(Novi list)
piše: Sanja Modrić
Nizom prigodnih događanja i kod nas je, kao i u drugim zemljama, proslavljen Unescov Dan učitelja. U normalnim državama vjerojatno znaju zašto ga slave, ali što se to 5. listopada proslavlja u Hrvatskoj, to ovdje sigurno nije u stanju reći nitko.
Možda je samo Željko Jovanović to mogao rastumačiti i javnosti, a i samim učiteljima i nastavnicima kao ministar koji je jučer za srdačna čestitanja našao neke razloge unatoč tome što je svima potpuno nedokučivo kakve.
Trebalo bi, dakle, doista vidjeti o čemu je tu riječ.
Jer, dok Jovanović svečano kadi prosvjetarima, sama ideja da se u Hrvatskoj proslavlja Dan učitelja zaista djeluje kao nepristojna provokacija.
Prirodno je, naime, da svoj dan imaju ljudi i zanimanja koje poštujemo, čiji rad cijenimo i za koje mislimo da su za zajednicu jako značajni. A što ovo društvo i svi njegovi dosad birani predstavnici misle o važnosti naših nastavnika i učitelja, to je svakome kristalno jasno.
Možemo pitati neznance na cesti žele li da im sin ili kći bude nastavnik, pa ćemo vidjeti što će nam reći svi do jednoga. Bilo što je bolje nego to. U škole idu samo zanesenjaci, a kod njih praktičnost ionako ne igra, plus nešto onih koji nikome drugome ne trebaju. Nema trećega i normalno da nema.
Jer sve te budale koje rade u prosvjeti gule pet godina na sveučilištima da bi ostatak života proveli u smrtnom strahu od toga da će im pregorjeti bojler, da će dijete tražiti novac za školski izlet u Beč, da će ih punica zamoliti da se do kraja godine odsele u neki drugi stan i da će morati pokopati mater.
Plaće tih budala koje uče i odgajaju našu djecu vječno su ispod svakog prosjeka i ispod svake kritike. Hrvatski profesori odavna bi pokrepali zajedno sa svojim obiteljima da ne daju instrukcije i ne obavljaju stotine raznih dodatnih poslova izvan radnog vremena uključujući i krečenje po kućama, o čemu, recimo, imam osobna saznanja.
Školski nastavnici tegle kući testove i zadaćnice u Todorićevim debelim najlon vrećicama jer pristojna aktentaška košta skoro kao njihova plaća. Oni nose najgore cipele, a jedina putovanja na koja su ikad išli su maturalci s đacima.
I još se društvo usuđuje s njima ne biti zadovoljno.
Svi se slažu da je novac mjera priznanja prema svim drugim zanimanjima, samo se od prosvjetara očekuje da budu entuzijasti koji ushićeno rade 40 godina iako od svoga posla ne mogu živjeti ni prve godine, a bogami niti posljednje.
Točno je da ni vani nitko tko radi u obrazovanju nije bogat, pogotovo ne u javnom obrazovanju, ali mi smo od prosvjete doista napravili ubožnicu. I još k tome kad god nema, prvo nema baš za nastavnike.
Za njih nije bilo u devedesetima jer je bio rat, ni kasnije jer je bila obnova, ni poslije toga jer je bilo prečih stvari, a za njih nema ni sada, jer je kriza. I opet je Milanovićeva vlada uzela baš njima od te njihove crkavice. A onda im čestitaju Dan učitelja.
E pa hvala lijepa. Bilo bi bolje ministru Jovanoviću da je jučer javio da ga boli trbuh pa da izbjegne držanje patetičnh govora o zahvalnosti društva učiteljima i nastavnicima jer to je izgledalo kao d
Pretjerano. Pomalo mi je već dosta tog plakanja nad siromaštvom prrofesora i učitelja. Susjedi će mi možda poćet donosit pomoć.
Nije to tako pretjerano, to je savršena slika raspoloženja kod učitelja. Jednostavno, nakon što se sve vlade loptaju s nama i oduzimaju nam svojim floskulama dostojanstvo, nakon što nam lažu da im je stalo do zemlje znanja i da će učitelji biti na prvom mjestu čim dođu na vlast, nakon što godinama radiš s entuzijazmom i voljom jer voliš svoj posao i vjeruješ (jer nisi pesimist i ne želiš pretjerivati i jadati se) da će evo uskoro biti bolje…..e nakon toga, nije ni čudo da ljudi tako pišu i tako se osjećaju. Papir podnosi sve, pa ako i bilo pretjerani, kad je ovako istreseno i podijeljeno sa svojim kolegama, vjerujem da je donijelo olakšanje i bar malo ublažilo gorak okus u ustima nakon svega što se događa.