“Nije mala plaća to što najviše ponižava, nego taj odnos prema nama”

(Tportal) ‘U petnaest godina koliko radim nisam se osjetila tako poniženom. Nisam nikad više radila, a manje dobila. Nisam očekivala da će me vrijeđati ministar, a da će me tješiti učenici’, napisala je Ivana Ptičar, profesorica geologije i geografije u OŠ Janka Leskovara iz Pregrade u otvorenom pismu o katastrofalnom stanju u školstvu i još gorem odnosu resornog ministra Željka Jovanovića prema učiteljima i nastavnicima. Pismo koje je nastavnica poslala tportalu prenosimo u cijelosti.

Nakon 15 godina rada u prosvjeti, molim vas da poslušate moj savjet i ako ste roditelj, nikako svom djetetu nemojte savjetovati izbor ovog poziva. Ovo što naš ministar nama radi – smanjenje prijevoza, ukidanje dodataka koje se naši vrli sindikalisti nisu godinama sjetili ugraditi u plaće (smjenski rad, rad s učenicima po posebnom programu, dodatak na staž), a sad i promjena norme – bacit će nas na prosjački štap. I ovako imamo najniže plaće od svih djelatnika u državnoj i javnoj službi s visokom stručnom spremom, a sad će biti još 20 – 30 posto niža.

Zbog norme koju novim nacrtom predlaže, a kojom je gotovo nemoguće ostvariti pravo na puno radno vrijeme drugom predmetnom učitelju, na jesen će biti još gore. Ako država ima takav odnos prema obrazovanju koje bi trebalo biti temelj zdravog gospodarstva i napretka države, moja vjera u neku bolju Hrvatsku i bolju budućnost naše djece nestaje.

Vlada neće pregovarati o spomenutom novom nacrtu. Javna rasprava otvorena je tek toliko da nam se ostavi dojam kako možemo nešto promijeniti. Kolega je u pravu, 25 milijardi kuna iz proračuna (25 posto) odlazi na povlaštene mirovine te na otplatu glavnica i kamata kredita.

Nove mjere uštede na obrazovanju mogle bi na godišnjoj razini iznositi oko 200 milijuna kuna. (8.000,00 kn bruto x 2.000 x 12 mjeseci). Podsjetite me, koliko su koštali automobili? Nije ni sramotno mala plaća ta koja najviše ponižava, već upravo taj stav prema nama. To ponašanje i odluke kojima poručuju: budite sretni što vas i toliko plaćamo jer vi barem imate posao pa šutite i radite. Poručuju: imamo novac, ali ne za obrazovanje. Poruke koje nam šalju vrijeđaju zdrav razum i dostojanstvo: što se bunite, pa nećemo vam dirati plaće, već ukidamo samo dodatke i smanjujemo prijevoz.

U petnaest godina koliko radim nisam se osjetila tako poniženom. Nisam nikad više radila, a manje dobila. Nisam očekivala da će me vrijeđati ministar, a da će me tješiti učenici. Nisam očekivala da ću ostati bez punog radnog vremena jer se netko tko nema ni jedan dan proveden u struci sjetio da bi se svi poslovi za koje je potrebno po pet, šest sati mogli plaćati kao da se odradi jedan sat (voditelj smjene, satničar).
Uz to, kako domišljato, za te posebne poslove dodali još i e-maticu. I prema satnici koju za sve to nude, smatraju da će se svi ti poslovi odraditi za jedan sat tjedno. Naravno, ako ste dovoljno sretni da vaša škola radi u najmanje dvije smjene i ima najmanje 8 – 16 odjela samo predmetne nastave. Ako niste, radit ćete sve to za nula sati tjedno, jer i ravnatelj ima zaduženja više nego sati.

Taj koji u svoje radno vrijeme smišlja kako na učiteljima uštedjeti silne milijune mirno spava i ne brine ga što si već godinama učitelji sami kupuju papir za kopiranje, tonere za printere i sredstva za rad. Od sljedećeg mjeseca ćemo si sami sufinancirati i prijevoz do posla i natrag, jer to 75 lipa po kilometru neće pokriti. Istovremeno sufinanciramo i nove automobile, ali i gorivo za njih. Tko ministru kupuje papir? Gorivo? Sredstva za rad?

Pitam se zašto nam se to događa. Odgovor se sam nameće: jer oduvijek odšutimo i odradimo. Jer znaju da je to tako uvijek kad se dira u prosvjetarske plaće. Jer znaju da učitelj uvijek odradi bez obzira koliko gazili po našem dostojanstvu. Ovaj nacrt pravilnika o tjednim zaduženjima je ta kap. Kap koja je prelila naše strpljenje. Ja sam odlučila reći: dosta je bilo. I poslat ću im svoje mišljenje o nacrtu mada znam da neće ništa promijeniti jer su oni svoju odluku već odavno donijeli. Učitelji, kolege prosvjetari, nemojmo to dozvoliti. Dignite glas i borite se. Ako ne želite za sebe, onda za svoju djecu.