Tko i što zaista stoji iza hajke na državnu maturu

(Tekst prenesen s bloga Pax et Discordia)
Prošlo je nešto više od tjedan dana otkako je buknula afera s ispitom iz hrvatskog jezika i književnosti na državnoj maturi, a na vidjelo polako izlaze informacije koje govore i o osobnoj angažiranosti i interesu pojedinih ključnih ljudi u hrvatskom obrazovnom sustavu.

Neke sumnje postojale su već i ranije. Naime, jedna kolegica je, usred afere, napomenula da “cijela ova strka miriši na ministrovu savjetnicu”. I kad se malo bolje pogleda, zaista je tako: neke tvrdnje, izjave, pa i potezi koji su povučeni u proteklih tjedan dana neodoljivo podsjećaju na nešto što bi bilo sasvim u skladu s likom i djelom Ivane Kalogjere, osobe čije je imenovanje prije nekoliko mjeseci izazvalo val sveopćeg zgražanja i gađenja te proglašeno posljednjim čavlom u lijes povjerenja ogromnog dijela hrvatskih nastavnika prema novom ministru.

Jer, ako se malo pogleda njezin portfolio, teme iz njene novinarske karijere u Jutarnjem listu koje najviše upadaju u oči su “nepravda prema učenicima” i “okoštalost obrazovnog sustava čiji je jedini efekt da djeci zagorčava život”. Tekst o novom pravilniku o ocjenjivanju koji je trebao staviti dodatne restrikcije koje bi potpuno onemogućile nastavni proces (i koji, srećom, a možda zahvaljujući i akciji nekolicine organiziranih nastavnika, na kraju nije usvojen), objavljen prije nekoliko godina, a potpisan imenom tadašnje novinarke Jutarnjeg lista Ivane Kalogjere (tada Brkić) započinje slavodobitnom rečenicom koja je od tada ušla u anale huškačkog novinarstva: “Odzvonilo je testomaniji u hrvatskim školama“, kao da je jedina svrha nastavničkog bića da maltretira klince nenajavljenim provjerama znanja i kao da je jedina satisfakcija koju profesori imaju u životu upisivanje jedinica.

A, kad se malo bolje pogleda, od svega toga do ministrove rečenice “Test je bio iživljavanje nad učenicima” zaista je zanemariv korak.

Međutim, ono što je blagi predosjećaj da Ivana Kalogjera stoji iza histerije o “nepravednim pitanjima” i “testu koji nije objektivan odraz znanja maturanata u protekle četiri godine” pretvorilo u osnovanu sumnju bila je jedna osobna informacija koja, sama za sebe, ne znači puno, ali u kombinaciji sa svima ostalima proizvela je onaj “klak” koji čujete kad posljednji komadić slagalice sjedne na svoje mjesto. Naime, ispada da se među maturantima koji ovih dana polažu ono što je zamišljeno kao “ispit zrelosti”, a što bi se zahvaljujući ministrovim izjavama i intervencijama moglo pretvoriti u inauguraciju još jedne generacije mladih ljudi u hrvatski sustav korupcije i protekcije, nalazi i dijete ministrove savjetnice.

Neki znaju, a neki imaju

Naravno, ništa od ovoga ne bi moglo poslužiti kao čvrsti dokaz na sudu (pogotovo jer, formalno, nikakav zločin nije počinjen, osim onog protiv pameti, ali vlast i svi njoj bliski su protiv takvih suđenja oduvijek imali imunitet). Sasvim je moguće da cijela afera oko ispita iz hrvatskog jezika nije bila motivirana brigom prerevne majke za boljitak potomka koji zaista nije ništa skrivio osim što se kod kuće požalio kako je “ispit bio dosta težak”. Sasvim je moguće da je dijete jednostavno poslužilo kao prekidač koji je okinuo tko zna kakve frustracije iz vlastitog školovanja koje su Ivanu Kalogjeru nagonile da godinama piše tekstove kakve je pisala. Međutim, u svjetlu ove činjenice puno drugačije zvuče optužbe da su “neka pitanja bila dvosmislena” (iako je većina na njih odgovorila točno, pokazali su rezultati koje je objavio NCVVO; no očito nije bitno što kaže većina, nego što kaže kvalificirana manjina, da ne kažemo jedan ili jedna), da “neka pitanja treba poništiti”, da “nije bilo dovoljno vremena za rješavanje testa”. Poznato je (ili bi trebalo biti) da se za svaki test očekuje da samo mali broj onih koji ga pišu može odgovoriti točno na sva pitanja, međutim, cijela afera se zahuktala oko toga da neki učenici nisu znali odgovore na neka pitanja, da neki učenici nisu imali dovoljno vremena za rješavanje testa i čak i ako su namjere Ivane Kalogjere potpuno časne i njezina savjest u svemu ovome potpuno čista, uvijek će negdje u pozadibni ostati tiha sumnja da je sve ovo samo posljedica toga što se kriva osoba našla na krivom položaju u krivom trenutku i što je na krivi način to poželjela iskoristiti.

No, dobro, sad bar znamo odakle “ogorčenim i razočaranim maturantima”, a pogotovo njihovim roditeljima, ministrov broj telefona.

Slučaj koji ima svoju povijest

No, ako se Ivani Kalogjeri može prigovoriti neumjerenost i nestručnost, ono čega sigurno nije lišena je dosljednost. Naime, čak i ako je ova haranga protiv testa iz hrvatskog imala osobni povod, savjetničino nerazumijevanje obrazovanja ima korijene koji su vidljivi kroz cijeli njen dugogodišnji rad. Iako je, navodno, i sama završila nastavnički smjer, ono što se pouzdano može reći za njenu novinarsku karijeru jest da je izbjegavala nastavnike i učitelje kad god je mogla. “Navodno” se u prethodnoj rečenici nalazi zato jer u kratkoj potrazi nije bilo moguće pronaći ikakve reference na njeno obrazovanje; nastavnici nisu profesionalni istraživački novinari da bi im na raspolaganju bili resursi i iskustvo za iskapanje zanimljivih informacija.

No, nema veze, nije ni Ivana Kalogjera.

Naime, jedno od osnovnih profesionalnih pravila u novinarstvu je “saslušati sve strane”. To pravilo, naravno, nije tu bez veze jer svaki novinar koji želi prenijeti punu informaciju mora se potruditi tu informaciju sagledati iz svih mogućih kuteva. Naravno, naknadno može odlučiti da su neki kutevi manje bitni od drugih i da ih se može zanemariti. Međutim, čini se da to u njezinoj novinarskoj karijeri nije bio slučaj.

Prije određenog vremena utrošeno je nešto truda i napravljena je analiza na temelju šest tekstova Ivane Kalogjere (tada Brkić) izašlih u Jutarnjem listu unutar nešto više od mjesec dana pri čemu se ustanovilo da je novinarsko pravilo o “saslušavanju svih strana” bilo potpuno zanemareno. Bez želje da se ulazi u to je li riječ o namjeri novinara ili urednika da tekstovi podupru određenu stranu ili je jednostavno riječ u neprofesionalnosti, gola je činjenica da je u tih šest tekstova za izjavu kontaktirano osamnaest (18) sugovornika:

3 sveučilišna profesora
1 znanstvenik
1 dekan
7 ravnatelja
2 privatna poduzetnika
1 službenik Ministarstva
1 službenik županije
1 službenik državne agencije
1 dužnosnik hrvatske obrtničke komore

Da se razumijemo, riječ je o tekstovima koji su se bavili isključivo obrazovanjem. Ono što je ovdje predstavljalo kršenje pravila profesije bilo je da u temama u kojima se govori o hrvatskom školskom sustavu, o nastavi, radu s djecom, nije bilo izjave niti jednog nastavnika koji radi u školi, dakle osobe koja bi mogla čitateljima izravno prenijeti svoja iskustva i mišljenja. Isto tako, osobe koje koja je toj djeci najbliža i čije mišljenje bi roditelji vjerojatno htjeli čuti. Međutim, ništa od toga

Ljudi koji previše znaju

Nitko ne kaže da su kontaktirani sugovornici bili manje vrijedni. Međutim, istina je da njihova mišljenja i iskustva ne daju punu sliku o stanju u školskom sustavu. Na primjer, sveučilišni profesori i znanstvenici neće moći reći da su programi nekih nastavnih predmeta potpuno neadekvatni satnici tih predmeta, kao ni da su neki udžbenici potpuno promašeni. Ravnatelji neće moći pričati o pritiscima i prijetnjama prema profesorima, kao i raznim manipulacijama na razini škola, da se učenicima poklanjaju ocjene koje svojim znanjem nisu zaslužili i tako se destimulira za rad ne samo njih, nego i sve ostale koji su s takvom poklanjanju svjedoci. Službenici Ministarstva neće moći govoriti o besmislenosti pravilnika i kakve sve idiotrije radi prosvjetna inspekcija i na što prisiljava nastavnike koji žele svoj posao raditi profesionalno i odgovorno. Poduzetnici neće moći govoriti o tome što znači široko obrazovanje i zašto je dobro da djeca znaju i nešto više od onoga što će im trebati isključivo za obavljanje posla koji će raditi deset godina, a kad ga požele promijeniti, neće moći jer nemaju ni znanja ni vještina za bilo što drugo.

Sve ovo, a vjerojatno i više, garnirano primjerima iz praske, Ivana Kalogjera bi vjerojatno doznala da je kontaktirala ijednog školskog nastavnika koji se svaki dan susreće s problemima iz prakse.

Konkretan indikativan slučaj kojega se vjerojatno sjećaju svi koji su ga pratili odnosi se na učenicu zagrebačke Klasične gimnazije koja je pala razred iz matematike te su joj ravnateljica, pedagoginja i razrednica “pokušale pomoći” tako što će joj pokloniti dvojku, ali uz uvjet da se dijete upiše u neku drugu školu. Majka se uzbunila i slučaj je pukao. No, epilog je najzanimljiviji: dok je za sve tri spomenute inspekcijski nalaz utvrdio da su falsificirale ocjenu, najviše prostora u tekstovima Ivane Kalogjera (tada Brkić) poklonilo se profesorici matematike koja jedina nije prekršila pravila: njezino ime tjednima se razvlačilo po Jutarnjem listu uz napomene kako je “prestroga”, kako zadaje “preteške zadatke”, kako “njezini učenici moraju na instrukcije” i slično.

Zvuči poznato?

Ministrica u sjeni

Dalje, ista je profesionalna novinarka provalila glupost – koja je završila u velikom lijepom naslovu – da hrvatski nastavnici rade 13 sati tjedno i imaju 7 učenika u razredu. Odakle joj podaci? Rekao joj Fuchs, valjda. Da, eto vjerodostojnog izvora. Da je manje šetala po ministarstvima, a bar jednom ušla u neku školu, pa makar ostala na hodniku, možda bi i dobila neke natruhe istine.

I, kao posljedica svega toga, njezino novinarstvo nastavnici koji su ga pratili jednodušno su okarakterizirali kao jednostrano i huškačko, a sve skupa miljama daleko od profesionalnog. I sada, kao savjetnica ministra, gospođa Kalogjera nastavlja svoje huškanje, samo na višoj razini, s više moći i s razornijim posljedicama. No, glavna komponenta tog problema je što iznad, možda i pored, a zapravo, po svemu sudeći i, nažalost, ispod sebe, ima ministra-neznalicu koji je na svoje mjesto zasjeo kao tabula rasa i sada ima tu nesreću da mu glavu popuni prva osoba koja se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kao rezultat, događaju se apsurdi dostojni britanskih televizijskih komedija: kada liječnik, ministar prosvjete, angažira za savjetnicu novinarku, navodno po struci profesoricu hrvatskoga jezika, oboje bez ijedne minute iskustva u prosvjeti (pardon, ministar je neko vrijeme bio u školskom odboru) i kada liječnik povede bitku protiv “ispita iz hrvatskog jezika s greškom” kaos postaje kompletan i zapravo ne iznenađuje to što u jednom od svojih brojnih ispada ministar izjavljuje da u NCVVO-u radi kadar upitne stručne kvalitete. Samo, kako on to može znati? Rekla mu je bivša novinarka koja je svoju mjerodavnost u jednoj televizijskoj emisiji argumentirala rečenicom “Ja sam iz prosvjetarske obitelji”? Što, sad smo u feudalizmu gdje se kompetencije prenose s predaka na potomke? Zagorci se rađaju s malom maturom, a Ivana Kalogjera se rodila s transcendentnim poznavanjem prosvjete?

No, očito nekog vraga zna jer se iz novinarstva uspjela popeti tako visoko. “Da, ministre”, rekla je, “pratila sam obrazovanje niz godina”. I postala glavna savjetnica. Zahvaljujući sreći i ministrica u sjeni, a Željko “tabula rasa” Jovanović joj oruđe u rukama.

Nakon svega ovoga možemo samo ponoviti staru ponavljanu istinu da, bar što se tiče hrvatskog obrazovanja, dno očito ne postoji. Nakon što godinama tone sve dublje i dublje, svaki put kad pomislimo da se dno nazire i da više ne može puno gore, opet se iznenadimo kad se otvore vidici u još veće dubine besmisla i gluposti i dobijemo uvid u još crnju nijansu crnila, onu za koju prije toga nismo bili niti svjesni da postoji. I ovdje čak ne vrijedi ni ona stara dosjetka neka “zadnji ugasi svjetlo”. Jer, očito, svjetlo je u hrvatskom obrazovnom sustavu ugašeno već odavno.