(Tekst prenesen s bloga Pax et Discordia)
Jučer su učitelji i nastavnici koji pažljivo prate aktualnosti mogli doznati tri vijesti: da je u Varaždinu dvanaestogodišnjak iscipelario razrednicu što ravnatelj nije ocjenio dramatičnim, da će oni sami ostati bez dodatka na staž i još nekih stavki u plaćama, kao i da, pod novim vodstvom, reforme obrazovanja nezaustavljivo jure naprijed neviđenom brzinom jer su MZOS i HAZU dogovorili formiranje povjerenstva za izradu okvirnih smjernica za razvoj strategije za izradu operativnih strateških planova za, valjda, reformu školstva, ako se netko uopće sjeća početka rečenice. Drugim riječima, osniva se komisija.
I svaka vijest za sebe u mnogim je glavama upalila alarm (ako isti već nije odavno pregorio od neprekidnog brenčanja), dok su sve zajedno odsvirale pogrebni marš najprije hrvatskom obrazovnom sustavu, a onda i Hrvatskoj općenito, bar onom njenom dijelu koji je živio na ideji da će Hrvati u sljedećim desetljećima biti išta drugo osim konobara, topovskog mesa u Afganistanu i bauštelaca u Njemačkoj (svaka čast ovim zanimanjima i osobama koje ih obavljaju; međutim, pravo je pitanje tko će im, uz ovakvu obrazovnu politiku, biti šefovi).
I dok u Velikoj Britaniji već godinama traje kampanja za popularizaciju znanosti i obrazovanja (ne bez zastoja jer imaju i oni svoje birokrate i “nove socijaldemokrate”), Njemačka uvozi desetke tisuća nastavnika, Finska čini sve što može kako bi nastavnike stavila na moralni pijedestal, ako već ne može na financijski, a Kanada i Novi Zeland već godinama imaju širom otvorena vrata za sve obrazovane koji žele normalno raditi i živjeti, dotle se u Hrvatskoj uporno inzistira na nekakvoj uravnoteženosti oduzimanja, “kad je kriza, kriza je za sve”, a zaboravlja se ne samo da postoje neki dijelovi društva koji su strateški i dugoročno važniji za budućnost zemlje, nego i da su ti dijelovi u proteklim desetljećima sustavno gaženi i zatirani što je rezultiralo ne uravnilovkom, nego i inferiornim i podređenim položajem školskog sustava u odnosu na sve ostale sustave koji čine hrvatsko društvo.
Naravno, stvari se ne mogu promijeniti preko noći; ne može neki dio uronjen u društvo biti bitno drugačiji od tog društva. Ne može vlast biti bitno bolja od naroda niti smatrati da je bitno nešto što je narodu nebitno. Međutim, prokleto je nevjerojatno da su svi, ali baš svi vlastodršci moderne Hrvatske lišeni elementarnog osjećaja za logiku (osim onih koji su se vodili malo drugačijim interesima koji su itekako imali smisla za logiku) koji kaže da, ako želiš da netko obavlja neki posao, za taj posao ga moraš obrazovati, a gdje ćeš ga obrazovati ako ne u školi, kako ćeš ga obrazovati ako nije usvojio one elementarne pojmove koji se uče u školi i, najvažnije, kako ćeš, zaboga, obrazovati ljude koji će se dalje baviti obrazovanjem ako će svatko normalan shvatiti da mu se, ako je vrijedan i pametan, više isplati da radi bilo što drugo nego da se bakće s maloljetnim razbijačima, nezainteresiranim ravnateljima, ministrima izgubljenima u prostoru i vremenu i ostarjelim akademicima koji su već odavno prezreli za mirovinu? Smisao za logiku koji kaže da nastavnicima treba olakšati posao i privući ih velikim plaćama ne zato jer su lijepi, divni, krasni, profesionalni, mirišu na ruže, ne kako bi im olakšao život – jer nekima od njih zbilja ne treba olakšati život – nego kako bi na to mjesto dobio kvalitetne ljude, koji žele raditi i stalo im je do rezultata, ali žele svoj posao raditi kako treba, a ne one koji ne znaju gdje bi drugdje pa, eto, odoše u prosvjetu jer, jes’ da je tamo mala plaća, ali “bar ne moraš puno raditi”.
Za razliku od većine dosadašnjih vlasti, ovoj najnovijoj se ne može zamjeriti da je programski lopovska. Međutim, što se tiče dugoročnog planiranja u školstvu i samog razumijevanja školstva i čitavog pojma obrazovanja, za sada se ne vidi razlika.
I zato je, što se mene tiče, “grace period” od prvih stotinu dana nove vlasti jučerašnjim danom završio. Jebiga, ako četrnaestogodišnjaci ne znaju podijeliti tri s dva bez kalkulatora, mogu se i ja malo stopiti s okolinom i reći da mi ne ide brojanje do sto. Kako stvari stoje, upravo ulazimo u konačnu fazu hrvatskih zanimljivih vremena jer će sljedeće četiri godine izdiktirati kako će u Hrvatskoj izgledati sljedećih četrdeset. A po svemu sudeći, ono što sadašnja vlast ima u planu je potrošiti godinu dana na “snimanje stanja”, drugu na “pripremu izrade programa”, treću na “okupljanje tima za izradu programa”, četvrtu na “izradu programa”, a petu na silazak s vlasti kad ih na izborima pomete HDZ zato jer nisu napravili ništa, a imali su savršenu priliku za promijeniti sudbinu zemlje.
Vrijeme je da se malo iskreno pozabavimo analizom prvih mjesec dana Murtine vladavine.