“Govorim da sam čistačica jer jedino tako mi priznaju da radim neÅ¡to vrijedno u prosvjeti”

(Danas.hr)
piše: Boba Đuderija
“Djeca imaju pravo na nastavu” izjavio je ministar znanosti obrazovanja i sporta Željko Jovanović povodom najave Å¡trajka prosvjetnih radnika. Nije da se to ne podrazumijeva. U normalnim okolnostima. A okolnosti su daleko od normalnih. Kad se čovjek pozove na djecu, automatski izaziva simpatije, jer, djeca su svetinja, i jao si ga onome tko se usudi krÅ¡iti njihova prava. MeÄ‘utim, djeca, valjda, imaju pravo i na profesore i učitelje koji će svoju teÅ¡ku i časnu dužnost odgoja i prenoÅ¡enja znanja obavljati u koliko-toliko dostojanstvenim egzistencijalnim uvjetima. Nekada, riječ učiteljica, učitelj, profesorica, profesor, izgovarale su se s poÅ¡tovanjem. Valjda zato jer se radi o ljudima koji s nama, roditeljima, dijele odgovornost odgajanja naÅ¡e djece. Danas, sudeći po komentarima ispod članaka u kojima se piÅ¡e o Å¡trajku, a pogotovo po tretmanu od strane države, to poÅ¡tovanje očito je stvar proÅ¡losti. Naravno, u toj profesiji, kao i u svakoj drugoj, ima pojedinaca koji sasvim sigurno ne zaslužuju naÅ¡e poÅ¡tovanje. I da, naravno da i sve ostale profesije jednako zaslužuju poÅ¡tovanje, svaka na svoj način. Ali, ipak, ovdje se radi o ljudima kojima povjeravamo ono Å¡to nam je najvažnije. Oni s naÅ¡om djecom, takoreći, provode viÅ¡e vremena od nas samih. Oni su ti s kojima ponekad moramo udružiti snage kad s naÅ¡im klincima neÅ¡to krene po krivu.

Umorni Don Kihoti

Malo je nas koji u sjećanju nemamo bar jednog učitelja ili profesora vrijednog naÅ¡eg sjećanja i naÅ¡eg poÅ¡tovanja. To su oni dobri, časni ljudi o kojima jednog dana s nostalgijom i zahvalnošću pričamo naÅ¡oj djeci. O čemu će, jednog dana, pričati naÅ¡a djeca svojoj djeci? O ljudima poniženima do krajnjih granica koji su im u općem rasulu pokuÅ¡avali prenijeti svoje znanje, svoj moral i svoj optimizam? O umornim Don Kihotima koji viÅ¡e nisu znali kako pomiriti sve ono Å¡to im je specifični povijesni trenutak “navalio” na leÄ‘a – opću krizu i srozavanje vrijednosti, ljudskih i radničkih prava i osiromaÅ¡ene i isto tako ponižene roditelje, koji svoj bijes nerijetko usmjeravaju upravo na one s kojima bi trebali, za dobro svoje djece, suraÄ‘ivati i razgovarati?

“Pomoć ću ti vrlo rado jer zadnjih deset godina govorim da sam čistačica u Å¡koli. Jedino tako dobijem potvrdu da neÅ¡to vrijedno radim u toj prosvjeti.”

Neradnici

Tako mi je odgovorila prijateljica Ana koja radi u jednoj splitskoj Å¡koli kad sam je zamolila da mi malo pomogne razumjeti Å¡to se u stvari dogaÄ‘a, iako vrlo dobro znam Å¡to se dogaÄ‘a. O Å¡trajku prosvjetara i njegovim razlozima piÅ¡e se na sve strane, ali ja sam željela čuti nekoga “iznutra”, tragala sam za odgovorom na pitanje – kako se danas, pri ovakvim uvjetima rada koji se pogorÅ¡avaju iz godine u godinu, osjeća jedan prosvjetni radnik.

“Kako to misliÅ¡”, upitala sam je.
“Eto tako, jer, na pitanje Å¡to radiÅ¡ u životu, odgovorit’ da si učiteljica, znači otrpjeti da si neradnik, da radiÅ¡ tri-četiri sata, da si zavrÅ¡io najlakÅ¡i fakultet zato jer nisi bio sposoban niÅ¡ta drugo zavrÅ¡iti, da se samo kupaÅ¡ i da imaÅ¡ najviÅ¡e radnih dana i da dok ti tako niÅ¡ta ne radiÅ¡, on, taj netko drugi koji ne radi u prosvjeti, zaraÄ‘uje i puni državni proračun.”

Kako je moguće tako loše znanje, a tako visoke ocjene?

Reci mi, kad je, po tvom miÅ¡ljenju sve krenulo “k vragu” s tvojom profesijom? I, Å¡to to, po tvom miÅ¡ljenu, u stvari ne Å¡tima u prosvjeti?
“Prvo gdje bi trebalo intervenirati je selekcija studenata na učiteljskim fakultetima. SpuÅ¡teni su kriteriji na fakultetima jer im je struktura studenata loÅ¡a. Ajmo dalje, državna matura. Je li ljudima jasno da je prag prolaznosti za državnu maturu spuÅ¡ten na 20% rijeÅ¡enosti testa, i da je opet bilo viÅ¡e od 50% dovoljnih učenika? U normalnim okolnostima, oni ne bi proÅ¡li. Dolazimo do napuhanih ocjena. Kako je moguće tako loÅ¡e znanje, a tako visoke ocjene? Ocjene se poklanjaju iz straha od toga da će te istući učenik ili njegov roditelj, do pritisaka od strane “moćnika” jer tko je kriv Å¡to njegovo dijete ne uči, negoli učitelj. JoÅ¡, kako tako srednja Å¡kola, ona nije obavezna, al’ osnovna?

E tu dođemo do škole po mjeri svakog učenika, jer učenik ne smije dobiti lošu ocjenu da mu ne narušiš samopouzdanje. Ocjena se svela na skalu od 3-5, gdje je odličnih učenika najviše. O reduciranom gradivu neću ni govorit. Sve je pojednostavljeno, kao ostavlja se učenicima da oni samostalno dopune informaciju, a oni nemaju motiva ni volje za pročitati ponuđeno, a kamoli još dodatno i samostalno. Roditelji uče sa djecom, plaćaju repeticije, djeca moraju imati samo petice jer, kako će upisati srednju školu? Uveli su vjeronauk dva sata tjedno, a smanjili satnicu hrvatskog i matematike za jedan sat. Roditelj te može tužiti Prosvjetnoj inspekciji čak anonimno i lažno i za svoje lažne optužbe nikome ne odgovara, a tebe poput kriminalca ispituju, češljaju ti pedagošku dokumentaciju i traže jesi li zapisao i najmanji detalj. O vođenju administracije ovisi i procjena inspektora jesi li ti dobar ili loš učitelj. Uglavnom si loš administrator. Ma moram ti još i ovo reć, jedan od velikih problema je nedostatak roditeljske pažnje i kućni odgoj. Sve više je djece sa poteškoćama u učenju i ozbiljnih poremećaja u ponašanju, a svi oni moraju školu završiti. U svakom razredu imaš po jednog do dva takva učenika. Nastavnicima je skinuta svaka mogućnost izlaženja na kraj s takvim učenicima, a potražiš li pomać proglase te nesposobnim za rad.

Aj se ti smiješi na ovakvu situaciju

Ne znam kako je, recimo, učiteljima u Zagrebu, da li oni možda imaju savrÅ¡ene uvjete za rad? Pri tom mislim na mali broj učenika u razredu i opremljene učionice. U ostatku Hrvatske nije tako. Ne mogu reći da se ne ulaže u kadar. Bila sam na nekoliko kvalitetnih, viÅ¡ednevnih seminara koje mi je Å¡kola omogućila. Učila sam, vjerovala ili ne, kako bih naučeno primijenila u nastavi. Većina učitelja nije imala dobrog ravnatelja, jer koga će poslati na seminar ovisi o dogovoru i sredstvima koje Å¡kola ima. Ako želiÅ¡, moraÅ¡ to sam platiti. Seminari i dodatne edukacije uglavnom su za vrijeme učeničkih praznika, jer učiteljima godiÅ¡nji odmor traje kao i drugim zaposlenicima.”

Na koji način se egzistencijalno srozavanje struke odražava na rad profesora i učitelja?
“Kreativan učitelj može se snaći i sa ono malo Å¡to ima, ali pitanje je ima li volje i motiva izmiÅ¡ljati i osmiÅ¡ljavati svaki nastavni sat, kad ga nitko ne cijeni. To je onaj dio rada koji javnost ne poznaje. Ono Å¡to nastavnik radi u Å¡koli je produkt njegova intelektualnog rada. On mora iznaći metode i postupke za rad. Napraviti mali igrokaz i pripremiti sredstva za rad. Sve to treba zapisati i na taj način pripremiti se za nastavu. Ako pritom ima sastavljati kontrolne ( moraÅ¡ ih sam napisati jer roditelji nabavljaju ili kupuju duple kontrolne) i ispravljati iste, to ti je joÅ¡ nekoliko dodatnih sati rada dnevno, a nerijetko tako radno provedem i vikend. JoÅ¡ moraÅ¡ učenicima omogućiti radnu atmosferu i biti vjeÅ¡t u motiviranju nemotiviranih i obavezno sakriti bilo koje osobne probleme jer nastavnik uvijek mora bit nasmijeÅ¡en, a aj se ti smijeÅ¡i na ovakvu situaciju.”

Sram

Kako se osjećaš slušajući izjave ministra Jovanovića? (imaš li kakvu poruku za njega?)
“Nisam sklona proglasiti ga glavnim krivcem i sasuti na njega drvlje i kamenje. Netko prije njega dobro se i sustavno potrudio zaglupiti hrvatsku mladost. Po svemu ovome, vidi se da su u tome i uspjeli.

Mi učitelji smo Å¡kolovani prije sustavnog zaglupljivanja i valjda smo sposobni misliti svojom glavom. ÄŒula sam da nam je poručio da se sramimo, pa eto i moje poruke, sramim se, stvarno se sramim Å¡to sam hrvatska učiteljica.”

Kako je to, u stvari, danas biti prosvjetni radnik u Hrvatskoj?
“Umjesto odgovora opisat ću ti crticu iz učiteljskog života.
Usred sata, za vrijeme dok su učenici prepisivali sa ploče, a ja sjedila za katedrom i ispunjavala dnevnik, digne se moj mali trećaÅ¡ić, doÄ‘e do mene, zagrli me i kaže: Učiteljice, jesam li vam rekao koliko vas volim? A ja se rasplakala! Eto. To mi nitko ne može platit.”