(Tekst prenesen s bloga Skooleeruntzeeyah)
Svaka tvrtka, organizacija i ostali oblici poslovnih udruženja su jedan velik organizam podložan istim bolestima. Zašto bi, stoga, u prosvjeti, tj. odgojno-obrazovnim ustanovama, bilo drugačije? Slobodno uprite prstom u bilo koji oblik zataškavanja, diskriminacije ili uznemiravanja – imamo ih sve! Doduše, ovako dramatičan uvod ne znači da su škole nužno leglo nemorala, već samo želimo ukazati na to da nastavnički posao (više?) nije samo dijeljenje jedinica i beskrajni praznici. Nadalje, sve ovo o čemu ovim putem budemo pisali ne odnosi se na neku određenu školu, već je skup nekoliko iskustava iz raznih škola diljem Lijepe naše. Stoga, prije nego što odmah podlegnete mogućim predrasudama i osudite naše zvanje, odvojite minutu-dvije za pokoju informaciju koja bi vam mogla otvoriti oči.
Uzdaj se u se
Kad postanete dio kolektiva, prihvaćate i određena pravila koja s njim idu. Zna se tko je glavni, koja su čija prava, što treba poduzeti u određenim situacijama. Osim što su neke najvažnije stvari određene Pravilnikom o osnovnom i srednjem školstvu, tu je i Statut škole, koji vam pobliže određuje neke druge obveze karakteristične baš za školu u kojoj radite. No, ipak, kao i u svakoj organizaciji, i tu postoje siva područja o kojima nigdje nećete ništa moći pročitati.
Svatko voli publicitet, ali samo ako je pozitivan, naravno. Sve što je negativno, ako je ikako moguće pokušat će se “pomesti pod tepih”. To nije ništa novo: tako se postupa svugdje, počevši od obitelji, preko organizacija, pa sve do same države. Problem nastane kad vi kao pojedinac, koji je nečim povrijeđen ili zakinut, želite ostvariti svoja prava – tad shvatite da bi vam najbolje bilo – šutjeti! U mnogim školama postoji nepisano pravilo da sve što se dogodi na satu treba ostati unutar ta četiri zida učionice. To se najčešće odnosi na onaj “odgojni” dio iz gore spomenutog izraza, tj. na ponašanje učenika čije bi neprimjereno ponašanje trebalo biti sankcionirano, ali bi svi najradije da se ono ne spominje i da se ne pokreće nikakav postupak. Ponekad se ide tako daleko da vas se, ako ukažete na oblik ponašanja koji niste mogli spriječiti i to je utjecalo na odvijanje i kvalitetu sata, proglasi nesposobnim nastavnikom. Naravno da to neće nigdje pisati, ali od vas se traži da stanete pred ravnatelja/icu ili Nastavničko vijeće i izjavite da ste nesposobni upravljati određenim razredom, što će vašu reputaciju uništiti usmenom predajom, šaputanjem u zbornici i skrivenim pogledima u hodniku škole. A to nas dovodi do nekoliko mogućih zabluda o vašem odnosu s koleg(ic)ama.
Kolegijalna (ne)solidarnost
Snaga je u broju, kažu. No što ako taj broj nije jedinstven i ne želi ili ne može vas podržati u nekim vašim naporima? Ako ne želi, na to ne možete utjecati, to je njihov osoban izbor i svatko ima pravo na to. A ako ne može, problem je najčešće u tome što su i oni zaplašeni i ne usude se podići glas i stati uz vas. Istina, oni time neće izgubiti posao, ali nestat će onaj osjećaj sigurnosti unutar bezlične mase koja je u svemu jednaka. Mnogi bi radije proveli radni vijek u toj žabokrečini, nego javno iznijeli svoje mišljenje i možda nepovratno došli na crnu listu ravnatelja ili drugih kolega ili oboje. Dakle, velik broj će radije javno šutjeti, od kojeg će neki suosjećati s vama i sve komentirati i dati vam podršku izvan radnog vremena (i prostora), dok će drugi svejedno biti protiv i ogovarat će vas. Na kojoj god strani da se nalazite, ponekad je teško naći rame za plakanje u poslovnom okruženju, a ponekad najgori izbor postane – kao što smo to već dali naslutiti – obratiti se nadređenima.
Selektivna gluhoća
Bilo da se radi o sindikalnom povjereniku, voditelju smjene ili ravnatelju, s pravom im priđite s određenom dozom zadrške, jer ni oni iznenađujuće često neće željeti ili moći stati na vašu stranu. O čemu ovisi hoće li se oglušiti o vaše vapaje za pomoć? Ovo prvo odnosi se na to da ne žele da se škola nađe u središtu skandala ili da skuplja negativne bodove i postane jedna od najgorih škola u županiji ili državi na nekakvim listama, pa će često propustiti priliku da pravovremeno kazni učenika i službeno osudi njegovo neprimjereno ponašanje. Opet će problem pokušati prebaciti na vas kao njegovog ili njezinog nastavnika, čime vas zapravo žele natjerati da preispitate svoje namjere i odustanete od pothvata na koji zapravo imate pravo, jer ćete u konačnici jedina odgovorna osoba ispasti vi. A jednom kad se to dogodi, kako dokazati da ste bili u pravu, kad je jedini glas razuma samo vaš glas?
Ona druga izjava, da ne mogu stati uz vas, odnosi se na neke problematičnije situacije, kad bi možda i željeli učiniti nešto više, ali ih sprječavaju neki drugi čimbenici, poput politike, roditelja problematičnih učenika i sl. Kao i svugdje, politika se zna uplesti tamo gdje joj nije mjesto, jer ovisno o tome tko je u kakvom odboru, kojoj stranci pripada ili bilo što drugo, možda bi baš vaš istup donio neravnotežu u naizgled savršenoj simbiozi onih koji vode škole i onih koji su na vlasti u tom gradu ili županiji. A poseban problem su također spomenuti roditelji, koji osim što isto mogu pripadati određenoj stranci, biti utjecajni poslovni ljudi, tajkuni ili mafijaši (ima li razlike?), na nekakvim visokim pozicijama i sl., mogu također biti razjarene divlje životinje sa stavom “moje dijete je najbolje” i s palcem na brzom biranju broja školske inspekcije. Kako god okrenete, vama kao nastavnicima se loše piše, čak i kad ste u pravu i vašem poslu nema zamjerke čak ni za nemilosrdu inspekciju – ponekad su baš vaši nadređeni ti koji žele izbjeći dizanje prašine. Dovoljan je samo jedan misteriozan poziv najvišoj instanci u vašoj školi i vas se poziva na stranu i objašnjava da od vaše žalbe neće biti ničeg i da je problem riješen time što zapravo – nije riješen! A vama jedino preostaje “hod srama” od vrata učionice do katedre, gdje vas prate pogledi učenika koji su dobili potvrdu da smiju počiniti kažnjivo djelo i izvući se nekažnjeno.
Iako se o tome ne priča, lako ćete prepoznati kad je riječ o jednom, a kad o drugom slučaju. Koliko god se oni pravili tajnoviti, ako duže radite u takvim školama, naučit ćete prepoznati znakove. Na neke probleme će vaši nadređeni reagirati iznenađujuće preburno, s tendencijom da pažnju usmjere na svoje nezadovoljstvo kolektivom – neće izdvojiti jednog nastavnika, već će cijeli kolektiv biti prozvan, prijetit će mu se i kažnjavati, bez dopuštenja pojedincu da pokrene smislenu raspravu. S njihovog gledišta, najbolje je ne dopustiti taj jedan glas, jer on može pokrenuti ostale ili ne daj Bože ukazati na pravi problem, pa ga se također zna javno ušutkati koristeći čak i neke osobne zamjerke kojima nije mjesto na radnom mjestu. Ali poznato je da onaj tko je na vlasti voli skupinu ovaca koja će umjesto izoliranog “ja” u glas govoriti “baaa”.
Ne ovdje, ne danas, ne u mojoj učionici!
I što vi, kao nastavnik, možete učiniti da si olakšate posao, spriječite neprimjereno ponašanje učenika i s kolegi(ca)ma i nadređenima ostvarite podnošljivu radnu atmosferu? Ako je suditi po negativnom tonu ovog članka, ne mnogo. Ipak, uvijek možete početi od sebe: ili ćete sve ignorirati, trpiti, možda čak i doslovno oboliti zbog nepravde koja se svakodnevno provodi nad vama, ali ćete kako-tako dočekati zasluženu mirovinu, ili ćete reći sebi “Ne ovdje, ne danas, ne u mojoj učionici!” i početi s malim stvarima i bez obzira na prepreke na koje ćete nailaziti, ustrajati da pokažete svijetu da se vaš glas može čuti i da može preobraziti i vašu nastavu i vaše zanimanje i vašu školu na bolje, pa makar pritom i izgorili do te nesretne mirovine.
Misao za kraj
To je težak zadatak i nismo svi spremni za takav oblik jurišanja na vjetrenjače, pa stoga – roditelji i kritičari školstva – razmislite dvaput prije nego što osudite nastavnike, bilo svoje, bilo tuđe djece i sjetite se da ima onih koji se usuđuju uhvatiti u koštac s problemima struke i koji se borbom protiv loših učenika i lošeg vodstva škole trude opravdati svoju reputaciju odgojitelja, pomognu stvoriti bolji svijet i učine sve da vaše dijete jednog dana nađe svoje mjesto pod suncem.
P.S. Nijedna škola nije stradala prilikom pisanja ovog teksta.