Ankica BenÄek postala je poznata otvorenim pismom “Oprostite Å¡to sam vas uÄila da budete poÅ¡teni” prije nekoliko mjeseci. Ovih dana je napisala novo pismo koje je objavio veći broj medija. Pismo prenosimo u cijelosti.
“Ovih dana sam negdje proÄitala (u novinama ili na portalu) da mlade treba natjerati da biraju Å¡kolu, odnosno zanimanje, koje se traži na tržiÅ¡tu rada. Pri tom se postavlja pitanje kako to uÄiniti? Nikako. Nikoga se ni na Å¡to ne može i ne smije natjerati, pogotovo djecu i mlade, ali ih se može usmjeravati od najranije dobi, sukladno uoÄenim uroÄ‘enim i razvijenim sposobnostima i vjeÅ¡tinama.
Pohvalno je svakako da se konaÄno poÄelo razmiÅ¡ljati, osmiÅ¡ljavati i raditi na tome kako bi se uskladile potrebe na tržiÅ¡tu rada s obrazovnim sustavom. O tome se već predugo razmiÅ¡lja. Svaka nova Vlada, odnosno resorni ministar o tome govori, obećava i taj proces zapoÄinje. Dosad nije bilo baÅ¡ vidljivih i korisnih pomaka. Mnoge multidisciplinarne komisije su radile na tome i potroÅ¡en je veliki novac.
Svaki dan Äitamo, sluÅ¡amo i osobno se susrećemo sa sluÄajevima mladih visoko obrazovanih ljudi, kako nemaju posao za koji su se Å¡kolovali, pa Äak i specijalizirali. Neki nemaju nikakav posao, dok drugi rade svaÅ¡ta kako bi preživjeli. Zar je onda nekakvo Äudo Å¡to odlaze u druge zemlje trbuhom za kruhom i tamo ulažu svoje znanje, sposobnosti, vjeÅ¡tine i ogromni rad i zalaganje, te pridonose napretku strane države. Sada ukljuÄivanjem u EU će toga biti sve viÅ¡e. Ostat ćemo bez struÄnjaka, pogotovo onih uske specijalnosti, u mnogim segmentima i podruÄjima rada.
Hvale je vrijedna težnja i volja kako će se napraviti takav obrazovni sustav i adekvatno tržiÅ¡te rada gdje će svi mladi ljudi imati jednake Å¡anse, gdje će biti razmjerna nagrada postignuću pojedinca ili grupe i gdje će se cijeniti izvrsnost. Kad bi to bilo tako, doÅ¡lo bi do općeg napretka, boljitka i procvata ovog druÅ¡tva u kojem bi živjeli sretni i zadovoljni ljudi, koje onda ne bi bilo briga koja je politiÄka opcija na vlasti, a kamoli tko od njih je Å¡to nekome rekao, tko od njih s kim pije kavu ili igra preferans.
Iako to sada izgleda kao utopija, to je moguće postići,samo ako svatko od nas na svom radnom mjestu pridonosi maksimalno i nastoji biti u tijeku s promjenama u svojoj struci i druÅ¡tvu, ako ne gleda usko samo svoje interese i ne izvlaÄi maksimalnu korist za sebe, svoju rodbinu, kumove i prijatelje.
Jednom me prijatelj pitao hoću li primiti jednu studenticu na instrukcije. Å to je upisala? Matematiku na PMF-u. Zabezeknula sam se. ÄŒekaj malo. Nije valjda. Je, jer se samo tamo mogla upisati. Ne bih sad ulazila u razloge kako se samo tamo mogla upisati, jer sigurno nisu bili transparentni, najblaže reÄeno. Ovdje je svaki komentar suviÅ¡an. Naravno da to nisam htjela prihvatiti iako me silno zanimalo njeno znanje iz elementarne matematike, kao i kako se preziva.
Drugi sluÄaj je joÅ¡ i gori. Jedne godine je prva na listi, jednog po aferama razvikanog fakulteta, bila uÄenica iz susjedne države koja je ekonomsku Å¡kolu zavrÅ¡ila s vrlo dobrim uspjehom (i maturu naravno). Zadivljujuće, jer tada na taj fakultet nisu upali neki moji bivÅ¡i uÄenici, koji su s odliÄnim zavrÅ¡ili prestižne gimnazije u Zagrebu.
Da ne nabrajam dalje. Drago mi je da su se i mnogi drugi odluÄili pisati i progovoriti o takvim i sliÄnim primjerima, koji su s dogodili njima samima ili ljudima koje poznaju. Nedavno je u jednoj emisiji na TV bila jedna kolegica koja je vrlo eksplicitno govorila o svojim iskustvima i o tome, kako već dvadeset godina radi po zamjenama, kako nema stalni posao, jer eto nije mogla i htjela platiti ravnateljima kako bi je primili za stalno.
Neke kolegice godinama putuju i po 100 kilometara do Å¡kole, jer u Zagrebu nisu mogle dobiti posao, koji je Äekao neÄiju kćer ili sina, dok tamo negdje oko 30-te diplomira, ako i tada to uÄini, jer negdje su se zapoÅ¡ljavali i apsolventi, a odbijali ljudi s diplomama. Znam sluÄajeve da su se pojedini kolege vraćali iz mirovine na par mjeseci, dok onaj kojemu se Äuva to mjesto ne diplomira. TeÅ¡ko ćemo se rijeÅ¡iti takvih navika i takvog biznisa. Potrebno će biti odgojiti barem jednu generaciju koja će nastupati i raditi poÅ¡teno, po pravdi i pravednosti. S tim treba zapoÄeti joÅ¡ u vrtiću i sukcesivno nastavljati, jedinstveno sa svim odgojnim Äimbenicima i u svim odgojno-obrazovnim ustanovama i u vlastitom domu.
Isto tako bi trebalo djecu joÅ¡ od vrtića malo pomalo usmjeravati u buduće zanimanje u skladu s njihovim potencijalom i prema potrebama tržiÅ¡ta rada, kako ne bi zavrÅ¡ili fakultet a za njih jednostavno nema posla, jer im je zanimanje suficitarno. Jako je velik, zahtijevan i dugotrajan posao kojim bi se uskladilo tržiÅ¡te rada s obrazovnim sustavom. To zahtijeva struÄne, obrazovane, sposobne i poÅ¡tene ljude, koji će se rukovoditi stvarnim potrebama prema strategiji razvoja druÅ¡tva, pratećim podruÄjima rada, sustavom Å¡kolstva i njegovom praktiÄnom primjenom.
Pri tom bi trebalo voditi raÄuna da se u htijenju za Å¡to boljim i efikasnijim struÄnim obrazovanjem ne potisne opće obrazovanje, po logici, Å¡to će inženjeru znanje jezika ili Å¡to će lijeÄniku znanje o principu rada nekog dijagnostiÄkog aparaa.
Opća kultura, prvenstveno poznavanje i znanje hrvatskog jezika, te znanje barem jednog stranog jezika, osnove matematiÄkih znanja i matematiÄkog jezika, osnove informatike trebale bi biti u temelju svih znanja svakog suvremeno obrazovanog mladog Äovjeka. Pri tom to znanje bi trebalo biti operativno i sukladno svakodnevnim životnim potrebama i trebalo bi poticati svakog pojedinca na permanentno obrazovanje tijekom života, jer obrazovanje ne bi smjelo prestati zavrÅ¡etkom formalnog obrazovanja. Formalno obrazovanje je potrebno, iako je Äesto neadekvatno onome Å¡to se oÄekuje od pojedine obrazovne ustanove, a ponekad i je pokriveno i prekriveno kupljenom diplomom.
Koliko li je samo takvih danas na položajima i funkciji koja zahtijeva izvrsno znanje, sposobnosti i vjeÅ¡tine? Koliko li je zaista sposobnih, “pravih”, poÅ¡tenih i vrijednih moralo zbog onih gore napustiti domovinu i dokazivati se u svijetu? Kad su se i vratili kao svjetski poznati i priznati struÄnjaci, morali su opet nazad, jer nisu naiÅ¡li na podrÅ¡ku i razumijevanje.
Netko je ipak za to kriv. OÄito se bojimo onih koji znaju, mogu i hoće bolje od nas. Bojimo se onih koji žele, hoće i mogu raditi za opće dobro. Bojimo se istine. Bojimo se izvrsnosti i talasanja u ovoj žabokreÄini. Kad netko i podigne glavu, upozori i “zasvijetli” brzo tu glavu gurnemo dolje i guÅ¡imo je u prosjeÄnosti i mraku.
Zaista, ovo je pravo i nužno potrebno vrijeme da se probudimo i pokrenemo. To će se najprije i najbolje uÄiniti kroz Å¡kolstvo koje će u potpunosti odgovarati druÅ¡tvenim potrebama, koje će prepoznati one najbolje i omogućiti im optimalni svestrani razvoj. Takvi će ljudi biti ogromni kotaÄ zamaÅ¡njak, koji neće stajati i neće se vrtjeti unatrag.”