(T-portal) Europska Unija u svom dokumentu ‘Škole za 21. stoljeće’ navodi osam ključnih kompetencija, odnosno kombinacija znanja, vještina i stavova, koje svaki pojedinac treba za osobno ispunjenje i razvoj, aktivno građanstvo, društvenu uključenost i zapošljavanje. O tome koje su to kompetencije, ali i aktualnom trenutku hrvatskog obrazovnog sustava, ključnim nedostacima i nužnim koracima koji se moraju poduzeti za popravljanje stanja u budućnosti, za tportal govori prof. dr. sc. Pero Lučin, rektor Sveučilišta u Rijeci
Većina političara kad dođe u fotelju ministra najčešće spominje reforme. Koje je pretpostavke nužno ispuniti kad su u pitanju reforme u sustavu obrazovanja?
Prije svega, nisam siguran da je dobro govoriti o reformi. Možda bi bilo bolje govoriti o trajnoj preobrazbi obrazovnog sustava u skladu s potrebama ljudi i zajednice u kojoj obrazovni sustav djeluje. Stoga je nužno sustav osposobiti za trajnu preobrazbu, odnosno učiniti ga fleksibilnim. Sustav prije svega mora biti jednostavan, prohodan, razumljiv, temeljen na mjerljivim i usporedivim ishodima učenja, a svi oni koji planiraju učenje i organiziraju sustav obrazovanja trebaju biti svjesni činjenice da živimo u eksponencijalnom vremenu, da se proces učenja mijenja pod utjecajem tehnologije te da se ljudski mozak prilagođava kao dio normalnog procesa evolucije, odnosno prilagodbe za opstanak u eksponencijalnim uvjetima života. To, jasno, znači niz strukturnih promjena u sustavu koje je potrebno isprojektirati i ulagati u njihovu provedbu. Dakle, radi se o iznimno složenom projektu koji sigurno prelazi okvire mandata nekoliko vlada. Zbog toga je potrebno oko ključnih elementa toga projekta postići politički konsenzus i dosljedno ga provoditi, a političke opcije se trebaju natjecati oko toga koja će više ulagati u projekt. Kako se u Hrvatskoj još nismo dogovorili oko toga projekta, ne čudi želja svakog ministra da započne taj projekt.
Naravno, projekt trebaju osmisliti i dogovoriti najbolji poznavatelji obrazovnih sustava, koristeći iskustva drugih država, posebice iz Europske unije. Ustvari, najbolje bi bilo koristiti znanje svih stručnjaka EU za stvaranje ljudi u Hrvatskoj koji trebaju rukovoditi promjenama i usmjeravati promjene. Čak štoviše, trebalo bi okupiti hrvatsko znanje u neku vrstu instituta za razvoj obrazovanja koji će kroz istraživanje stvarati i akumulirati znanje o procesima učenja kod novih generacija ljudi.
Smatrate li da je Hrvatskoj na vratima EU možda i važnija vizija kvalitetnog obrazovanja od vizije bilo kod drugog sektora, uključujući gospodarstvo, turizam i druge sektore od kojih društvo zapravo ‘živi’?
Siguran sam da je tako. Ako pažljivo sagledamo brzinu promjena u društvu, globalnoj zajednici i ekonomiji, stvaranju znanja i distribuciji znanja, onda ćemo vidjeti da su potrebne sve brže i sve češće prilagodbe pojedinca i cijele zajednice. Te prilagodbe se na prikladan način mogu provoditi kontinuiranim učenjem kroz cijeli život. Ključna ‘infrastruktura’ za te promjene je obrazovni sustav. Zbog toga je vizija obrazovanja važnija od vizije bilo kojeg drugog sektora jer se ni jedan sektor ne može razvijati bez obrazovanja. Mislim da nije moguće imati dinamično gospodarstvo, industriju, poljoprivredu ili turizam bez dobro obrazovanih ljudi koji uče cijeli život.
Na jednom stručnom usavršavanju za savjetnike, koje je organizirala Agencija za odgoj i obrazovanje, naveli ste da je najveći hrvatski problem – poremećeni sustav vrijednosti. Je li taj sustav vrijednosti poremećen samo u školama ili u cijelom društvu?
Sustav vrijednosti poremećen je u cijelom društvu. Rekao bih da su škole i obrazovni sustav možda i najzdraviji dijelovi društva. Svi dobro znamo da se u našem društvu marginalizira rad, znanje, učenje, poštenje, odgovornost i poduzetnost. Zajednica je sklona optuživanju i traženju krivca u drugom, čemu dobrim dijelom doprinosi nezreo i nesposoban politički proces. U zajednici u kojoj jedni druge optužuju, otežavaju i ne surađuju, projekti i poslovni poduhvati ne uspijevaju pa svi oni koji su poduzetni ili žele investirati bježe. Naravno, u takvoj zajednici je produktivnost niska, pa je onda i zaposlenost niska a javne institucije neefikasne. Da bi se održala, takva zajednica se zadužuje, što rezultira visokom fiskalnom opterećenošću i još manjim potencijalom za razvoj. Mislim da nam je to svima poznato i polako postaje jasno.
Kod ‘razrade’ Nacionalnog kurikuluma jako će važna biti i izrada kurikuluma na nižim razinama, a posebno predmetnih. U tom kontekstu navodite osam ključnih kompetencija, pa vas molim da ih približite i čitateljima tportala.
Ključne kompetencije, kombinacija znanja, vještina i stavova, su one koje svaki pojedinac treba za osobno ispunjenje i razvoj, aktivno građanstvo, društvenu uključenost i zapošljavanje. U dokumentu Europske unije ‘Škole za 21. stoljeće’ navode ih osam. Budući da viziju škole za 21. stoljeće osmišljavaju najbolje europski stručnjaci svakako bi ih trebalo uzeti ako temelj Nacionalnog kurikuluma i uspostaviti razuman odnos sa znanjima i profesionalnim vještinama koje je potrebno steći tijekom školovanja.
Kao prvu istaknuo bi kompetenciju ‘učiti kako učiti’, ili još bolje ‘naučiti učiti’. To je sposobnost organiziranja vlastitog učenja, ustrajanja u učenju i učinkovitog upravljanja vremenom i informacijama. Drugim riječima, potrebno je izgraditi svijest da se više ne broji ono što znaš, već ono što možeš naučiti i to kroz cijeli život. Motivacija i samopouzdanje je ključno za pojedinca.
Druga je komuniciranje na materinjem jeziku što podrazumijeva sposobnost usmenog i pismenog (slušanje, govor, čitanje i pisanje) izražavanja i sposobnost lingvističke interakcije u različitim društvenim i kulturnim okruženjima.
Treća je kompetencija u stranim jezicima koja uključuje i poznavanje društvenih normi i kulturnih aspekata zajednice koja jezik koristi.
‘Dobar rezultat donosi i osmijeh’
Parafrazirat ću riječi ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića koje je prenio novinarima nakon posjeta jednoj školi u Novigradu u kojoj ‘učitelj koji se ne smije, ne smije ući u razred’. Kako postići da nam se, ulaskom u razred, smiju i učenici i učitelji?
Škole treba učiniti mjestom u kojem se učenici i učitelji osjećaju dobro i u kojem će proces učenja biti zabavan. To znači da prostori moraju biti lijepi, nastavnička profesija dobro društveno vrednovana, a sustav vrijednost koji se izgrađuje u školi društveno važan. Naravno, škole moraju odgovarati na potrebe pojedinca, i učenika i učitelja, pratiti tehnološki razvoj i biti mjesto okupljanja ne samo zbog održavanja nastave. Zbog toga u škole treba ulagati, dobro ih opremiti, a nastavnicima omogućiti trajno usavršavanje i osigurati im opremu kako bi mogli odgovoriti na potrebe učenika. Dobar rezultat i uspjeh uvijek izazivaju osmijeh.
Četvrta je matematička kompetencija i osnovne kompetencije iz znanosti i tehnologije. Matematička kompetencija je sposobnost razvijanja i primjene matematičkog načina razmišljanja pri rješavanju problema u raznorodnim svakodnevnim situacijama. Pritom je naglasak na procesu i aktivnosti pa tek onda znanju. Kompetencija u znanosti podrazumijeva sposobnost i želju korištenja znanja i metodologije kako bi se objasnila priroda i svijet, identificirala pitanja te donosili zaključci na temelju činjenica. Kompetencija u tehnologiji podrazumijeva primjenu toga znanja i metodologije u zadovoljavanja ljudskih potreba.
Peta je digitalna kompetencija koja uključuje pouzdano i kritičko korištenje informacijsko-komunikacijskih tehnologija (ICT) za rad, zabavu i komunikaciju.
Šesta je društvena i građanska kompetencija koja uključuje odnose među ljudima i razumijevanje različitosti kultura. Uključuje i sve oblike ponašanja koje osposobljavaju pojedinca za konstruktivno i učinkovito sudjelovanje u društvu i na radnom mjestu, osobito u sve raznolikijem društvu, te brzo i jednostavno rješavanje konflikta ako je potrebno. Građanska kompetencija osposobljava pojedinca za puno sudjelovanje u građanskom životu, temeljeno na poznavanju društvenih i političkih koncepata, struktura i obaveza aktivnog i demokratičnog sudjelovanja.
Sedma je inicijativa i poduzetnost pojedinca da ideje pretvori u djelovanje. Uključuje kreativnost, etičke vrijednosti, inovacije i preuzimanje rizika te sposobnost planiranja i upravljanja projektima kako bi se ostvarili zadaci na projektu.
I konačno, osma je osjećaj za kulturu i sposobnost izražaja, odnosno razumijevanje značaja kreativnog izražavanja ideja, iskustava i emocija kroz različite medije.
I ove su se školske godine ponovno pokrenula pitanja je li učenicima u Hrvatskoj potrebna državna matura, odnosno treba li je ukinuti. Kakav je vaš stav prema državnoj maturi i što treba učiniti da se neki nedostaci i korigiraju?
Smatram da se državnu maturu ne smije ukidati niti dovoditi u pitanje, jer je to iznimno važan projekt za transformaciju hrvatskog društva i do sada, ovako kako je koncipirana i organizirana, postigla je značajne rezultate. No svakako treba analizirati kako se provodi i ispunjava li ciljeve zbog kojih je i pokrenuta. Pritom valja voditi računa da su došla su vremena kada građani žele i smatraju da trebaju biti uključeni u procese. Isto vrijedi i za učenike. Mislim da je ministar upravo stoga opravdano reagirao i da je njegova reakcija otvorila raspravu o načinu obrazovanja u Hrvatskoj. U pravu je kada kaže da državna matura ne smije biti s greškom.
Državna matura je dio nedovršenog projekta koji je nužno dovršiti. Teško će dobiti svoj puni smisao dok se jasno ne utvrdi Nacionalni kurikulum temeljen na ključnim kompetencijama a državna matura koristi kao instrument za mjerenje njegove provedbe. Pritom državna matura služi za vrednovanje postignuća svakog učenika ali i svakog nastavnika i svake škole. Čak i ako bi se stvorio dobar Nacionalni kurikulum i državna matura koristila kao prikladan instrument za mjerenje provedbe, ne može se očekivati dramatičan pomak u sadržaju i načinu učenja u školama dok se ne uspostavi sustav cjeloživotnog usavršavanja svih nastavnika i ravnatelja škola. U taj sustav će trebati dosta investirati.
Državna matura je iznimno važan antikorupcijski instrument i doprinosi razvoju pravednog društva jer i učenike i škole postavlja u iste uvjete. Kultura stvorena u školama i na sveučilištima se preljeva u društvo i izgrađuje sustav vrijednosti. Zbog toga Državna matura mora biti izuzetno kvalitetno provedena, bez grešaka, bez ikakvih sumnji, i trebaju je osmišljavati najbolji stručnjaci koje Hrvatska ima. Proces učenja u školama mora biti fokusiran na osobni razvoj i ključne kompetencije svakog učenika pri čemu treba dobro odmjeriti koja je količina činjenica potrebna i koja razina vještina.
Ukazivalo se i na propuste Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje. Jesu li u toj instituciji i jedini odgovorni za propuste ili je odgovornost na više razina?
Odgovornost je na svim razinama sustava. Zbog nekih propusta Nacionalnog centra ne treba dovoditi u pitanje cijeli projekt i dovođenjem u pitanje rezultata državne mature skrivati propuste koji se događaju u učionicama i školama. Čini mi se da je relativno veliki nesklad u sustavu i razumijevane procesa učenje u školama pa je zbog toga teško razviti bilo koji instrument za mjerenje oko kojeg će se svi složiti. Zbog toga treba intenzivirati obrazovanje svih nastavnika kako bi svi jednako dobro razumjeti procese učenja. Osim toga, smatram da je nužno investirati u razvoj stručnjaka koji će razvijati ispitna pitanja i sustav za mjerenje učeničkih postignuća, posebice ostvarivanje ključnih kompetencija.