piše: Dajana Vidaković
Pod okriljem reforme i tzv. Škole za život, koja na sve strane viče kako će olakšati učeničke torbe, u pripremi je i novi Zakon o udžbenicima, koji će biti upravo to: zakon o UDŽBENICIMA, jer drugih radnih materijala u torbi više neće biti. Kako to, pitate se? Jednostavno! Kako najlakše olakšati torbu za 40% i jednako toliko spustiti cijenu udžbeničkog kompleta? Lako: zabranimo radne bilježnice!
“Nemojte sad pretjerivati!”, rekao bi slučajni čitatelj nakon ove informacije. Ni najmanje ne pretjerujem! Novi prijedlog zakona, koji smo zanimljivim kanalima uspjeli na trenutak vidjeti, obaveznim dijelom udžbeničkog kompleta proglašava samo udžbenik. Radna bilježnica, zbirka zadataka i svi ostali materijali, poput kutije za tehničku kulturu (možda čak i mape za likovnu kulturu?) postaju “dodatni materijali”.
“Ma, hajde, to i nije tako strašno. Nitko vam ne brani da na popis traženih materijala stavite i radnu bilježnicu”, odgovara moj zamišljeni sugovornik.
U tom grmu i leži zec! Brane nam, brane itekako! Novi prijedlog zakona izričito navodi da cijena dodatnih materijala ne smije prelaziti 20% cijene udžbeničkog kompleta. Što to u praksi znači? Probala sam izračunati na brzinu, na primjeru prvog i sedmog razreda nasumične škole. Sami udžbenici za prvi razred koštaju 350 kn. To nam ostavlja ravno 70 kn za sve ostalo. Otprilike jedna i pol radna bilježnica, ili jedna radna bilježnica i likovna mapa, ako i ona ulazi u izračun. Udžbenici za sedmi razred duplo su skuplji, cijena im je nešto malo viša od 700 kn. To ostavlja okvirno 150 kn za ostale materijale. A samo cijena kutije za tehničku kulturu, bez koje je nastava tog predmeta gotovo nemoguća, malo je niža od 100 kn. Ostaje 50 kn – ravno za još jednu radnu bilježnicu, a kolege u zbornici mogu izvlačiti šibice da vide tko će biti taj sretnik.
“OK, ovo je nezgodno,” priznaje moj zamišljeni sugovornik, “ali tko brani nakladniku da integrira zadatke iz radne bilježnice u udžbenik?”, a ja mu u očaju zapjevam Petra Grašu: “Heeeej, dušo, tko nam brani…” – pa Ministarstvo, tko bi drugi?! Ministarstvo je već za pilot-materijale za Školu za život izričito propisalo kako svaki udžbenik mora imati 30% manje stranica nego što je imao dosad! Razlog? Smanjiti težinu školske torbe i cijenu udžbenika.
Znači, nakladnici bi trebali u 30% stranica manje čarolijom ubaciti 50% više materijala, kako bi učitelji imali čime raditi. Moguće? Možda, ako tiskate knjige za Hogwarts.
“Zbilja”, složit će se sa mnom zamišljeni sugovornik, ali onda odmah doskočiti i tome: “Ipak, ti bi trebala i sama biti dovoljno stručna da napraviš radne listiće sa zadacima koji ti nedostaju u udžbeniku, zar ne? K tome, takvi radni listići su za učenike i roditelje besplatni! Što ćeš bolje?”, na što mu se gorko nasmijem u lice: Stručna? Stručna jesam. Plaćena? Ne, za to plaćena nisam! Ministarstvo je zaključilo da mi je za pripremu svakog školskog sata dovoljno platiti cijelih, velikodušnih 20 minuta. Dovoljno tek da ovlaš pogledam sadržaj lekcije, skiciram si tijek sata, odlučim koje ćemo zadatke raditi u školi, a koje će sami za domaću zadaću, iskopam plakat, nađem link na video ili složim slikovne kartice i kartice s riječima koje će mi za taj sat trebati. Ne i za izradu nekoliko stranica radnih listića kako bi zamijenili radnu bilježnicu što mi ju je netko u ministarstvu jednim potezom pera ukrao.
Pretpostavimo, ipak, čisto rasprave radi, da sam dovoljno glupa ići trošiti vlastito slobodno vrijeme za izradu radnih listića: ti bi radni listići besplatni bili samo za krajnje korisnike. Njih još uvijek netko mora platiti. Njihovo printanje i kopiranje vidjet će se na računu za održavanje fotokopirnog stroja (a zamislite samo svakodnevnu gužvu pred njime kad nagrne nekoliko desetaka učitelja ispisivati i umnožavati po nekoliko radnih listića za svakog učenika kojem predaje!).
Oh, sreće li i ekstaze u koje će upadati ravnatelji kad svako malo budu morali kupovati nove, nimalo jeftine, tonere! A tek plaćati skupe servise uređaja, koji su obavezni nakon određenog broja kopija, nekoliko puta godišnje! A papir? Kad ih održavanje fotokopirnog uređaja odvede u bankrot, sigurno ga neće kupovati škole! Papir bi trebali financirati valjda sami učitelji?
“Ah, ne budi sad škrta, pa može se paket print-papira naći već za dvadesetak kuna na akcijama!”, otpovrnut će moj sugovornik. Da, pet stotina listova za dvadesetak kuna. A hoće li mi to dostajati i do kraja mjeseca? Dvadeset i dva sata tjedno, u razredu imam u prosjeku 17 učenika, svakom učeniku po tri-četiri radna listića na svaki sat (jer toliko stranica u radnoj bilježnici uobičajeno riješimo u školi i za domaću zadaću po satu)…
Malo matematike: to je šezdeset do sedamdeset listova papira za svaki sat, 1 496 listova tjedno. Čekajte, napisat ću riječima: tisuću četiristo devedeset šest listova tjedno. Tjedno!!! Ako bih kopirala obostrano, to je i dalje jedan i pol paket print-papira tjedno. Pa neka košta i dvadeset kuna svaki paket, zbroji se to na sto dvadeset kuna mjesečno, odnosno tisuću dvjesto kuna kroz cijelu školsku godinu. Ma vidi ti to! A baš sam se pitala kako bih mogla potrošiti tu božićnicu!!!
No dobro, nećemo sad sitničariti. Nema veze što će nam novi zakon oteti polovinu radnih materijala, važno je da će roditelji manje platiti školske knjige i da ćemo imati praznije torbe. A za prazne glave MZO ionako nije briga, oni lijepo vraćaju Š u naziv, sada će biti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i štednje. Živjeli!