imena, svjedoke, događaj) te da se nijedno ispitivanje ne smije provoditi nasamo po uredima, već uz prisustvo sindikalnog povjerenika i npr. dva svjedoka. Tako bi se izbjegle situacije gdje vam inspektor na terenu utvrdi jedno, a kada vam dođe rješenje imate osjećaj da vam je netko pucao u glavu. Također ne bi bilo neprimjerenih riječi niti prikrivenih prijetnji i svi bi jako dobro pazili kako se izražavaju.
      Naravno, i ovo je samo prikaz idealne situacije koja kod nas postoji samo na papiru, ali smatram da bi uz takav jedan dokument prijetnje radnim mjestom i egzistencijom, koje kolege šaptom prepričavaju po zbornicama, spale na najmanju moguću mjeru.

      1. Držim kako je krivica dijelom na sustavu, a dijelom, koliko god to bilo teško prihvatiti, na nama samima!
        Najveći dio odgovornosti leži na sustavu, odnosno, na ministarstvu, agencijama, inspekcijskoj službi. Ministarstvo je to koje piše zakone, određuje pravila, definira pravilnike. Oni bi mogli, oni bi trebali zaštititi profesore, ali to ne rade. Pretpostavljam, dijelom jer je dobar dio kadra tamo zalutao, dijelom jer ih nije briga i ne znaju, dijelom jer im ovakvo stanje upravo paše.
        Na agencije i inspekciju neću trošiti riječi, jer je to uzaludan trud – to su beznadežni slučajevi! Obzirom na način kako rade i što rade, uistinu bi najisplativije bilo ukinuti ih, jer ne rade nikakvu korist nikome, a koštaju isuviše.
        No, kolika je krivica na nama samima? Već sam sam sebi dosadan koliko puta sam to ponovio, ali evo, i opet ću – odakle dolazi, čime se hrani taj abnormalni strah zbornice? Ta šutnja, nereagiranje, spuštanje glave? Ta radi se o ljudima koji su školovani da misle, da reagiraju na društvene anomalije, da djeluju! Što mogu takvi dati učenicima, kad se sami ne usude koristiti tikvu za ono što joj jest prvobitna namjena?!
        Ravnatelji su loši? Točno, slažem se, na djelu je uglavnom negativna selekcija po školama, dobrim dijelom radi se o prevelikim ambicijama, a premalim ljudskim i profesionalnim kvalitetama ( isprika svima koji nisu takvi, a ima i takvih ravnatelja, upoznao sam ih ) – no tko bira te ravnatelje? Zar su s kruške upali u fotelju? Oni su jedni od nas, dio kolektiva, nastavnici kao vi ili ja – tko ih je izabrao? Školski odbor? Točno, a tko je birao školski odbor?
        Tko ne reagira na opačine, namještanje izbora, prisiljavanje kolega da se glasa za ovog ili onog? Tko se daje ucijeniti, prestrašiti, prisiliti da glasa za rješenje za koje je svjestan da je loše?
        Tko je svjestan kako sindikati, barem oni većinski koji pregovaraju s ministarstvom, ne rade ništa za vaše interese? Tko je svjestan kako jedan SHU osnovnom školstvu pravi štetu barem jednaku onoj koju pravi ministarstvo, a ipak ostaje u takvom sindikatu?
        Tko je spreman za svoje bolje sutra štrajkati nekoliko dana, da ne kažem tjedana, kad bi do toga došlo? Tko vječito nasjeda na kronične idiotarije tipa, ovo je poziv, ne smijemo kontra interesa učenika, uzmite mi sve, ja ću uvijek biti tu za svoje učenike, i tome slično?! Takvi su kočničari svakog progresa prosvjete!
        Koliko kolega je spremno opaliti štrajk u lipnju, pa i po cijenu da se ne maturira, ne upiše na fakultete, uđe u direktan sukob s ministarstvom, suprotstavi radnim obavezama?
        Kad će se ovaj narod konačno demokratski opismeniti, pa se početi u svojoj državi ponašati kao suveren, a ne kao lakaji?
        Oni koji su tu da takvim vrijednostima uče djecu i usađuju im te vrline, prvi ih nemaju, ili se ne usude iskazati!
        Popustilo bi ministarstvo, milom ili silom, kad bi ih imao tko natjerati na to!
        Ovako, roditelji su samo uzeli ponuđeno, i obilato to koriste!
        Ljudi za kakvima ja vapim vukli su svijet naprijed i kreirali vrijednosti! Cijeli svijet danas zna za Giordana Bruna, ili Galileija! Tko se sjeća imena njihovih progonitelja?

        1. Oh, da. Baš tako. Naučili smo izgleda od učenika ići linijom manjeg otpora.
          Za sve se treba dobro pripremiti, i za nastavu, i za razgovor s roditeljem, i za razgovor s ravnateljem, pa i za razgovor s pojedinim kolegama. Umjesto oštrih riječi treba koristiti jake argumente.
          Povlače se i najglasniji.

    1. Hm.. 😀 Na ovo i ja često pomislim- pa tamo nitko ne kaže ni A ni B…kakve žalbe, makar šta, tamo su manji od makova zrna

Comments are closed.

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!