U ponedjeljak, 17. lipnja, u još neutvrđeno doba dana, ali pretpostavlja se prije isteka radnog vremena, na internetskoj stranici MZOS-a osvanula je informacija o “otvaranju javne rasprave” o izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju. “Javna rasprava” je započela spomenutog ponedjeljka, a završit će točno tjedan dana kasnije, 24. lipnja. Također, zainteresirani mogu poslati prijedloge i komentare koji će se onda “razmotriti i objaviti” te, ukoliko ih se odbije, “obrazložiti zašto su odbijeni”.
Kao i svaki put dosad, ne?
No, krenimo nekim smislenim redom. Kao prvo, uvredljivo je, neozbiljno i neprofesionalno po već tko zna koji put donositi ovakve propise i otvarati “javne rasprave” u periodu kad oni koji bi sigurno znali i vjerojatno htjeli nešto reći, a to su učitelji i nastavnici, za tako nešto jednostavno nemaju vremena jer na svojim radnim mjestima provode dane pripremajući se za sjednice i popravne ispite, popunjavaju e-maticu i dovršavaju papirologiju (naravno, osim onih koji su poslušali ministrov savjet i pojurili na more na kojemu će ostati do 31. kolovoza). Netko bi mogao reći da se državna politika ne može voditi po vremenskom rasporedu pripadnika jedne struke, da nastavnici i učitelji nisu jedini koji ovdje imaju neki interes, kad ne bi bilo činjenice da su upravo nastavnici najpozvaniji sudjelovati u raspravi o centralnom zakonskom dokumentu koji govori o sustavu hrvatskog obrazovanja. No, istina koja je u zadnje vrijeme postala očita jest da službenici u MZOS-u i podređenim agencijama definitivno smatraju da su hrvatski nastavnici kolektivna smetnja obrazovnom procesu i da ih treba zaobilaziti u donošenju važnih odluka, a istovremeno kontrolirati koliko god je to moguće.
O tome govori i činjenica da su otvorili javnu raspravu, a nisu poslali nikakav dopis ili informaciju školama. Kako će zainteresirana stručna javnost doznati za ovu raspravu, i to još u ovako kratkom roku?
Drugo, članovima udruge “Nastavnici organizirano”, a vjerojatno i mnogima od 8000 potpisnika peticije o uvođenju suspenzije, u glavama još zvoni ključna rečenica kojom je prije pola godine odbijen vapaj za uvođenjem reda u hrvatske škole: “Zakon o odgoju i obrazovanju pretrpio je previše promjena i više ga ne možemo mijenjati, nego treba donijeti novi”. I sad, iznenada, kao grom iz vedra neba, zbog novih kozmetičkih promjena, događa se… što? Fanfare, molim: izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju! Ovakvo otvoreno laganje i bezobraština postali su u zadnje vrijeme zaštitni znak MZOS-a. Iako se ne može reći da je itko istinski iznenađen, ono što je potpuno neshvatljivo jest otvorenost i besramnost kojom se od kompletne struke rade budale, bez ikakvog straha za vlastitu reputaciju i posljedice kad krene bilo kakvo svođenje računa. Ljudi koji si tepaju da upravljaju hrvatskim obrazovanjem kao da nikada nisu čuli za onu narodnu “sve se vraća, sve se plaća”. Iako nitko zbog bahatosti i gluposti nije završio u zatvoru, impresivno je kako se “dužnosnici” na ovakav spektakularan način, bez ikakve zadrške, usuđuju otvoreno zamjerati tolikom broju ljudi?! Tko to može? Samo onaj tko je zalutao u evolucijsku slijepu ulicu i potpuno izgubio instinkt za samoodržanjem.
Treće, činjenica da izmjene idu “po hitnom postupku” govori koliko je cijeli posao promišljen prije nego što se krenulo u njega. Netko će možda reći da je hitnost nužna jer Hrvatska ulazi u EU za manje od dva tjedna, i to iznenada i neočekivano, poput snijega u prosincu. Začin dodaje činjenica da, zapravo, uopće nema potrebe za usklađivanjem s EU jer je školstvo u Uniji najmanje centralizirano od svih područja, što znači da svaka članica školstvo uređuje sama, bez vanjskog uplitanja. Istovremeno, Jovanovićevo ministarstvo silno se trudi uvjeriti one s pamćenjem zlatne ribice da radi po svim uzusima otvorene i demokratske javne uprave, a sve kako bi se stekao dojam da je kliki koja sastavlja obrazovna pravila bitno mišljenje drugih (a ne da se, recimo, stotinama ili tisućama priloga koje dobiju služe samo kao proofreadingom kako bi sakrili vlastite nedostatke, manjak vizije, ideje, strategije).
I što na kraju imamo od ovog prijedloga? Osim još jedne epizode pravljenja idiota od 50.000 hrvatskih nastavnika i učitelja iluzijom “javne rasprave” u trajanju od čitavih tjedan dana, također imamo i bezvrijedni papir kojim se uvode neke rutinske i kozmetičke izmjene koje će možda riješiti jedan ili dva tehnička problema (i vjerojatno stvoriti nove), ali koje ne opravdavaju pokretanje postupka izmjene zakona za koji je, kad su se tražile neke bitnije i sadržajnije promjene, već rečeno da se “više ne može mijenjati”. Kad bi ekipa u Ministarstvu imala imalo odgovornosti i radne etike, pokušali bi ovaj proces iskoristiti za poboljšanje nekih bitnh aspekata funkcioniranja obrazovnog sustava o kojima i struka i javnost govore godinama, ako ne i desetljećima. Međutim, ništa od toga. Jedino čemu će ovaj dokument poslužiti jest dokazivanje da u MZOS-u ima života, da se nešto radi i događa, da se papiri premeću sa stola na stol, da poneka ruka potroši energiju i na nešto udari pečat te da u MZOS-ovske fotelje nisu posađene sobne biljke koje se pomaknu samo kad netko otvori vrata i napravi propuh.
No, pitanje koje ostaje neodgovoreno je zašto i s kojim ciljem uopće žele dokazati da su aktivni. S obzirom na dosadašnje rezultate, svima koji su na bilo koji način zainteresirani za obrazovanje to je odavno prestalo biti važno.
25 godina sam u razredu. Ne sjećam se da me je ikada netko pitao za mišljenje po pitanju bilo čega. Uvijek nam je sve nametano odozgo, a svaki naš prijedlog završavao je nigdje! Kad se samo sjetim koliko smo vremena potrošili diskutirajući na stručnim skupovima o manjkavosti programa, recimo matematike u 5. razredu, gdje se razlomci načmu i ostave, pa potom ponovno rade praktično ispočetka u 6. razredu… Nikad nitko nije poduzeo ništa da se bilo što od toga ispravi, odnosno bolje posloži. Imamo odličnih ideja, govorimo, pišemo, vičemo, ali nas iz zbornica baš nitko ne čuje od onih koji bi to trebali čuti. Bilo kakva inicijativa, ako je krenula od učitelja, unaprijed je osuđena na propast!
Osim kad se udruga obraća Ustavnom sudu 😉
Osim što je ‘rasprava’ ograničena na tjedan dana ona je upitna i po drugim kriterijima. Na primjer taj način odašiljanja prijedloga i komentara koji se nudi pod imenom rasprave, na neku email adresu i to gotovo u pravilu jednosmjerno – jer rijetko kome stiže odgovor a ako da onda i opet samo s te određene adrese. S kim se tu raspravlja? Zar je obično objavljivanje (biranih) komentara rasprava? Tko analizira rezultate? Zašto za to ne postoji neka nezavisna agencija? U svemu tome zapravo nema niti slova ‘r’ od rasprave.
I to naše ministarstvo zove javnom raspravom. Javnije je naše raspisivanje ovdje nego li njihova javna rasprava. Gamad MZOSovska.
Evo kako i tko odgovara na upite “Javne rasprave”! Nema imena ni prezimene tko je primio i tko će “uvažiti” e-mail!
postmaster@mzos.hr
Poštovani/a,
zahvaljujemo na Vašem prilogu javnoj raspravi o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi. Vaše mišljenje, primjedbe i prijedlozi bit će razmatrani prilikom oblikovanja konačne inačice teksta zakonskoga prijedloga.
Očitovanja zainteresirane javnosti kao i obrazloženja eventualno neprihvaćenih primjedbi i prijedloga na određene odredbe Nacrta prijedloga Zakona bit će objavljeni na mrežnim stranicama Ministarstva po završetku procesa javne rasprave.
S poštovanjem,
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta
Uprava za odgoj i obrazovanje
Donje Svetice 38
10000 Zagreb, HRVATSKA
E-pošta: javnarasprava-obrazovanje@mzos.hr
URL: http://www.mzos.hr