Suočena s podijeljenom podrškom članstva – ponudu vlade prihvatila je tek vrlo tanka većina – Ana Tuškan odlučila se, možda poučena svakodnevnim primjerima s političke scene, glasno povikati “drž’te lopova” i pokušati skrenuti pažnju onih prosvjetara koji izražavaju nezadovoljstvo ispregovaranim upirući prstom na razne “unutarnje neprijatelje”.
Kada ti se ne sviđa što čuješ, najlakše je zalijepiti etiketu onima koji su rekli da je car gol. Nazvati ih destruktivnim marginalcima, ruljom s društvenih mreža, Preporodovim satelitima ili, najnovije, Preporodovom mladeži. Proglasi glasnika pijunom i plaćenikom “one druge strane” i baci ga u bunar pa si riješio problem, zanemarujući realnost – u ovom slučaju, lako provjerljivu činjenicu da su u nastavničkim Facebook grupama podjednako zastupljeni članovi svih triju sindikata, kao i oni koji članarinu plaćaju samo gradskoj knjižnici – u postocima koji otprilike odgovaraju i općem stanju u zbornicama.
Doduše, lijepo je čuti da te netko smatra mladim i na pragu četrdesete-pedesete, ali tužna je istina da mladeži na Facebooku odavno nema, svi su pobjegli na Instagram i Tiktok. Na Facebooku je ostala sredovječna populacija prosvjetnih radnika, ljudi koji su u sustavu već prošli sito i rešeto. Ti ljudi su se nagledali dovoljno sindikalnog kuhanja i nakuhavanja da znaju što su točno sindikati u stanju staviti na stol i nazvati “velikim uspjehom” (kao, recimo, slavni “petodnevni” štrajk 2015.). Njima se, na kraju krajeva, baš ne da poslušno klimati glavom na zakulisne igre u kojima nekako uvijek onaj mali učitelj iz razreda izvuče kraći kraj. “Gozba” koju su nam ovaj put priredili sindikati i Vlada dobrom dijelu nastavnika izgleda napola sirova, napola zagorjela i vrlo, vrlo skromna.
Dobro dođu ti s društvenih mreža kad treba ljude po zbornicama nabrijati na štrajk, ali kada glasno kažu što im se ne sviđa, e onda u katran i perje s njima.
S obzirom na to da Ana Tuškan, prema vlastitim riječima, nije na Facebooku, trebala bi povesti računa o tome kako second hand informacije, za razliku od second hand odjeće, nisu ni ekološke ni povoljne, a – pokazalo se ponovno, ni kvalitetne.
Prava istina je da ljudi okupljeni na grupama na Facebooku nisu ni neprijatelji sindikata, ni rušitelji pregovora, nego više imaju ulogu GONG-a, nezavisnih promatrača koji žele da sve protekne pošteno, legalno i prema dogovorenim pravilima, jer, ruku na srce, nije u prošlosti uvijek bilo sve transparentno, a svima nam je u interesu da sindikalna borba uspije.
Ovo je, u stvari, postala vrlo opasna praksa: ja ću izvaliti nešto, a vi dokažite da to nije istina. U debati se ova vrsta argumenta zove ‘appeal to ignorance’, odnosno, nadamo se da sugovornik ne može, ili čak neće ni pokušati dokazati suprotno, pa tvoja tvrdnja prolazi. Ana Tuškan ovdje, također, koristi – nažalost, očajno loše – ‘red herring’ argument, odnosno skreće pozornost s merituma na način koji bi možda mogao proći kod trogodišnjaka i prosječne mačke kojoj laserom na zidu skrećemo pažnju sa činjenice da joj je zdjelica prazna jer smo zaboravili otići u trgovinu.
Kad se u školi djeca potuku i počnu svaljivati krivnju jedni druge, što ih učimo? Svatko je u svakom trenutku potpuno odgovoran za svoje postupke. Ne možemo kontrolirati što rade ili govore drugi, samo ono što radimo i govorimo sami.
Bilo bi korektno barem jednom nakon svog neuspjeha ne okrivljavati Preporod i/ili zločeste nastavničke Facebook grupe i preuzeti odgovornost za vlastito postupanje. Baš onako kako očekujemo od svojih učenika.
I ne, ovo nije jedan od “sto šamara”, ovo je samo odgovor na neosnovane optužbe koje dolaze od osobe kojoj smo se dosad zbog elokventnosti i retoričkih vještina mogli samo diviti, kojemu god sindikatu pripadali. Neukusno je odgovore neistomišljenika proglašavati šamarima, napose u svjetlu zabrinjavajućeg porasta stope nasilja. Mi mladi s Facebooka zaslužujemo makar kurtoaznu ispriku za ove apsurdne optužbe. Tko zna hoćemo li ju čekati dulje no nove pregovore.
Mreža Nastavnici organizirano