piše: Tamara Šoić
Napokon je puno toga jasnije.
U ovoj zemlji svatko može biti sve. Nema više kriterija.
Psihički bolesni ljudi mogu liječiti ozbiljno bolesne ljude.
U razred može ušetati svaka osoba s viškom hrabrosti i manjkom morala pa predavati npr. latinski.
Nitko neće primijetiti.
Nikoga više nije briga.
U omanjem hrvatskom gradu nitko neće naglas reći da je lokalni doktor ozbiljno skrenuo da mu treba pomoć da je u ambulantu doveo psihički bolesnu osobu i dao joj posao.
Štoviše, zaručio ju.
I to traje godinama. Odjednom svi znamo za to.
Sad snimaju emisiju o tome i pompozno ju najavljuju.
Bez emisije – ovaj bi još radio neko vrijeme, onda bi mu se ugasila ambulantq zbog manjka pacijenata.
I to je sve.
A sad ćemo mu se zajednički rugati jer je lud.
Prolupao.
Puknuo.
Prošvikao.
I u njemu je problem?
On je kao lud?
Ili prokleti sustav koji je dopustio da do ovoga dođe?
Ili još gore – mi koji smo sustavu to dopustili, a sad se smijemo jadnom čovjeku koji se nije znao uhvatiti u koštac sa svojim problemima.
Da, ful duhovito!
Opet će ministri nabrzaka oprati ruke i prebaciti lopticu negdje niže.
Gospođa koja predstavlja ravnatelje osnovnih škola, na nacionalnoj će televiziji, mrtva hladna izreći kako u sustav odavno ne ulazi kvalitetan kadar.
I preživjeti.
Jer ona ima pojma tko ulazi u sustav. Da ima ikakvog pojma o tome u sustavu ne bi sjedili ljudi s lažnim diplomama i liječnici pomračene pameti.
Svi su dignuli ruke od kriterija. A sad zdvojno čekaju otkriće petnaeste diplome i novog ludog liječnika kako bi se nacija imala oko čega zgražati ili smijati.
Svejedno.
I onda je problem u likovima s falsifikatima i doktorima s F dijagnozom?
Ma da, ziher.
To je slika i prilika ovog društva.
Lažnjaci i luđaci.
I to u obrazovanju i zdravstvu.
A što je tek negdje dublje, skrivenije, na mjestima na kojima nitko ne glumi da postoje neki kriteriji?
Ništa. Mrak.
Zato je najbolje uhvatiti se za ruke i ekstatično zapjevati.
Ili pobjeći.