(Index.hr)
piše: Tomislav Klauški
Ministar Željko Jovanović nema problema s vlastitom vjedostojnošću. Zato što je više uopće nema.
Najnovija verbalna akrobacija u kojoj je za umanjene plaće učiteljima optužio računovođe tek je posljednja u dugom nizu verbalnih gafova, poluistina, krivih optužbi i oportunističkog laganja. Njegov moto glasi: kad god si u problemu, bubni što ti prvo padne na pamet. Pa što bude.
To mu je sve do sada uredno prolazilo.
Recimo, onda kad je na sva zvona najavljivao “isušivanje nogometne močvare”, da bi zatim Zdravko Mamić na čelo Hrvatskog nogometnog saveza instalirao Davora Šukera (zajedno s njegovim ukradenim novčićima i prijateljima s asfalta), a na mjesto izbornika uvalio Igora Štimca (zajedno s njegovom reputacijom).
Ministar je isušio jednu močvaru i odmah napunio drugu.
Pa onda kad je na sjednici Vlade uredno lagao u lice premijeru i ministrima, rekavši kako se usaglasio s rektorima oko odluke o izjednačavanju akademskih zvanja, da bi rektori već drugi dan to odlučno demantirali. “Ne taj prijedlog zakona nisam vidio niti sam ga dobio”, kazao je rektor zagrebačkog Sveučilišta Aleksa Bjeliš.
Laž je držala vodu taman koliko je trebalo. Sutra već slijedi neka nova.
Povlačenje ostavke
Recimo, javna zakletva da “plaće nastavnicima i učiteljima neće biti smanjivane”, te da “ukoliko je potrebno smanjivati plaće on više neće biti ministar”. Trebao je proći samo koji mjesec da izjavi sljedeće: “Svi smo svjesni da trebamo podnijeti žrtve. Ispričavam se učiteljima što će im se zbog nekih sindikata srušiti plaća. S gorčinom ću glasati za ovu odluku”.
A zatim trgnuti nešto ljuto i ostati ministar.
I to ministar koji bez ikakvog krzmanja okrivi računovođe po školama za niže plaće učiteljima i nastavnicima, da bi ga već drugi dan demantirala udruga računovođa priopćenjem u kojem stoji da je “glavni uzrok isplate umanjene plaće u većini škola nedostatak sredstava, a ne krivi obračun”. “To se vrlo lako može utvrditi pregledom obračunskih lista i print liste kao pomoćnom obrascu na kojem Ministarstvo vodi evidenciju o zaposlenicima škole”, kažu iz udruge.
A Jovanović se pokrio ušima. U nadi da će i ovu izgubljenu polemiku što prije odnijeti vjetar.
Bježi od principa
Za nekoga tko se tako žestoko zaklinje u vlastite principe, Željko Jovanović prečesto od njih bježi. Upire prstom u druge kako drugi ne bi okrivili njega, promovira se šupljim obećanjima, izvlači neistinama koje se lako demantiraju, a svaku medijsku kritiku na svoj račun odbacuje kao “podmetanje ulizica u SDP-u”.
I sve to u samo osam mjeseci na vlasti.
Čak su i u najmračnijim HDZ-ovim vremenima ministrima trebače barem dvije godine, ako ne i čitav mandat, da nanižu ovakvu seriju gafova.
Kako si jedan ministar koji navodno drži do sebe može dopustiti da izlazi s optužbama koje se tako lako mogu demantirati? Koliko puta si može skočiti u usta? I koliko šupljih obećanja prekršiti?
Najnovija tvrdnja da su računovođe u svim školama u Hrvatskoj krivo obračunale plaće učiteljima i nastavnicima nije samo blesava, te stoga podložna demantiju. Ona je i politički iritantna.
Ministar koji se prvo zaklinjao da više neće biti ministar ako dođe do smanjenja plaće, a onda se kao ministar ispričavao učiteljima, sada neopravdano smanjenje plaće prebacuje na one kojima se nikad nije dogodilo da greškom smanje plaću nekom ministru. Na primjer, Jovanoviću. Kojemu, pak, nije palo na pamet da umjesto isprike – i ostavke – ponudi vlastito smanjenje plaće. Pa makar simbolično.
Pa makar već sutra na to zaboravio.
U oporbenim godinama Jovanoviću su takve stvari mogle prolaziti. Postale su čak i dio njegova šarma, onoliko koliko haubice mogu biti šarmantne. Mogao je nesmetano otvarati ratove koje nije imao snage dovršiti, nabacivati se optužbama koje nije mogao dokazati, naprosto zato što je morao voditi računa samo o sebi, a ne o konkretnom resoru.
Tada ga nitko nije trebao shvaćati ozbiljno, nitko ga nije trebao hvatati za svaku riječ. Sada su, međutim, stvari malo drugačije.
Ministar laže
Sada ministar laže da su ga rektori podržali. Sada ministar daje obećanja da neće biti smanjenja plaće učitelja i nastavnika. I ministar ignorira svoje obećanje da će podnijeti ostavku ako se plaće smanje. A to već ima specifičnu političku težinu.
Pa ako se prije moglo prijeći preko Jovanovićevih gafova, pripisujući ih neobaveznom lamentiranju parlamentarca “iz trećeg ešalona”, danas se to više ne može. I ne smije.
Najmanje zbog samog Jovanovića. Nešto više zbog vjerodostojnosti Vlade u kojoj sjedi. A najviše zbog resora koji je postao žrtva ministrova batrganja.