Čitava rasprava oko ispita iz hrvatskog jezika neprofesionalno je provedena. Svi misle da se u školstvo (kao u nogomet) jako dobro razumiju, i ne uvažavaju da je to profesija sa pravilima koja treba znati i poštovati
Piše: Sonja Banić
Kao i svake godine u ovo doba Državna matura postaje top tema u medijima. No često se puno razglaba o „dječjim bolestima“ projekta, a stvarni problemi se rijetko dotiču. Jedan od NJIH, kojim se nitko od samog početka nije želio ozbiljno baviti je neusklađenost nastavnih programa s Državnom maturom, što je posebno izraženo u matematici, predmetu koji predajem. Mislim da je krajnje vrijeme da se taj problem riješi, i ovdje iznosim neke prijedloge.
U trenutnoj zbrci oko ispita državne mature stječe se dojam da ministar ima namjeru srušiti projekt i ukinuti Državnu maturu. Čitava rasprava oko ispita iz hrvatskog jezika neprofesionalno je provedena. Svi misle da se u školstvo (kao u nogomet) jako dobro razumiju, i ne uvažavaju da je to profesija sa pravilima koja treba znati i poštovati.
Osobno podržavam projekt Državne mature i smatram da ga treba poboljšati, nipošto ukidati. Umjesto ukidanja i mijenjanja ovakve mature treba razmisliti o mijenjanju nastavnih planova i programa u srednjim školama. Pri tome svakako treba promisliti o broju predmeta i broju nastavnih sati iz pojedinih predmeta. Niti jedna vlast u posljednjih 20 godina nije se usudila kvalitetno udubiti u studiju nastavnih programa i broja sati u srednjoj školi, i posljednji je trenutak da se to učini. Obrazovni sustav može se urediti tako da bude usklađen s projektom Državne mature i da imamo jednu smislenu cjelinu, a ne zbrku punu nelogičnosti, što imamo sada.
Jedan od ciljeva našeg obrazovnog sustava svakako bi trebalo biti povećanje broja visoko obrazovanih stanovnika. Da bismo to postigli treba omogućiti nastavak školovanja svim učenicima četverogodišnjih srednjih škola koji to žele i mogu. Ovakva Državna matura je korak u dobrom smjeru, jer se povećava broj učenika koji nastavljaju školovanje. No neke dijelove sustava treba svakako popraviti, kako bi se učenicima pružile veće mogućnosti i ispravile neke nelogičnosti koje sada postoje.
U sadašnjem načinu upisa na fakultete smatram dobrim nekoliko stvari. Prvo, onemogućena je korupcija i „kupovina upisa“. Znam da to nikada nije dokazano, ali kružile su brojne priče, a afera „indeks“ daje nam za pravo vjerovati da su neke od njih bile istinite. Sada takvih priča više nema. Upis preko veze teško je ostvariv i to je jako dobro. U ovakvom sustavu upisa učenici mogu konkurirati na studijske programe u svim dijelovima Hrvatske i mislim da je to jako dobro. Kod polaganja klasičnih prijemnih ispita učenici bi se teško odlučivali da odu na prijemni ispit u drugi dio zemlje, ili bi im to zbog termina ispita bilo fizički nemoguće. Ovako se mogu lakše odlučiti za studij koji ih zanima, a nije u blizini mjesta stanovanja. Time potičemo decentralizaciju studiranja pa tako sva sveučilišta postaju konkurentna, što je dobro zbog kvalitete studija.
Osnovna svrha ispita državne mature nije upis na studij, već vanjsko vrednovanje znanja učenika. A vanjsko vrednovanje znanja nam je neophodno. Dobro je da se razmišlja o uvođenju takvog ispita i u osnovnoj školi. Jedini način da se spriječi inflacija petica, smanji pritisak na nastavnike u doba ocjenjivanja te nagradi marljivost, rad i znanje učenika je vanjsko vrednovanje sa značajnim posljedicama. Bez vanjskog vrednovanja znanja koje ima utjecaj na nastavak školovanja učenici će se zadovoljiti niskim znanjem, a pri tom će vršiti pritisak na nastavnike i tražiti poklanjanje nezasluženih ocjena. Nastavnicima je vrlo teško zadržati kriterije ocjenjivanja na razumnom nivou u takvim uvjetima. Ispiti državne mature olakšavaju uspostavljanje ujednačenih kriterija ocjenjivanja, do kojih je svima stalo. Učenici koji uče kampanjski, prepisuju i varaju kod ocjenjivanja, na kraju ipak plate svoj nerad, dok oni koji marljivo rade i uče bivaju nagrađeni uspjehom na ispitu vanjskog vrednovanja. Odgojno i moralno, ovakav ispit ima neprocjenjivu vrijednost.
No mi smo uveli vanjsko vrednovanje znanja i prijemne ispite na fakultetima zamijenili ispitima državne mature, bez da smo obratili pažnju na postojeći sustav srednjoškolskog obrazovanja. A taj je sustav u popriličnom neskladu sa zahtjevima Državne mature. Kao da smo sagradili nov blistav krov na kući čiji se zidovi raspadaju. Krov je u redu, ali zidovima je potrebna temeljita rekonstrukcija. Potrebno je što prije prilagoditi i uskladiti nastavne planove i programe gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola, kako bi učenici u ravnopravnim uvjetima pristupali ispitima državne mature i upisima na studijske programe.
Državna matura jasno je kao nosive stupove obrazovanja istaknula hrvatski jezik, matematiku i strani jezik. To je sasvim u redu i logično, no u tim predmetima postoje bitne razlike u nastavnim programima, koje su nedopustive i nužno ih je što prije riješiti. Rezultati dosadašnjih ispita pokazuju da u stranim jezicima uglavnom nema problema, u hrvatskom jeziku postoje određeni problemi, a u matematici postoje veliki problemi u savladavanju potrebnih nastavnih sadržaja. U nastavnim planovima četverogodišnjih škola prvi strani jezik zastupljen je kroz sva četiri razreda sa 2 ili većinom 3 sata tjedno, hrvatski jezik sa 3 ili 4 sata tjedno, i programi tih predmeta su većim dijelom usklađeni. Za matematiku postoje jako velike razlike. U nekim medicinskim i umjetničkim školama matematika se uči samo u prvom i drugom razredu, 2 sata tjedno. Dalje su zastupljene razne kombinacije broja sati po razredima, od 2+2+2+0, 3+3+2+2, 3+3+3+3, u većini gimnazija 4+4+3+3, do najveće satnice u nekim programima prirodoslovnih gimnazija 6+6+7+7. Nisu razlike samo u broju sati, već postoje i bitne razlike u sadržajima koji se poučavaju, na primjer u ekonomskim školama. Ove su razlike prevelike, i nužno je promijeniti nastavne planove i programe kako bi učenici mogli u ravnopravnijim uvjetima polagati ispite državne mature i upisivati fakultete. Sadašnji način rješavanja tog problema kroz dopunsku nastavu ne zadovoljava i ne daje dobre rezultate. Učenicima ta dopunska nastava predstavlja dodatno opterećenje na tjednu satnicu, teško ju je uklopiti u raspored i većina učenika vrlo brzo izgubi volju za dolazak i rad. Stoga se na dopunskoj nastavi ne može ostvariti kvaliteta i nivo koji se postiže na redovnoj nastavi.
Trebalo bi propisati koja satnica i koji sadržaji su potrebni za pojedinu razinu ispita, i tome onda prilagoditi nastavne planove i programe. Ovdje ću se detaljnije osvrnuti na matematiku, jer je u tom predmetu najveći problem, i jer je to moja struka. Sva dosadašnja vanjska vrednovanja (ne samo državna matura, već i PISA projekt) pokazuju jako lošu razinu usvojenosti matematičkih sadržaja i vještina. Smatram da je to jasan znak da tjedni broj sati matematike treba povećati. Za višu razinu ta satnica ne bi trebala biti manja od 5+5+4+4, a za nižu razinu od 3+3+3+3. Pri tome bi trebale postojati i razlike u programu, a postoji i potreba za uvođenjem nekih sadržaja koji sada nisu zastupljeni u katalogu mature i nastavnim programima, a trebali bi se poučavati u srednjoj školi (kao osnove vjerojatnosti i statistike, na primjer). Srednjoškolski programi trebali bi izrijekom navesti za koju razinu Državne mature mogu pripremiti učenike, i tome bi trebala odgovarati satnica i program pojedinih predmeta. Na primjer, za program u kojem je matematika zastupljena sa satnicom 3+3+3+3 jasno je da učenike priprema za nižu razinu, a program sa satnicom matematike 5+5+5+5 priprema učenike za višu razinu ispita iz matematike. Jednako tako trebali bi biti usklađeni programi hrvatskog i stranog jezika. Također iz nastavnog plana i programa treba biti jasno za koje izborne predmete će učenici biti pripremljeni. Trebalo bi analizirati na koje se studije najčešće upisuju učenici pojedinih struka, i kroz redovne i izborne predmete omogućiti im pristup tim studijskim programima. Na primjer, učenici ekonomskih škola najčešće žele na razne ekonomske studije (ekonomija, menadžment i sl.), ali i na učiteljske fakultete i razne programe na filozofskom fakultetu. To znači da bi nastavni plan i program ekonomske struke trebao omogućiti polaganje više razine iz obaveznih predmeta, ali i da bi im trebalo omogućiti izbornu nastavu iz predmeta potrebnih na učiteljskom i filozofskom fakultetu (psihologija, sociologija i slično). Učenici općih gimnazija bi trebali imati mogućnost odabira programa koji odgovara pojedinoj razini u trećem razredu (to bi bilo važno barem za matematiku), a trebalo bi smanjiti broj obaveznih predmeta i povećati broj izbornih predmeta. Naravno, i zahtjevi pojedinih fakulteta trebali bi biti logični (za odgajateljice u vrtiću zaista nema potrebe tražiti višu razinu matematike).
Uvođenjem jasnih minimalnih programa za pojedine razine ispita, i većom mogućnošću odabira izborne nastave može se uspostaviti dobar sustav čija će kruna biti ispit državne mature i sustav upisa na studijske programe sličan ovom koji imamo sada. Učenici strukovnih škola bili bi dobro osposobljeni za svoju struku, ali i u mogućnosti ravnopravno, sukladno svojim sposobnostima, konkurirati za mjesta na fakultetima.
Imamo dobar krov, sada trebamo ojačati nosive stupove(hrvatski jezik, matematiku i strani jezik) i učvrstiti i urediti zidove (ostali predmeti). Nakon što tako obnovimo kuću srednjoškolskog sustava, možemo se baviti ostalim detaljima.