Ministar Jovanović mora otići

18/03/2012
By

(Tekst prenesen s bloga Pax et Discordia)

Poznato je kako jedan tipični, prosječni primjerak političarske kaste shvaća građane zemlje u kojoj živi i radi: isključivo kao glasačku mašineriju na kojoj treba pritisnuti određene prekidače kako bi ta mašinerija dala poželjni proizvod – dovoljan broj glasova da isti ostane na vlasti. Onaj tko bolje savlada rukovanje tom mašinerijom – tko nauči vještije pritiskati prekidače i povlačiti poluge koji će proizvesti veći broj glasova – bit će bolji političar, uspješniji i kvalitetniji profesionalac u svojoj branši.

Tu, naravno, postoje ograničenja, ali i olakšice. Jedna od glavnih olakšica je to što ne moraš uvijek – čak niti većinu vremena – govoriti istinu. Svima je poznata kategorija “predizbornih obećanja”, a podosta elemenata iz te kategorije se provlači i u razdobljima između izbora. Jednostavno, nije da nešto moraš napraviti, dovoljno je samo nešto reći da u glasačkoj mašineriji postigneš željeni efekt. I, opet, uspješan političar će dobro pogoditi onu kombinaciju i tajming praznih obećanja, poluistina, nesadržajnih floskula i prešućenih činjenica koje će ga najduže održati na vlasti, a bez da nešto od tih obećanja i očekivanja mora i ostvariti.

Na veliku žalost nekih, ovaj mehanizam nije svim političkim opcijama jednako na raspolaganju. Tako će oni koji svoju bazu nalaze u konzervativnijem, po nedavnim istraživanjima manje inteligentnom dijelu biračkog tijela, češće moći pribjegavati ovim metodama, dok će se povjerenje liberalnijeg, kritičkije raspoloženog dijela birača vrlo brzo istrošiti, pogotovo ako na raspolaganju budu imali više alternativa. U ovom potonjem slučaju bilo kakav pokušaj održavanja na vlasti putem prodavanja magle – ono što je HDZ koristio tokom svih svojih godina na vlasti – bit će osuđeno na dugoročnu propast.

Međutim, izgleda da neki dijelovi vladajuće koalicije to nikako da shvate.

Izgubljen u svemiru

Otkako je zasjeo u fotelju, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović vjerojatno je oborio sve rekorde u brzini kojom se strmoglavio njegov rejting među ljudima koji se imalo razumiju u sektor kojim bi dotični, kao, trebao upravljati. Iz suzdržano optimističnog (ili barem “suzdržanog”, jer skepticizam prema vlasti je jak među hrvatskim prosvjetarima), stav hrvatskih nastavnika prema novom ministru u jedva tri mjeseca stropoštao se iz neutralnog u kategoriju “isti kao svi ostali” (pri čemu treba imati na umu da je ovdje riječ o prosvjeti, dakle sektoru u kojemu je “svi ostali” ekvivalent u zadnjih dana često spominjanom kreditnom rejtingu “smeće”), “bolje da ga nema” i “još jedan u nizu foteljaša čiji je zadatak ne napraviti ništa”.

Ovdje treba naglasiti da je riječ o percepcij ministra od strane ljudi koji su profesionalci, što ga razlikuje od ostalih kolega u Vladi. Na primjer, Radimir Čačić i Slavko Linić su, zahvaljujući svom karakteru, a i nekim mjerama, postali ozloglašene osobe na hrvatskoj javnoj sceni. Međutim kad je riječ o struci, poduzetnicima i ekonomistima, mišljenja o njima su, u najmanju ruku, podijeljena. Također, ni ostali ministri nisu previše omiljeni, ali ta ne-omiljenost uvijek je nekako jednoliko raspoređena među slojevima stanovništva. Svaki od njih je, u najmanju ruku, kontroverzan.

Međutim, kad je riječ o Željku Jovanoviću, vjerojatno bi bilo teško pronaći nastavnika koji bi o njemu rekao nešto pozitivno. Suzdržanost u hrvatskih zbornicama je trajala dok nije počelo njegovo obraćanje javnosti, a onda je počelo hvatanje za glavu. I kad se malo bolje pogleda, drugačija reakcija nije se mogla ni očekivati: sva pitanja što ih je Jovanović do sada pokrenuo jednostavno su nebitna, dok se ono za čime hrvatsko školstvo vapi neprestano odgađa ili mete pod tepih.

Kao prvo, projekti koje Jovanović od samog početka forsira – građanski i spolni odgoj – su od trećerazredne važnosti za hrvatsko školstvo. Naime, dok se na silu i po svaku cijenu želi djecu naučiti čemu služi i kako se stavlja kondom, istovremeno se zanemaruje pitanje znaju li ta djeca uopće čitati, a o mišljenju da i ne govorimo. Pritom se potpuno se zaboravlja da, ako ih se prvo nauči čitati i misliti, možda im uopće neće trebati objašnjavati išta o kondomima, nego će to i sami shvatiti iz već postojećih sadržaja iz biologije. Drugim riječima, politički program koji Jovanović provodi nauštrb obrazovanja podsjeća na projekt masovnog uvođenja interneta u zemlji u kojoj više od pola stanovnika živi bez struje ili projekta bojanja dimnjaka broda koji je upravo udario u santu i ima još dva sata do potonuća.

Školstvo dostojno srednje Azije

No, ako je ovo izazvalo samo sumnjičavo podizanje obrva, prvi ozbiljan val negodovanja i zgražanja izazvala je najava da će u stvaranju nove strategije hrvatskog školstva glavnu ulogu imati Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Ista institucija koja je pogodovala i njegovoj destrukciji, i to iz jednostavnog razloga – ustanova čiji su koncepcija i mentalitet ostali beznadežno zaglavljeni, u najboljem slučaju, u sredini 20. stoljeća i koja je okoštala u hermetičnost, osobne interese i kolekciju sinekura, jedino nekakvim božanskim čudom može shvatiti gdje se uopće nalazi, a kamoli napraviti strategiju za vrijeme koje predstoji.

Ovo je bio prvi indikator da Jovanović zapravo nema pojma što bi trebao raditi, da uopće ne razumije problem koji bi trebao riješiti i prvi dokaz da je zaista postavljen na to mjesto kao politički komesar koji se treba baviti nekim drugim stvarima, a ne školstvom.

Sljedeći indikator, koji se, doduše, nije ticao direktno Jovanovića, nego cijele nove vlasti, bio je novi godišnji proračun u kojemu su sredstva za školstvo – ionako na polovici evropskog prosjeka – još dodatno smanjena što je pokazalo kamo ide obrazovna politika Kukuriku koalicije čiji je Jovanović glavni simbol i nositelj. Dakle, u situaciji gdje je materijalna komponenta hrvatske prosvjete u zaostatku više od pola stoljeća, a možda i cijelo stoljeće, gdje su škole efektivno hibrid proizvodne trake – gdje nema fizičkih mogućnosti za išta drugo od ulijevanja znanja u glavu uz pomoć tuljca, gdje se radi u smjenama, gdje se ne nudi i ne traži nikakva kreativnost u radu i učenju – i socijalne ustanove – gdje djeca ne provode vrijeme kako bi nešto naučila i kako bi ih se osposobilo za život nego kako bi bila na toplom i sigurnom, gdje ih ima tko čuvati dok su roditelji na poslu, da ne trče po cesti kako ih ne bi pogazio auto – u takvoj situaciji dodatno smanjivati sredstva za školstvo iz bilo kojeg razloga ravno je nacionalnoj veleizdaji. Jer po svemu ovome Hrvatska ne spada u Evropu, nego u srednju Aziju.

Kruha i igara

Svemu ovome, naravno, nije pomoglo ni to što se Jovanović pokazao kao vrlo vrijedan vojnik Partije kad se trebalo pokazati kao autoritet u društvenim granama vezanima uz najvažniju sporednu stvar na svijetu. Da se razumijemo, nema ništa loše u aktivnom trudu da se Mamić i ekipa premjeste u instituciju adekvatniju njihovim kvalifikacijama u jugozapadnom predgrađu Zagreba, ali bilo bi lijepo da ministar znanosti, obrazovanja i sporta, prestane biti samo ministar sporta i jednaku pažnju pokloni i ostatku trojstva. Drugim riječima, da sporedne stvari ostavi za kasnije, a da se sada, dok stvari ne otklize još dublje u provaliju, pozabavi onim što je bitno za društvo.

Na žalost, ovo je još jedan element koji pokazuje da Jovanović nema pojma ni gdje se nalazi jer riječ “sport” u nazivu njegovog ministarstva se uopće ne odnosi na profesionalni sport, dakle ono u što je Jovanović uskočio naglavačke, nego na amaterski, koji uključuje sportska društva za djecu i mlade i njihovo funkcioniranje i financiranje. Drugim riječima, dok njegov sektor vapi za popravcima, gospodin ministar je izašao iz svoje jurisdikcije i krenuo dijeliti pravdu po susjedstvu. Međutim, pošto svi u Hrvatskoj činom rođenja očito dobivaju diplomu iz pozvanja sporta i politike, Jovanović je spojio ugodno s beskorisnim i ozbiljno se bacio na jedini posao koji mu nije potpuna nepoznanica: sporedan i potpuno nebitan za funkcioniranje društva.

No, kao šlag na tortu i posljednji udarac koji mu je izbio i ono malo povjerenja i autoriteta koji je imao među hrvatskim prosvjetarima, ministar Jovanović donio je odluku da na mjesto svoje savjetnice postavi Ivanu Kalogjeru, novinarku koja u Jutarnjem listu već nekoliko godina prati školstvo.

Vjerujmo medijima!

Ova abominacija od imenovanja je izazvala šok iz dva razloga. Kao prvo, pored živih i uglavnom zdravih 70.000 nastavnika, tisuću ravnatelja, stotina obrazovnih savjetnika, tko zna koliko psihologa i pedagoga te ostalog školskog osoblja, ministar je za osobu koja će njemu i samo njemu na uho mudrozboriti preporuke i stručne savjete odabrao – novinarku!

U neku ruku, ovakav potez ima svoju unutarnju, doduše intelektualno sirotinjsku, ali ipak logiku i dosljednost. U božanskim sferama političarske kaste, sigurno odijeljene od priprostog puka, svijet se percepira isključivo kroz medije. Mediji su prenositelj stvarnosti. Ono čega nema u medijima, nije se ni dogodilo. Stvarnost je onakva kakvom je prikazuju mediji, a sve naznake da bi svijet bio imalo drugačiji od onoga što se pročita u novinama mogu biti samo provokacije i izvlačenje iz konteksta.

Kao posljedica, ti i takvi političari postaju ovisni o ljudima koji stvaraju tu i takvu stvarnost. Jer, realno, novinari su njihove oči i uši; oni su njihove majke i očevi, hranitelji i pojitelji; bez novinara cijeli svijet nema smisla jer stvarnost postaje samo zamršeni splet milijuna pojedinaca u kojemu se ne može razaznati što je bitno, a što nebitno. Međutim, mediji to tako lijepo poslože po prioritetima: zna se što je na naslovnici, što je na drugoj i trećoj stranici, što je bačeno negdje na trinaestu, a čega uopće nema.

Zato treba Jovanovića i razumjeti: bačen iz sigurnog i toplog Sabora u nerazumljivi sektor pun nekih tamo čudnih ljudi koji govore o nekakvoj prosvjeti – pa recite mi, uostalom, koliko divizija ima ta “prosvjeta”? – pun nedokučivih zavrzlama kao što su kurikulumi, ravnatelji, reforma školstva, Bolonja, nastavni planovi, čovjek se potpuno izgubio. I što je logičnije nego da, takav izgubljen, u pomoć pozove jedino što mu je poznato, osobu koja je služila kao spona između njegove kaste i stvarnog svijeta, kao dadilja koja mu je informacije davala žličicom u točno utvrđenim dozama kako bi ih lakše mogao probaviti. Sve što Jovanović zna o obrazovanju zna zahvaljujući medijima. Pa koga bi onda uopće trebao uzeti za savjetnika nego nekoga iz stališa mudrih, senseija, duhovnih vođa, vodiča za slijepe bez kojega bi svaka bandera bila njegova? Jednostavno, Jovanović je morao posegnuti u novinare zato jer nikog drugog ne poznaje, ništa drugo ne zna osim političarskog pogleda na svijet po kojemu oni vladaju, nad rajom se vlada, a novinari su negdje u sredini, proslijeđuju informacije od jednih do drugih. Po njegovom mentalnom sklopu uznesti bilo koga iz baze i postaviti ga bilo gdje blizu trona bilo bi jednako smisleno kao i Franji Tahiju uzeti nekog od kmetova i staviti ga uz sebe kako bi ga savjetovao o poljoprivredi. Uopće nije bitno to što nitko bolje od seljaka ne zna kad treba orati, kad treba sijati, kad treba žeti, bitno je to što kmetu nije mjesto uz tron. I nije tu riječ o nekakvoj aroganciji, umišljenosti ili zlobi. Čovjek jednostavno ne zna bolje. Tako je naučio, to je njegova slika svijeta. Može on poštivati kmetove, ali što mu vrijedi kad ih niti poznaje niti razumije, a poljoprivreda mu je neka apstraktna umjetnost koja nekim čudom svakog dana rezultira kruhom na stolu.

No, bez brige, sve će to njemu Ivana Kalogjera rastumačiti.

Loše novinarstvo

I sad dolazimo do drugog dijela protuprirodnog bluda koji ovo imenovanje predstavlja. Naime, ako je imenovanje novinara za savjetnika za obrazovanje apsurd, od svih novinara odabrati baš Ivanu Kalogjeru je uvreda iz jednostavnog razloga što je reputacija Ivane Kalogjere među prosvjetarima ekvivalentna reputaciji Hloverke Novak-Srzić u općoj populaciji.

I to ne bez razloga.

Treba odmah na početku biti pošten i reći da dio te reputacije i nije zaslužen. Ono što mnogi nastavnici zamjeraju ovoj novinarki je iznošenje u javost slučajeva kad su nastavnici loše obavljali svoj posao. I taj dio uopće nije upitan; u Hrvatskoj zaista postoji velik broj nastavnika koji su potpuno pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu – ne znaju objašnjavati, ne znaju voditi učenike, ne znaju ispitivati, a i upitnog su karaktera. I takve, iskreno, i treba razapeti u novinama jer im se vjerojatno ništa drugo niti ne može: ili ih ravnatelj štiti, a uz ravnatelja i njegova ili njihova veza u Ministarstvu, ili je riječ o osobama koju bi iz sinekure u koju su se uvukli trebalo istjerivati dugim i vjerojatno neuspješnim sudskim postupcima.

Međutim, ono što je ovdje sporno je metodologija. Netko je jednom proanalizirao nekoliko tekstova Ivane Kalogjere i došlo se do zanimljivih podataka. Prije svega, kad se govori o općeobrazovnim temama, njezini sugovornici su: ravnatelji, savjetnici, ljudi iz Ministarstva, pedagozi, psiholozi, roditelji. Naravno, primijetili ste: na popisu nema ljudi koji jedini zaista rade s djecom kontinuirano, svaki dan, nekoliko sati dnevno, a koji, usput, čine 90 posto obrazovnog sustava. U petnaest analiziranih tekstova Ivana Kalogjera za sugovornika nije uzela ni jednog jedinog nastavnika. Netko može reći da je za sugovornike uvijek bolje uzeti stručnjake i “rukovodioce” nego obične šljakere, jer obični šljakeri “vjerojatno nemaju pred sobom cijelu sliku”, no zaboravlja se da je obrazovanje ipak pomalo posebna grana ljudske djelatnosti. Ovdje nije riječ o izgradnji cesta ili građevini gdje postoji stroga hijerarhija. Mnogi, kad promatraju obrazovanje, zaboravljaju čijnenicu da su nastavnici i planeri i izvođači i kontrolori: oni i planiraju sat i izvode ga i, na kraju, provjeravaju rezultate svoga rada, a sve to u neposrednom radu s, najčešće, trideset učenika istovremeno. Svi ostali bi trebali biti samo prateće službe, logistika, servis.

S druge strane, svi se slažu da je hrvatski obrazovni sustav u Hrvatskoj katastrofalno loš, i ako se potroši pola minute na razmišljanje, nije teško doći do zaključka da su među glavnim krivcima najviše upravo oni ljudi čija mišljenja Ivana Kalogjera prenosi u novinama kao mjerodavna: ljudi iz Ministarstva, savjetnici i ravnatelji.

Dobar, loš, zao

Naravno, ne može se reći da se nastavnici nimalo ne pojavljuju u njezinim tekstovima, ali najčešće je to u slučajevima kad se netko javno požali na njihov rad. No, tada Ivana Kalogjera odjednom, uz osobu koja nema pojma o obrazovanju (jer su joj sugovornici uglavnom ljudi koji su ga i upropastili), postaje i loša novinarka koja krši osnovno novinarsko pravilo: saslušaj i drugu stranu. Niti u jednom tekstu u kojemu je neki nastavnik optužen za neko nedjelo, nije se pojavio iskaz tog nastavnika niti bilo čiji komentar koji bi govorio kako bi cijeli slučaj mogao izgledati iz kuta tog nastavnika. Naravno, moguće je da osoba koja je imenom i prezimenom za nešto optužena, a nalazi se unutar sustava, možda i ne smije komentirati slučaj koji je u toku (iako, zašto ne bi?), a i kad smije, onda joj je uglavnom svega preko glave, i inpekcije i ravnatelja i roditelja i zaista ne želi da joj se ime dodatno povlači po blatu kad je ionako već svi gaze. No, tu se onda može vidjeti razlika između dobrog i lošeg novinara: loš novinar će pilatski oprati ruke i reći “osoba ta-i-ta nije htjela razgovarati za novine” i objaviti tekst s tim što ima. Međutim, netko kome je više stalo da se objavi cijela priča će se barem potruditi i pronaći nekoga tko će moći iznijeti i malo drugačiju stranu priče, a ne samo onu tužitelja i porote. U svakom od slučajeva koje je obrađivala Ivana Kalogjera bilo je dovoljno uletjeti u nasumičnu školu, na hodniku zaustaviti nasumičnog nastavnika i postojala bi barem fifti-fifti šansa da dobijete komentar koji bi bacio poprilično drugačije svjetlo na cijelu priču.

Ako već nastavnik koji je imenovan “ne želi razgovarati za novine”. No, s obzirom da u nijednom njezinom tekstu nikad ništa takvo nije izašlo – a zanimljivo je da drugi novinari u drugim glasilima uglavnom nisu imali takvih problema – upitno je je li uopće ikad pokušala.

I, treće, treba reći da su se nastavnici u tekstovima Ivane Kalogjere ponekad pojavljivali i u pozitivnom svjetlu. Međutim, to je isključivo u modalitetu “izuzetka koji potvrđuje pravilo”. Majstorima propagande ovo je već stara stvar: kako bismo izbjegli generalizacije – jer generalizacije nikad nisu dobre i može nas se optužiti za jednostranost i isključivost – povremeno ćemo u sustav ubaciti i poneku “toplu ljudsku priču” koja govori kako nisu baš svi nastavnici pokvareni teroristi kakvi zapravo – svi to znamo, zar ne? – jesu. I onda takva priča na svjetlo dana izvuče nekog dobrog nastavnika kojeg učenici vole, koji – gle čuda – voli svoj posao i – gle čuda – dobro ga obavlja, na sva zvona se hvali činjenica da taj nastavnik – gle čuda – poštuje svoje učenike i trudi se – čudo do čuda, pa ima li toga još negdje, ljudi moji? – objasniti im sve što treba objasniti, a ne otaljava svoj posao u željnom iščekivanju tromjesečnog plandovanja. I nakon iščitavanja takvog teksta o takvom divnom trudbeniku tako različitom od drugih, zalutalom zrncu žita u moru kukolja, što će drugo neupućeni čitatelj pomisliti nego: “Ah, divne li osobe, kad bi bar većina bila takva!”

HDZ=SDP

Ne treba previše vremena trošiti na pogađanje motiva Ivane Kalogjere jer svatko sa sobom nosi svoje kofere koji ga, htio-ne-htio, prate cijeli život i koji su – ovo mnogi nikad neće shvatiti – vidljivi svakome tko zna kamo treba gledati. Zanimljivo je da ovo imenovanje predstavlja svojevrsni rekurzivni skok u usta jer baš je Kalogjera prije određenog vremena sastavila Plan od 42 točke oporavka hrvatske prosvjete u kojemu je jedna od točaka zapošljavanje isključivo ljudi s desetogodišnjim iskustvom u struci (od čega su očito izuzeti i ona i kompletni ministarski tim). No, na kraju, nije Ivana Kalogjera kriva što je postala savjetnica, kriv je onaj tko ju je imenovao. U inat cijeloj struci, u inat svim obrazovanim, stručnim i dobronamjernim ljudima koje se moglo imenovati umjesto nje. U inat šljakerima koji zapravo jedini obavljaju koristan posao – koji bi bio i daleko korisniji kad im se ne bi bacali klipovi pod noge – u inat izbornoj bazi koja, zaista, nije glasala za takav šlamperaj i šarlatanstvo.

I zbog svega toga, zbog Ivane Kalogjere koja je točka na “i” njegovog tromjesečnog besciljnog tumaranja hrvatskom prosvjetom, zbog toga što je potpuno krivi čovjek na krivom mjestu, zbog toga što su apsolutno svi njegovi potezi pokazali da nema pojma kamo je došao niti što treba raditi, zbog truda koji je do sada pokazao da je samo ministar sporta (i to onog za koji uopće nije nadležan), ali ne i ministar znanosti i obrazovanja, zbog toga što se oslanja na ljude koji imaju formalne titule, ali su kao stručnjaci bezvrijedni – što mu je svatko s iskustvom mogao reći, ali problem je što Jovanović niti ne zna nikoga s iskustvom jer je u sektor uletio kao apsolutni diletant i padobranac – zbog toga što, proračunske brojke su pokazale, ne smatra svoj sektor bitnim za funkcioniranje društva, zbog toga što je njegova jedina zasad jasna funkcija da bude još jedan čavao u lijesu hrvatskog školstva, ali najviše zbog toga što vrlo vjerojatno više nema povjerenje nijednog jedinog nastavnika i učitelja u Hrvatskoj (iako statističke devijacije uvijek postoje) što znači da je prokockao čak i nulta očekivanja, ako ništa drugo, a ono “da neće biti nesposoban kao i HDZ-ovci (i HSS-ovac) prije njega”, ministar Željko Jovanović mora otići sa svog mjesta. U suprotnom, među 70.000 obrazovanih ljudi – i, akobogda, njihovih obitelji i prijatelja – koji će ovakvu neodgovornost i nezainteresiranost znati cijeniti na sljedećim izborima, pomalo autistična parola “HDZ=SDP” kojom su do sada mahali uglavnom neupućeni, pokazat će se kao prilično objektivna stvarnost i dobro procijenjeno stanje stvari. Sportskim riječnikom (koji Jovanović, očito, jedino razumije), vlada Zorana Milanovića dosad je pokazala poprilično nesnalaženje na terenu i nekoordiniranost u igri, ali bar kod onih ključnih ministara vidi se da postoji barem nekakav trud, namjera i naznaka strategije, pa će im se neke stvari – možda, jednog dana – čak i oprostiti. Međutim, kod Jovanovića ne postoji čak ni minimum minimuma. Čovjek je na svoju poziciju došao niotkuda, bez ikakvih kvalifikacija (pri čemu je, dosljedno, za suradnike i nastavio birati ljude bez ikakvih kvalifikacija ili, u najboljem slučaju, s polovičnim kvalifikacijama) i jedina razlika između ove ekipe i nasumice sakupljenih ljudi s ceste je ta što je Jovanovićev “tim” na to mjesto došao zahvaljujući političkoj podobnosti što im, na žalost, daje pogrešni dojam da imaju autoritet na temelju kojega mogu raditi što hoće.

Kurta, Murta i dvadeset godina podobnosti

Naravno, sve je ovo guslanje na melodiju “Uzalud vam trud, svirači”. Željko Jovanović mora otići, ali usprkos tome, a možda baš i zbog toga, Željko Jovanović će ostati. Iz jednostavnog razloga što ima jako političko zaleđe i maknuti njega značilo bi ukloniti narodnog heroja Bitke u Saboru iz zaslužene fotelje i oduzeti mu zasluženu nagradu za žrtve koje je podnio (višemjesečno skidanje imuniteta, nešto oštrih riječi i dva ružna pogleda), a to se jednostavno ne može dogoditi. Podobnost je ipak oduvijek bila jača od sposobnosti, čak i u onim dijelovima društva koji su tvrdili da tako ne smije biti (i na račun toga pobrali glasove).

Jedino što ostaje je nada da će 70.000 glasova (plus, akobogda, obitelji) koje će, ako se ništa ne promijeni, SDP nepovratno izgubiti, doprinijeti da i Veliki Igrači na hrvatskoj sceni shvate da ne mogu u nepovrat igrati igricu “sjaši Kurta da uzjaši Murta” i da će ih malo pojačana konkurencija na izborima navesti da shvate da neke stvari nisu bogomdane i da bi se bilo dobro potruditi u svim sektorima, a ne samo u onima u kojima imaš stručnjake, dok ćeš u sve ostale uvaliti kućne prijatelje, pa valjda će nešto napravti, nisu glupi, bolje oni nego netko koga ne poznajemo.

Jer, opet, poznanstvo i podobnost su glavna valuta.

Sposobnost je, valjda, za neke druge meridijane.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Captcha Captcha Reload




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Nataša Sajko (hrvatski jezik)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne