Piše: Sanja Modrić
(Novi list) Prije nego što ću sjesti za kompjuter, nabasam jučer na profesoricu D. Te užasna je ova sparina, te kako su djeca, te ovamo, te onamo, kaže mi, uglavnom, da na odmor ne ide nego će do škole ostati u Zagrebu, ona i njezin muž, isto profesor kao i ona.
Kako to? E pa tako. Baš mi u prosvjeti upropastili smo državu i evo nas je, kaže, stigla pravedna kazna. Dobro da je bar mali u vikendici kod prijatelja. Jer vlasti su nastavničkom kadru skresale plaće i do 600 kuna na mjesec. I to je pravo jer odgovorne za veleizdaju – a ovo jest neka vrsta veleizdaje kad je država dotjerana do bankrota – doista je trebalo drakonski sankcionirati. Tko je doveo do krize u zemlji, taj mora i kusati što je zakuhao, zafrkava se preko plastičnih očala prof. D.
Sreća je samo da je Milanovićeva i Čačićeva vlada napokon razotkrila kako pravi krivci za pomor gospodarstva i za kolaps BDP-a sjede upravo u zbornicama pa je konačno i rebnula točno tamo gdje treba. Neka sada otplaćuju državne dugove ti gramzivi kurbini sinovi kad su znali trpati u džepove i po pet tisuća kuna na mjesec. Tri, četiri, pa i cijelih pet tisuća! Pa tako godinama.
I onda smo došli do toga da sada i ta Europska banka za obnovu i razvoj zloguko prognozira da pad gospodarske aktivnosti ove godine neće biti samo 0,6 posto kako su donedavna mislili, nego duplo veći, čak 1,2 posto. I svi su drugi međunarodni financijski faktori skeptični što se tiče oporavka i očekuju daljnji pad ekonomije u Hrvatskoj, a nisu ništa bolje volje ni Linić i HNB.
Krivce se, dakle, mora istjerati na sunce, račune staviti na stol. Barem to kad se nije reagiralo prije. Zato uzmi tim pohlepnim profesorima koje smo do sada tako astronomski plaćali da se bolji ugovor nego njima nudi čak i momku s dva razreda gimnazije koji će fotokopirati spise za Bandića.
I tako se nas dvije dobro nasmijemo nasred ulice i još nas na kraju luđački zalije pljusak kao u pravoj, sočnoj pučkoj komediji.
Sto mu gromova, velika je to sramota za Milanovića i sve koji sjede u Banskim dvorima i trube kako okreću ovo društvo ljudskim, moralnim i razvojnim vrijednostima.
Ako, naime, u ovoj zemlji još postoje ikakvi baš stvarno temeljni orijentiri za političko izjašnjavanje, onda bi to mogle biti upravo plaće učitelja i profesora. Prvo zbog toga jer je nedopustivo da učenici iz bogatijih obitelji spiskaju mjesečno više para za zabavu nego što zarade njihovi profesori, a drugo zato što niske plaće, na malo duži rok, nužno ruše kvalitetu svake struke. Za slabo obrazovanu i time nekonkurentnu Hrvatsku, potplaćeno školstvo gore je nego išta što se da zamisliti.
Nikad u životu ne bih glasala za garnituru koja neće biti nimalo pametnija od toga da štedi na ionako bijednim primanjima nastavnika koji se za par tisuća kuna hrvaju s ovom našom dobrano zapuštenom djecom, s prohtjevima loših školskih programa i sa sumanutim administrativnim opsesijama prosvjetnih vlasti.
A baš to sam učinila. Glasala sam za te kojima nije neugodno da za dužničko nasljeđe svih hrvatskih Ostapa Bendera, lopuža, kriminalaca i budala, terete profesoricu D. i njene kolege. E pa od mene bogami ne bi vidjeli nastave u rujnu. Ni u ludilu.