Ministar traži gladne učenike

U eri vladajućeg cinizma i neupućenosti, gdje Vlada misli da se svaki problem može riješiti slanjem dopisa podređenima, dokument koji su ovih dana primile hrvatske škole više je šokantan, nego zbilja iznenađujući. U kategoriji s Marijom Antoanettom i Milanom Bandićem (koji je prije nekoliko dana javno blebnuo “Koja gladna djeca? Ako su gladni, neka dođu kod mene na kobase!”), Željko Jovanović prije nekoliko je dana potpisao dopis kojim se, “jer se posljednjih dana u javnosti govori da su djeca u školama gladna”, od osnovnih škola traži da “žurno izvijeste ima li u školi djece koja su gladna ili pothranjena”. Ljubazno je priložena i tablica u koju će školsko osoblje upisati “tražene podatke” (jer vrlo je bitno razlikovati “glad” od “pothranjenosti”).

Već neko vrijeme ponavljamo da je MZOS (p)ostao leglo nesposobnosti, nepotizma i političke poobnosti. Međutim, ovaj dopis potvrđuje da su dame i gospoda koje smo, na veliku žalost nacije i njezinih nekoliko sljedećih generacija, prisiljeni nazivati “prosvjetnim vlastima”, ne samo potpuno krivi ljudi na krivom mjestu, nego da su i tragično odvojeni od realnosti, da uopće nisu svjesni ne samo u kom vremenu i kojoj državi žive te da su im osnove logike i funkcioniranja u stvarnom, svakodnevnom svijetu nedostižna apstrakcija. Dakle, ponovimo: nakon što se u novinama počelo pisati “da su djeca gladna”, ministar Jovanović pokreće hitnu administrativnu akciju prikupljanja podataka kako bi se utvrdile informacije, kasnije vjerojatno osnovalo povjerenstvo te izradio plan i program za savladavanje problema.

Možda uskoro možemo očekivati akciju “Shema skupog voća 2”. Pardon, “školskog voća”.

U državi u kojoj gotovo 400 000 radno sposobnih građana nema posao, a broj dugotrajno blokiranih je početkom 2014. narastao na 310 000 s ukupnim dugom od 24.5 milijarda kuna, MZOS se pita ima li gladne djece? To jest, ne pita se MZOS, nego samo reagira na nedavne objave u tisku. Zabrinuti, preneraženi mogućom istinom i iznenađeni, također upozoravaju na obveze koje su osnivači škola, dakle županije i gradovi, dužni ispuniti, tj. organizirati prehranu djece.

Organizirati vjerojatno znači platiti, sufinancirati, uglavnom, podmiriti materijalne troškove koji su nužni za ostvarianje prava djece na obrazovanje i barem jedan obrok tijekom boravka u školi. Školama sugeriraju da u razgovoru s roditeljima utvrde ima li gladne i pothranjene djece i o kojem se broju radi.

Naravno, “prosvjetne vlasti” (?!) u svojoj beskonačnoj izgubljenosti u oblacima nisu svjesni što zapravo traže svojim birokratskim dopisom. Naime, prosvjetni djelatnici i stručni suradnici nisu upoznati s metodom detekcije takve djece. Ako je nešto neumjesno i krajnje osjetljivo, onda je to postavljanje pitanja roditeljima smatraju li da njihovo dijete gladuje. Iako se ispitivanje može provesti anonimnim anketiranjem roditelja, stvarna slika može nam umaći i teško je uzeti rezultate onoliko ozbiljno koliko je ozbiljna pretpostavka da gladne djece doista ima. Ono što prosvjetni djelatnici znaju jesu kriteriji ili kategorije koje ostvaruju pravo na besplatnu ili sufinanciranu užinu.

Dakle, informirajmo dame i gospodu iz MZOS-a o nekim činjenicama iz njihovog sektora.

Pravo na besplatan mliječni obrok ili sufinancirane obroke imaju učenici:

1. čija je obitelj korisnik pomoći za uzdržavanje ili korisnik jednokratnih novčanih pomoći
2. čiji su roditelji (odnosi se na oba roditelja, odnosno samohranog roditelja) ostali bez posla i redovno su prijavljeni Zavodu za zapošljavanje ili posljednja dva mjeseca nisu primili plaću
3. djeca invalida Domovinskog rata
4. djeca koja su u Domovinskom ratu izgubila jednog ili oba roditelja. Uz besplatan mliječni obrok učenici ove kategorije (ako su uključeni u produženi boravak), imaju pravo i na besplatan ručak.
5. učenici čiji roditelji primaju dječji doplatak
6. učenici iz obitelji s troje i više djece

Istina je da neki roditelji ne uspijevaju na vrijeme podmiriti račune za prehranu svoje djece, ali djeca bez obzira na to uglavnom iz mjeseca u mjesec dobivaju užinu. Troškovi se najčešće podmiruju u hodu i nije nam poznato da je zbog nepodmirenih računa nekom djetetu obrok bio uskraćen. Škole su fleksibilne i uglavnom imaju razumijevanja za takve stvari iako i same jedva krpaju kraj s krajem.

Želimo također spomenuti da se radi o djeci školskog uzrasta koja se razvijaju, rastu, prolaze kroz pubertet i moguće je da su neki od njih stalno gladni. Neki su učenici naglo izrasli, bave se sportom, troše se mentalno pa nije čudno da je dijete u nekom trenutku boravka u školi gladno.

Moguće je da neki roditelji iz čistog nemara ne kuhaju redovito. Moguće je da neki nemaju novca za hranu. Moguće je da su djeca novac koji su im roditelji dali za obrok potrošila na nešto drugo. Sve je moguće. Razlog zašto je neko dijete u nekom trenutku gladno tešto je doznati bez postavljanja neugodnih pitanja i dovođenja djeteta u neugodnu situaciju. Zašto se sva neugodna pitanja svaljuju na školu? Zašto škola mora davati odgovore na pitanja o egzistenciji, imovinskom stanju i prehrambenim navikama neke obitelji? Jesu li prosvjetni djelatnici obrazovani i mjerodavni davati odgvore na ta pitanja?

Odgovor je, naravno: nisu. Prosvjetni djelatnici su prosvjetni djelatnici, stručni predavati jezik, matematiku, fiziku. Psiholozi i pedagozi su stručni za svoj djelokrug rada. Nitko od njih nije stručan procijeniti “je li dijete gladno” i, ako jest, zašto je gladno i koliko često. Ono što pouzdano znamo je da neka djeca jesu gladna. Međutim, nikakva istraga i popunjavanje tablica tu neće pomoći.

No, ono što je bitno je da je Ministarstvo reagiralo na to “što se govori u javnosti”. Poslali su dopis. Alal im vera. Pretrgli se.

Kad bi bar reagirali na to što se u javnosti govori da je obrazovni sustav u rasulu, da stariji učenici ne znaju čitati, da ne znaju tablicu množenja, da su Hrvati među najneobrazovanijim narodima u Evropi. Sve to im, naime, spada u djelokrug rada, koji oni uporno izbjegavaju, iz godine u godinu.