(Tportal)
piše: Slavenka Drakulić
Prosvjetari neće dobiti novac za prijevoz. Prosvjetarima će ipak biti nadoknaÄ‘eni troÅ¡kovi, ali u sijeÄnju. IzmeÄ‘u ove dvije Å¡ture vijesti skriva se drama jedne profesije, nekoć ugledne i poÅ¡tovane, danas zapuÅ¡tene i obezvrijeÄ‘ene, negdje izmeÄ‘u kontejnera i crne kronike.
Problemi prosvjetara dolaze do javnosti samo kad se viÅ¡e ne mogu sakriti. Kad ne dobiju novac, kad ih djeca mobiraju ili Äak napadaju oružjem, kada roditelj prebije ravnatelja Å¡kole, a uÄenik razbije glavu nastavnici – dakle, kada dospiju u crnu kroniku. Pa ipak, uÄitelji, nastavnici i profesori posebna su profesija. ÄŒak i da im nije posao da poduÄavaju, ti ljudi s djecom provode viÅ¡e vremena nego roditelji sami, pa nije rijetko da ih ona bolje i poznaju. Već i zbog toga zaslužuju naÅ¡e poÅ¡tovanje i zahvalnost, a da o stjecanju znanja i ne govorimo. Sve i da hoće, roditelji danas imaju sve manje vremena baviti se s djecom, a njihovu pažnju zamjenjuje televizija.
Prije televizije bile su drugarice
Sjećam se i danas svoje uÄiteljice u Å¡koli VoÅ¡tarnica u Zadru. Zvala se Gordana Å inković. Bilo nas je preko trideset uÄenika, a u to poslijeratno vrijeme barem je desetak bilo iz doma za ratnu siroÄad. Trebalo je izuzetno strpljenja i ljubavi za taj posao i za rad s djecom, već samo da nas se smiri, a kamo li bilo Äemu nauÄi. UÄiteljica Gordana – drugarica, kako smo nastavno osoblje tada zvali – nije vikala. DapaÄe, imala je tihi glas i morali smo se umiriti i napregnuti sluh kako bismo je uopće Äuli. UÄila nas je i stvari koje nemaju veze s nastavnim gradivom, a opet su neizmjerno važne, na primjer, da dijelimo marendu koju smo nosili od kuće s onima koji kuću nisu imali.
Sjećam se i Laste Prijatelj, svoje omiljene nastavnice hrvatsko-srpskog jezika i književnosti, kako se tada zvao njezin predmet. Predavala je joÅ¡ i francuski. NaÅ¡a osnovna Å¡kola bila joj je prvo radno mjesto i bila je sedam-osam godina starija od nas, svojih uÄenika. Na satovima lektire jedva da se Äulo naÅ¡e disanje. Govorila je o piscima takvim zanosom da smo joj povjerovali kako je literatura važna. I poslije sam dugo održavala kontakt s njom, zahvalna za ljubav prema pisanju koju mi je usadila baÅ¡ ona, nitko drugi, nego ta divna i jedinstvena nastavnica.
Od opanka do katedre
No, u meÄ‘uvremenu književnost je postala nevažna, nastavnici i uÄitelji takoÄ‘er. Vrijednosti su se promijenile, kao i sistem obrazovanja. Ali najgore je Å¡to je jedna cijela profesija postepeno izgubila ugled. U nepismenom narodu uÄitelji su stajali uz rame svećenicima, oboje poslanici nekog boljeg svijeta. U graÄ‘anskim druÅ¡tvima oni su bili prvi intelektualci. U socijalizmu, Å¡kolovanje je predstavljalo neku vrst ubrzanog mehanizma socijalne promjene. Uz pomoć Å¡kole, u jednoj generaciji mogao se preskoÄiti jaz od sela od grada. Roditelji seljaci, a sin sveuÄiliÅ¡ni profesor, lijeÄnik, advokat, to je bila uobiÄajena situacija u obiteljima. Solidno znanje bilo je na cijeni, obrazovanje sigurna valuta koja će se moći unovÄiti u budućnosti. Ako su totalitarni komunistiÄki režimi izrodili iÅ¡ta dobro, bio je to opismenjavanje i opće obrazovanje. Tako se, a ne samo elektrifikacijom, kubicima iskopanog ugljena ili brojem izgraÄ‘enih brodova, mjerio napredak druÅ¡tva.
Dole Å¡kole!
Danas znanje i obrazovanje, osim onog vrhunskog, ne jamÄi niÅ¡ta, ne predstavlja vrijednost niti osigurava poželjni status u druÅ¡tvu. Djeca već unutar svoje obitelji nauÄe kako najveću ugled imaju oni koji su imućni – bez obzira na koji naÄin su stekli ono Å¡to imaju. Razumljivo da se srozavanjem vrijednosti znanja ruÅ¡i i ugled zanimanja Äiji je posao da pouÄavaju, Å¡to se ne ogleda samo u njihovom druÅ¡tvenom statusu nego, naravno, i u plaćama. I dok drugi državni službenici imaju viÅ¡e novaca i privilegija, potrebe prosvjetara, ali i Å¡kole kao institucije, sustavno se zanemaruju. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, prosjeÄna plaća prosvjetnog radnika je 4.990 kuna, a preko 80 posto ih je s VSS-om ili VÅ S-om. Većina zemalja u EU izdvaja 5 do 6 posto BDP-a za obrazovanje, a mi jedva 3 posto s tendencijom pada. Posljedice se već osjećaju, hrvatski uÄenici zaostaju.
Prosvjetari, naravno, dijele posljedice krize s ostatkom druÅ¡tva. Pa kad roditelji moraju nositi u Å¡kolu papir i toner za Å¡tampaÄ da bi djeca imala na Äemu isprintati svoje radove, a uÄiteljica poklon primi sa suzama u oÄima, razumljivo da i roditeljima i uÄiteljici padaju na pamet novi vozni park vlade, Å¡tandovi na trgu, fontane u bojama, i sva sila drugih nepotrebnih stvari koje graÄ‘ani plaćaju iz svoga džepa. Hrvatska nema novaca da plati prijevoz, ali ima za razne luksuze. No i bez posezanja za ovakvim usporedbama, oÄito je da racionalnog raspolaganja novcem nema, a nema ni principa prema kojem za neke stvari novaca mora biti dok za neke druge baÅ¡ i ne mora. Mora biti za ono bitno, a to su kruh i znanje. Kruh da bismo preživjeli, a znanje da nas sve skupa izvede iz situacije u kojoj živimo. Zapravo, životarimo. Birokracija sigurno ne spada u tu kategoriju.