Piše: Bl.
Opće je poznato da je učiteljski posao pun luksuza.
Za početak, radimo malo, a plaćeni smo puno.
Svi, naime, znaju da učitelji imaju puno praznika i slobodnih dana, a i u onim danima u kojima radimo – radimo malo do ništa.
Zadamo učenicima da rješavaju tamo neke zadatke, prepišu nešto sa slajdova koje im dekoncentrirano pokazujemo, a nismo ih čak ni sami stavili u prezentaciju nego smo je pokupili odnekud. Za to vrijeme uglavnom listamo časopise, telefoniramo, lakiramo nokte (dobro, to uglavnom učiteljice), a onda izađemo u hodnik porazgovarati s kolegicama i kolegama koji su također završili s lakiranjem. Uostalom, lak se brže suši na zraku, a u učionicama u kojima je 25 tinejdžera zna biti malo… hm… zagušljivo.
O turističkim paket-aranžmanima ne treba trošiti puno riječi. Vinkovci, Slunj, Babina Greda… Nema gdje nismo bili! Kad se samo sjetim bezbrižnih večeri u kojima se nakon večere odmaramo oko logorske vatre pa učenici spontano zapjevaju i nestašno se hihoću i zadirkuju… Jedva čekam da prođe korona pa da krenemo opet!
Zaboravljam najbitnije! Plaće… ah, plaće! Onaj osjećaj kad jaknu uspiješ kupiti na samo 6 mjesečnih rata! Ne-pro-cje-nji-vo!
Ipak, 2020. su se vladajući dosjetili kako nam vratiti za sve privilegije koje imamo. Pandemija, naravno. Korona. Idealna prilika za revanš. E, dosta je bilo ljenčarenja, bagro prosvjetarska! Niste ništa radili do sada, al sada ćete duplo. Model A, B, C – odaberi jedno slovo! Sigurno ćeš pogriješiti! Ha-ha-ha-ha…
Model A: radi u školi s cijelim razredom, ali doma s onima koji su u izolaciji, bolesni, javili da imaju temperaturu (iako, temperaturi je ime “pita me Povijest”). Čitaj: radi dvostruko.
Iako je od stoljeća sedmog tradicija da djeca koja su odsutna s nastave od prijatelja iz razreda doznaju “što se taj dan radilo”, prepišu školski rad i barem pokušaju samostalno napisati domaći, nekako imam osjećaj da će se od nas očekivati da radimo na daljinu sa svakim tko nije toga dana u školi, bez obzira je li u pitanju samoizolacija, varičele ili gorespomenuta Povijest. To je dupli posao. Dupli! Dvostuki, dvaput veći,… koja još riječ postoji?
Model B: pola učenika u učionicama, pola na daljinu. Opet: radi dvostruko. To što je više učenika kod kuće nego u A varijanti, i ne olakšava puno situaciju. Pripreme su svakako drugačije, a ovdje ima još više upitnika na daljinu na koje treba odgovoriti. Kolegice i kolege koje su na prosvjetarskoj tomboli izvukli izborni predmet mahom su osuđeni na B ili, još gore, na C model. Moja sućut.
Model C: onaj kojeg svi pamtimo i kojeg se pribojavamo. Onaj od kojeg imamo ukočene prste, bolna ramena, suzne, suhe oči i neprospavane noći jer – mora se pregledati, mora se komentirati, mora se obrazložiti – a ne samo “iskomunicirati”, ministre. A to traje. Dugo u noć. Jesensku, zimsku, proljetnu.
Vratimo se na A i B varijantu. Onaj dio kad smo u školi. Niži su razredi u balončićima, a viši zarobljeni u učionicama koje smiju napustiti samo kad imaju tjelesnu i zdravstvenu kulturu (a i tada samo ako je lijepo vrijeme pa idu na igralište ili dvorište, a ako nije, onda u dvoranu, ali samo ako je dezinficirana nakon prethodne grupe i sve to pod uvjetom da je škola ima) i informatiku (opet, samo ako je dezinf… pratite me?).
S njima su u učionicama zarobljeni i njihovi učitelji. Sad me sigurno mrzite. Zarobljeni?? Čitate tu riječ nekoliko puta, zgroženi. Pedagozi vjerojatno hiperventiliraju. Hm, a koju blažu riječ da upotrijebim? Učitelji, naime, ne smiju napuštati učionice. Osim kad iz jedne prelaze u drugu. Ostaje, doduše, nejasno tko je s učenicima za to vrijeme jer ipak nam treba pokoja minuta da iz jedne prostorije stignemo u drugu, a učenici… oni su u stanju svašta napraviti u nekoliko minuta. Pa i nagurati se u zahod ne gledajući jesu li se pomiješali s učenicima drugog odjela, a kamoli još i misliti na razmak. Tko će biti za to kriv i odgovoran? Pa, učitelji, naravno! Pogodili ste! Isti oni koji u to vrijeme trče hodnicima, s punim rukama udžbenika, materijala za nastavu i didaktičkih pomagala, iz jedne učionice u drugu.
Pijenje kave u zbornici? No, pa to ni do sada nismo stizali (osim, valjda, u serijama). Tek ponekad, u tzv. rupama, u vrijeme kad nemamo nastavni sat. Sad nećemo ni to imati gdje napraviti jer okupljanje u manjim prostorima nije preporučeno, a rijetke su škole s velikim zbornnicama.
Pušenje? Pa ionako je zabranjeno u krugu škole. Treba to, doduše, objasniti sindikalnom vođi koji na televiziji vrlo ozbiljno izgovara kako ga kolege i kolegice zovu i pitaju kad će oni, pušači, zapaliti cigaretu ako ne mogu izaći za vrijeme odmora. Da, to je doista najveći problem. Kao da ionako nismo već popušili.
Ono što uistinu jest problem je, recimo, odlazak na zahod. I učitelji su, eto, ljudi, vjerovali ili ne, i imaju fiziološke potrebe koje trebaju zadovoljiti.
Ali zaboravite na to, kažu nam iz ministarstva. Očekuju da odradimo šest sati bez prekida, da se brzinom svjetlosti prebacujemo iz učionice u učionicu i pritom pazimo na učenike koji su ostali u tim istim učionicama koje smo napustili odnosno do kojih još nismo stigli, jednim okom pratimo one koje smo pustili na wc, a drugim one koji su u klupama, da radimo u školi i kod kuće i na blizinu i na daljinu, može istovremno, a može i neistovremeno,…
Kažu, nema kave, nema cigarete, nema toaleta, nema vode, nema pauze… Ma nema smisla!
I učitelji su ljudi, znate? Ali, što sad, nema odmora dok traje obn… mislim, novonormalna nastava: učenici u mjehuriću, učitelji punih mjehura.
Legenda kaže da najveći mjehur imaju profesionalni vozači, a na visokom drugom mjestu su, ne biste vjerovali, učitelji. Urbi et orbi: ne želimo postati prvaci.
I, za kraj, pozdrav satničarima, ma gdje bili!
