“Dala sam 5 Ä‘aku koji niÅ¡ta nije znao jer mi je prijetio njegov otac!”

(Jutarnji list) Zlostavljanje profesora koje provode djeca i njihovi roditelji u nekim je školama postalo uobičajeno. Normalno je psovati profesore, vikati na njih i praviti nered na satu, a pritom ne biti sankcioniran.

Također je normalno, čini se, doći na roditeljski sastanak i vršiti pritisak na profesora kako djetetu ne bi izrekao ukor ili da bi mu dao veću ocjenu. U našu je redakciju tijekom dana stiglo na desetke mailova, u kojima nam profesori opisuju probleme s kojima se suočavaju.

– Jedan je učenik odlučio da želi imati odličnu ocjenu iz mojeg predmeta, iako je imao zacementiranu trojku. Roditelji su mu i inače bili poznati meÄ‘u nastavnicima, jer su svaki tjedan bili u Å¡koli i prijetili zbog loÅ¡ijih ocjena. Na tapeti je bila i starija kolegica pred mirovinu. Krajem Å¡kolske godine, ona i ja pozvane smo u ravnateljevu kancelariju, u kojoj nas je dočekao vrli otac i tražio veće ocjene. Nije, kao Å¡to sam najprije mislila, želio da dijete pitamo za veću ocjenu, nego da mu je poklonimo. Prijetio nam je inspekcijom. Kolegica je popustila, ali ja nisam odustajala od pismenog ispravka.

– Učenik je doÅ¡ao i sramotno loÅ¡e rijeÅ¡io ispravak, tako da sam mu mogla joÅ¡ i sniziti ocjenu. Odnijela sam taj ispit ravnatelju i pitala ga kojom ocjenom da nagradim dijete koje nema pojma. Odgovorio mi je da mu upiÅ¡em peticu jer roditelj prijeti prijavom, a da to učinim zbog kolegice. Samo zbog nje zaključila sam nepostojeću ocjenu, no nikad to neću prežaliti – kaže jedna profesorica, koja nas je zamolila za anonimnost.

Mučnu priču poslao nam je i profesor jedne srednje škole u Zagrebu.

– Imao sam puno loÅ¡ih učenika, ali jedan je bio poseban. Taj je divljao, prijetio, psovao i lupao vratima svaki put kad bi bio opomenut ili kad bi dobio ocjenu kojom nije bio zadovoljan. Njegove reakcije bile su nevjerojatne i nabijene stadionskim načinom ponaÅ¡anja. Za svoju majku (koja je odgajateljica) on nikad nije mogao biti ni za Å¡to kriv. Na kraju je doÅ¡ao otac, koji mi je počeo fizički prijetiti i sve proglasio profesorskom zavjerom protiv svojega sina. Ravnatelj se distancirao se od mog problema.

Na prijetnju neuračunljivog tate obratio sam se policiji. Tamo su rekli da, ako se izravno ne prijeti ubojstvom, oni nemaju niÅ¡ta s tim. Na to je mama zvala inspekciju koja je mene pozvala na red i sastavila o meni dosje na 14 stranica, prema kojemu mi u najmanju ruku treba zabraniti pristup djeci. To je bilo prije četiri godine, a ja do danas osjećam i psihičke i materijalne posljedice tog dogaÄ‘aja. Država je zadnja koja će po tom pitanju neÅ¡to napraviti – piÅ¡e nam ojaÄ‘eni profesor.

Prije nekoliko godina, također u Zagrebu, u jednoj srednjoj školi brutalno je pretučena profesorica. Ozlijedio ju je njezin problematičan učenik. Nakon što se fizički oporavila, profesorica je vraćena na isto radno mjesto u istu školu. Iako joj je dijagnosticiran PTSP, država nije marila za nju, nego ju je uputila da radi u istom okruženju.

Osim profesora, javili su nam se i bivÅ¡i učenici, koji su nam prenijeli svoja iskustva. Jedna djevojka, koja se potpisala kao Ana, opisala je svoje osnovnoÅ¡kolsko obrazovanje. U njezinoj se Å¡koli, u razdoblju od 2005. do 2009. godine, učestalo gaÄ‘alo profesore kamenjem, nabacivalo namjeÅ¡tajem u učionici, prijetilo spaljivanjem kose, psovalo profesore, prijetilo smrću, uniÅ¡tavala Å¡kolska imovina, bacale petarde po hodnicima Å¡kole…

Standardna kazna, ispitivanje i negativna ocjena, piše Ana, postala je sasvim trivijalna jer je problematičnim učenicima bilo svejedno koje ocjene imaju. Najgora mjera kojom im se prijetilo bila je premještaj iz škole, no to se nikad nije dogodilo.

– Bilo je i slučajeva kada bi profesorica zvala ravnateljicu radi neodrživog stanja na satu, no ona bi odbijala doći “jer je već upoznata sa situacijom”. Da ironija bude veća, Å¡kola ima certifikat “škole s nultom tolerancijom na nasilje”.

Nakon sve torture koju sam proÅ¡la, presretna sam Å¡to je zavrÅ¡ila i sada imam normalne uvjete za obrazovanje. I nikako ne bih željela raditi kao nastavnik u (hrvatskoj) Å¡koli – napisala nam je Ana.