Ministrova božićna čestitka – sretan Božić, rajo prosvjetarska

Način na koji ministar Jovanović provodi „reforme“ i donosi odluke, uključujući i metodu komuniciranja dopisima bez obrazloženja, jasno daju do znanja da on nimalo, čak niti kurtoazno, ne poštuje učitelje i nastavnike i da ga nije briga za obrazovni sustav RH. U domeni ministrovog posla svakako je i raspolaganje financijama koje su mu odobrene. S obzirom da naš ministar, osim što se ne razumije u obrazovni sustav, ne zna raspolagati novcem, bilo bi vrijeme da svoju “obrazovnu” fotelju zamijeni negom drugom.

Na nedavnom predstavljanju rezultata Pisa projekta, ministar Jovanović izrazio je nezadovoljstvo ispodprosječnim rezultatima hrvatskih učenika, pri čemu je osjetio potrebu naglasiti da su to rezultati prije njegova mandata te da će na sljedećem testiranju sigurno biti bolji zahvaljujući reformama koje provode on i njegovi suradnici.
Pogledajmo koje to fenomenalne reforme vode do sigurnog uspjeha naših učenika na sljedećem Pisa testiranju: uvođenje zdravstvenog i građanskog odgoja, ukidanje zaključnih ocjena na polugodištu, e-upisi i sične umotvorine. Ako to ne dovede do boljih rezultata iz čitanja, matematike i prirodoslovlja, onda ne znamo što će. Međutim, čak i ako na sljedećem testiranju učenici opet podbace, sasvim je izvjesno da će briljirati 2018. kad se očekuje puni učinak tzv. Strategije nad strategijama.

Kad učitelji predlože konkretne mjere koje bi sasvim sigurno doprinijele kvalitetnijem obrazovanju poput „male mature“ ili nacionalnih ispita, reformu sustava pedagoških mjera koja bi značajno doprinijela ozbiljnom radnom ozračju, rasterećenje učitelja od besmislene birokracije, protokola i hodograma za svaki pokušaj da se konkretno djeluje, Ministarstvo odbija uz obrazloženja poput „stresno za učenike“, „nema financija“…

Taj isti ministar je preuzimajući fotelju hrabro izjavio pred novinarima da će dati ostavku bude li se diralo u materijalna prava učitelja i nastavnika. Samo kao podsjetnik, za njegova kratka mandata učiteljima su otkazani granski kolektivni ugovori, ukinuta je odredba 3579 kojom se trebao nadoknaditi zaostatak za plaćama ostalih zaposlenika u javnom sektoru, smanjena je dnevnica, ukinuta božićnica i regres, ukinuta tzv. „cipelarina“…

Šlag na torti je bio dopis osnovnim i srednjim školama kojim je obznanjeno, bez obrazloženja, da u prosincu neće biti isplaćeni putni troškovi i dodaci (zamjene, prilagođeni programi, smjenski rad). Taman pred Božić! Vrhunac cinizma bilo je šturo objašnjenje iz MZOS-a (naime, Ministar je bio na putu, vjerojatno uz plaćene troškove) da je dvojio između dara za djecu i putnih troškova učitelja i nastavnika. Tako je ministar sebe prikazao velikim ljubiteljem djece, a učitelje bešćutnim materijalistima koji se ne mogu strpjeti do siječnja. Dar za dijete isplaćuje se u iznosu od 500 kn, a nekim učiteljima troškovi putovanja iznose i do 2000 kn mjesečno. Treba li išta komentirati?

 

17 komentara


  1. Ne treba.
    Treba djelovati!
    Zar je moguće da deseci tisuća visokoobrazovanih ljudi ne mogu izaći na kraj s jednom budaletinom?


  2. “….a nekim učiteljima troškovi putovanja iznose i do 2000 kn mjesečno……….”

    A nisu li ravnatelji dobili naredbe da ne primaju ljude kojima moraju plaćati tako visoke putne troškove?
    Znam ljude koji su se morali prijaviti u mjestu rada (ukoliko žele posao) da bi ih primili jer bi imali prednost oni kojima se ne moraju plaćati putni troškovi.
    Kada su isti potpisali ugovor na neodređeno , zatražili su pomoć od sindikata da im izganja te putne, no tada su isto nastali problemi- ako šutiš ne valja, ako se boriš ne valja.
    Ne znam da li piše u kolektivnim ugovorima DA SE NE SMIJU PRIMATI LJUDI KOJIMA SE MORAJU ISPLAĆIVATI PUTNI??- sigurno NE!


    1. Tijekom radnog vijeka zaključih da ih svaka škola različito obračunava, a najzanimljivije je da ljudi koji putuju iz istog mjesta primaju RAZLIČITI iznos putnih troškova. JAOOOOO muka mi je!


    2. postoje ljudi koji su primljeni prije tog naputka (koji bi glasio, pretpostavljam, da se daje prednost ljudima koji žive u mjestu u kojem je škola). a postoje i situacije kada jedina stručna osoba koja se javila na natječaj živi puuuuuno, puuuuuuno kilometara udaljena. a ne može se baš uzeti nestručnu zamjenu uz argument da živi bliže.


      1. Da li taj naputak stvarno postoji? Onda se neki ljudi koji žive na selu ne bi nikada zaposlili


  3. jovanović je neodgojeno bahato političko smeće koje je zalutalo u obrazovni sustav i koje moramo maknuti iz obrazovanja jer poslije dvije godine nesnosno smrdi. nema nam koristi od plakanja već treba osmisliti strategiju da ga se makne . ne čude ovakvi rezultati učenika na testovima kad učitelji moraju podnašati ovakvog ministra. lažljiv je i iz aviona se vidi da prezire profesore pa nas potcjenjuje do beskraja. želja mu je da nakon nastave molimo milostinju pred konzumom. mislim da je vrijeme da se postavi ultimatum ili on ili mi.


    1. Hm..pa svi nas podcjenjuju, ne samo ministar…


  4. Na početku želim reći da nisam za to da se dijele uvrede tipa “on je političko smeće” i slično. Takovi nastupi jednako govore o govorniku kao i o onome o kome se govori. Mi smo ipak učitelji, naša je uloga mnogo važnija od ministrove. To ne znači da kolegi osporavam pravo na izbor riječi, samo se ne slažem s tonom, jer on može biti argument za suprotnu stranu. Tako postajemo laka meta.
    No, razumijem bijes i ogorčenje kolega koji su opravdano ljuti na ministra koji nakon ovog poteza, a pogotovo nakon objašnjenja s “darom za djecu” treba biti dosljedan i ako mu je ostalo malo samopoštovanja podnijeti ostavku premijeru, ili bar dati mandat na raspolaganje. Jasno nakon ispravke nepromišljanog poteza i isprike svim učiteljima.
    Jasno da osoba koja može dati toliko neodgovornu odluku i biser “objašnjenje” nakon toga ne može obnašati tako odgovornu dužnost kao što je ministar obrazovanja. No, naša nesreća nije u tome što Jovanović neće čak ni ponuditi ostavku. Nevolja je u tome što je on samo jedan od dugog niza nesposobnih ministara koji su ili donosili ne baš dobre odluke pa do onih koji su učinili svojim poimanjem kvalitete mnogo štete i to dugoročne.
    Jasno da smo ljuti na ministra, ali i s razlogom ogorčeni na sindikalne vođe. Primaju značajnu veću plaću, nisu u razredu, i sam bog (možda) zna što rade jedno dvije trećine svog radnog vremena. Slično je, ali u mnogo manjoj mjeri, i sa sindikalistima po školama. Neka vam pokažu svoju listu zaduženja za puno radno vrijeme, iznenaditi ćete se čega sve tu ima, a vi to nemate. Nije to bogzna što, ali ljudima su i sitne privilegijice drage, i za to nitko ne talasa! Slažem se s onima koji misle da se trebamo pokrenuti i glasno izreći svoj stav protiv daljnjeg urušavanja hrvatskog obrazovnog sustava vođenog od strane onih koji se u rad s učenicima ne razumiju. Jer kako to oni mogu razumijeti sustav ako ne razumiju da je ključni čimbenik u razredu, ili konkretno rečeno, u razlici onoga s čime će učenik ući, a s čime izaći, upravo učitelj!
    Taj isti učitelj kojemu ministri tepaju kako je on galavni nositelj i čestitavaju Dan učitelja i Božić i Sretnu Novu, šaljući mu to na osobni e-mail ime.prezime@skole.hr iako ga niti poznaju niti znaju gdje radi, niti znaju na koliko škola putuje svojim autom za 75 lipa po kilometru, često noseći dio nastavnog pribora iz škole koja ima u školu koja nema, u tom istom autu koji je nakon 5 godina izrauban. Ne znaju da učitelji putnici čine većinu učitelja, ne znaju da većina škola u nekim županijama ima samo po jedno odjeljenje od 5. do 8. rareda.
    Ne znaju da učitelji glazbene kulture, likovne kulture i tehničke kulture moraju skupiti točno 5 (brojkom: pet) škola da bi imali punu normu.
    Ne znaju da to znači svaki dan ići u drugu školu, a ponekad se i pogriješi pa krivo skrene. Na kojoj od tih 5 škola učitelj treba kupiti stan ili izgraditi kuću? Ne znaju da treba imati dva seta guma, i zimske i ljetne,
    Ne znaju da svaka ta škoala od 5 škola ima i svoje razredano vijeće, i učiteljsko vijeće, i svoje planiranje po HNOSU-u, i svoje projekte, i svoje terenske nastave i svoje informativne dane, i svoje roditeljske sastanke i svoje priredbe.
    Na sve to učitelji putnici stižu svojim autom. Njega nije kupio ministar Jovanović. Kupili smo ga sami, kako smo najbolje mogli.
    U mojoj školi velika većina učitelja mora putovati autom na posao.
    Taj isti auto omogućuje svakodnevno funkcioniranje škole svaki pojedini dan. Kad se taj auto pokvari u školi je taj dan problem. Zato za auto mora bit, a za košulju i hlače već kako se uzmogne.
    Taj naš auto drži školski sustav na okupu kao ljepilo dječji rad od kartona, ili malter školsku zgradu.
    Neki među nama pravaljuju i po 100 km dnevno a pojedinci i značajno više od toga. Uzmite bilo koji ekonomski priručnik o realnoj cijeni korištenja vlastitog auta u službene svrhe, pa usporedite sa sramnom ponudom ministarsta od 75 lipa po kilometru. Dabogda od njih osobno vidjeli primjer! Nema straha oni imaju službeni auto na osobnu uporabu 24 sata dnevno!
    Zato se s putnim troškovima igraju samo nerazumni ili neupućeni.
    U prvom slučaju osoba ne bi trebala biti imenovana, a drugom slučaju, trebala bi ponuditi ostavku.
    Vjerujem da sam pojasnio pitanje prijevoza, i da nema takovih koji bi željeli putovati ako baš ne moraju, jer učitelji putnici od svoje plaće za troškove putovanja, održavanja i amortizacije auta izdvoje još barem toliko koliko im Vlada isplaćuje.
    Pozdrav svima i ne dajmo se!


    1. Ovim svojim potezom, ministar je na perfidan način dao do znanja svim zaposlenima u školstvu da su smeće nad smećem, beskoristan prosvjetarski šljam. On to naravno nije izgovorio, ali svojim djelovanjem gotovo svakodnevno to pokazuje.

      To boli mnogo više od nespretno i u afektu izgovorenih riječi.

      Istina, ljudi ne bi trebali razgovarati na taj način, ali bijes koji osjećamo ponekad je jači od samokontrole.


    2. Za „Dotičnog“ niti ružene riječi ne treba trošiti. Netko je lijepo rekao da su ministri redom željeli školstvo pokoriti, a nitko ga nije pokušao razumjeti.
      Lijepo ste oslikali ovo s prijevozom nas koji se vozimo, vozimo i vozimo… Na relaciji koju do škole prevaljujem u prosjeku se godišnje dogodi šest prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama. Problem je što oni koji nisu u takvoj situaciji ne mogu razumjeti o čemu pričamo.


  5. Prošla su tri dana od suludog razbojničkog dopisa školama o neisplati putnih troškova, a ja još od sindikalnih eminencija ne vidim pripreme za štrajk?!
    Nije li u pripremi zakonska odluka o pravu na štrajk ukoliko plaća, ili dio plaće, kasni makar jedan dan?
    Ako nam misli dug namiriti u siječnju, tad bismo u siječnju trebali i raditi!
    Regres, božićnica, prijevoz, dodaci na plaću, dnevnice, jubilarne nagrade – s opsjenarima nema pregovora! Tu se koriste druge metode!


    1. putni trošak nije ni plaća, niti dio plaće, nego dodatak na plaću, pa se zbog toga ni po novom zakonu neće moći štrajkati.


  6. Moram istaknuti da smo mi koji ne radimo puno radno vrijeme, i još radimo na više škola, toliko zakinuti za te putne da nije za pričat’.
    Nemamo pravo na pune putne, a mada radimo samo pola norme, i još i tu polovicu radnog vremena ostvarujemo na više škola, na kraju putujemo više nego netko tko radi puno radno vrijeme, NE DOBIJEMO PUNE PUTNE (zbog manje norme),a I ti putni troškovi koje dobijemo obračunavaju nam se na tako žalostan način da mi se neda pričat.
    Kako je moguće da svaka škola obračunava putne na razne i to nebulozne načine- ne bi li to trebalo biti jedinstveno?


  7. Po pitanju putnih: kolektivni ugovor je nekada imao čak sedam načina kako obračunati i isplatiti putne troškove. U zadnjem stavku je pisalo da o izboru načina i obračuna odlučuje ravnatelj. Dakle, tu su nastajale razlike, jer ravnatelji imaju različite pristupe toj problematici. To je stoga što većina ima različitu glavu pa različito tumače mogućnosti koje daje kolektivni ugovor. Većina, kažem, ali ne i svi. Neki ravnatelji jednostavno imaju preča posla nego da se s time “gombaju” pa to jednostavno daju računovodstvo da i ono osjeti svoj dio “moći”. Većina ravnatelja i računovođa su korektne osobe, no ponekad se nađe netko tko je malo i zavidan na tim putnima. Takvi ljudi, naravno ne putuju. Stanuju blizu pa po lijepom vremenu samo prošeću do škole i oni na tu našu naknadu gledaju kao da je to dar s neba za koji oni moraju potpisati. Nažalost iako su završili ekonomske škole, obračun stvarnih putnih nisu nikad svladali, a mogli su ga pročitati u svakom boljem automagazinu. Realna cijena korištenja osobnog auta u službene svrhe je uvijek bila oko 30% cijene benzina. To bi danas iznosilo oko 3 kune po kilometru.
    Što učiniti poštovani kolege da nas opet i ponovo ne ponize oni koji imaju 24 sata auto s vozačem na raspolaganju, ali i vozač ima svoja ljudska prava pa ministri imaju (jučer otkrivena tajna koju nisam našao u medijima) i dodatan auto na raspolaganju da si sami otputuju kamo već žele, među inim i doma za vikend.
    Slažem se s kolegom koji kaže da oni nas tretiraju kao smeće. Zašto to čine?
    Odgovor je vrlo jednostavan: zato što mogu! Isto kao i zašto su Amerikanci bacili A-bombu.
    Mi im to dopuštama. Oni znaju da smo slabi i da nam čak i poneki od naših predavača sa seminara govore kako učitelj nije profesija već poziv. Slično kao Majka Tereza, valjda. Taj koji nam to govori, naravno da ne govori besplatno, on ne mora osjećati poziv jer je u učionici proboravio cijelu godinu možda u osmom razredu. On je profesionalac, a mi smo smo izabrali poziv. On je odabrao biti plaćen. Sretni smo što je uspio naći vremena da skoči posjetiti, ili barem uputiti telegram čestitke i isprike što su ga iznenadne obaveze spriječile da bude i osobno nazočan i uputi nam motivirajuće riječi. Mi sretni s njime ili s telegramom. Samo neka nam ne dira i onako mizerna primanja prije nego se odrekne svojih privilegija i dva službena auta doduše samo s jednim vozačem i svega onoga što ide na trošak domaćina, a on svejedno uzima dnevnice i domaće i devizne, jer kako je lijepo objasnio sutkinji g. Kanader: to je po zakonu!
    Kako se boriti? Nekad sam govorio slično kao kolega Žukov, ali uz energiju je potrebno i znanje, tj. potrebne su informacije. A one se ne dobivaju uvijek preko medija. Potrebno je umrežiti se, i stvoriti mrežu prikupljanja informacija. Većina se objavljuje u medijima, ali u kutevima s veoma malim fontom. Ono čime nas zaglupljuju vrišti s naslovnica.
    Oni koji imaju informacije trebali bi ih podijeliti s javnošću ili barem s kolegama. Na taj način i mi imamo naoružanje za borbu. Jer nek nam se pojavi ministar i odgovori na naša pitanja zašto on može imati dva auta na trošak poreznih obveznika, a nam bi ukinuo i naknadu u visini nepostojećeg javnog prijevoza. Znam da imaju debeo obraz, ali mislim da bi ipak radije pobjegli. Makar zbog ono malo slobodne štampe u Hrvata. Sreća da još imamo internet.
    Ne dajmo se. Znanje je moć. Hrvatska je Zemlja znanja. Morate znati nekoga.
    Tko će vam/nam dati informaciju!


    1. Kolega, da li vam je poznato kako se obračunavaju putni troškovi osobama koje ne rade puno radno vrijeme ? Da li se plaća po broju radnih dana u mjesecu ili kako?
      A kako osobama koje rade na više škola- da li svaka škola treba isplatiti posebno ili sve ide iz matične? Ima li tu kakvog pravila? Hvala!


  8. Evo vam još marvo prosvjetarska…

    Slobodna Dalmacija (24.12.2013.):
    Najizdašnije je, kao i uvijek, u “Čistoći” koja je svojim djelatnicima na račune isplatila 2500 kuna. U “Vodovodu i kanalizaciji” dobili su isti iznos, samo što je Uprava dala 2100 kuna u gotovini i 400 kuna bona za trgovački centar “Konzum”. Direktor Zdravko Mulić ističe kako je “to jedino što je mogao napraviti za svoje radnike, budući da već pet godina nisu dobili povišicu”.

    Pogrebno poduzeće “Lovrinac” podijelilo je božićnice u iznosu od 1250 kuna, a prvi čovjek ove tvrtke Petar Bilobrk napominje kako su njegovi radnici zaslužili i “deset puta više koliko rade…”.

    Ostale su komunalne tvrtke davale bonove za trgovačke centre u vrijednosti od 400 kuna po radniku, koliko su primili i zaposlenici Banovine. U “Parkovima i nasadima” bili su nešto velikodušniji – tamo su djelatnici dobili po dva bona od po 500 kuna koje mogu potrošiti u “Tommyju”, a njihov direktor Zoran Barac tvrdi kako je to jedino što su dobili od neoporezivog dohotka.

    Gotovo sve gradske tvrtke podijelile su još početkom mjeseca i darove za djecu u iznosu od 600 kuna, jedino je “Promet” svakom djetetu osigurao bon u vrijednosti od 500 kuna u “Konzumu”.

Comments are closed.