U zadnje vrijeme, formulacija “veća autonomija nastavnika” često je u ustima raznih dužnosnika i javnih djelatnika koji se bave obrazovanjem. To je kulminiralo otkako je započela priča o kurikularnoj reformi, ali mantra traje već neko vrijeme, nekoliko proteklih godina, nakon što su se teme o obrazovanju ipak počele malo više pojavljivati u medijima (oprostit ćete nam grijeh taštine ako si umislimo da je i udruga “Nastavnici organizirano” tome bar malo doprinijela). Međutim, s obzirom da u kompleksnom sustavu kao što je “društvo” nijedan element ne može funkcionirati odvojeno od onoga što ga okružuje, pa tako ni “autonomija nastavnika”, stvari izgledaju daleko od idealnih ako se samo malo zagrebe ispod površine i pogleda kontekst i utjecaj okoline.
Ono što je trenutno točno je da nastavnici, formalno, imaju popriličnu autonomiju. Nigdje ne piše kakav nastavni sadržaj mora sadržavati pojedina preprema za sat – te, posljedično tome, kako će se taj sat održati – kojim će se točno redoslijedom ići kroz gradivo, na koji način će se učenici usmeno ispitivati, kakva pitanja i zadaci će se nalaziti u pismenim ispitima. Formalno, po svemu onome što piše, zapravo je nastavnik ipak bog i batina što se tiče svog posla: nastavnog rada i ocjenjivanja.
Primijetili ste da prvu riječ u prethodnoj rečenici. Ako niste, vratite se i pogledajte je ponovo. Jer u tome je sva bit problema.
U praksi događa se da se tu “formalnu autonomiju” krši na sve moguće načine. S jedne strane, postoje slučajevi kad je to možda i opravdano. Uokolo se provlače priče o Nastaviku Iz Pakla koji ne zna predavati, ispituje ono što nije objasnio, ne dopušta pitanja, ruši ocjene Zbog Gluposti i slično. I, da, od 50.000 učitelja i nastavnika zaista postoje neki kojima nije mjesto učionici i koje ne treba pritisnuti inspekcijama nego ih treba izbaciti s radnog mjesta. Međutim, najveći broj nepravilnosti u radu događa se ne zbog samovolje nastavnika, nego zbog samovolje i pritisaka svih ostalih: ravnatelja, “stručnih službi” pa i roditelja (iako, bez suradnje prvih dvoje ovo posljednje nikad nije neki veliki faktor).
U proteklih nekoliko dana u javnosti traje rasprava o pitanju ocjenjivanja, posebno o tome da će nastavnik moći s više slobode i autoriteta ocjenjivati i neke oblke zalaganja i rada na satu. S jedne strane, to zaista može nastavniku dati veću moć da u razredu korigira nepoželjna ponašanja. Međutim, s druge strane, to može i proširiti sivu zonu u kojoj je sve dozvoljeno i u kojoj će najveću moć i autoritet na kraju požnjeti oni koji su u formalnoj hijerarhiji iznad tog nastavnika, a to su svi oni spomenuti u prethodnom odjeljku.
Jer na svaku ocjenu se, mimo nastavnika ili, češće, preko njega, živog ili mrtvog, može utjecati na velik broj načina. Najspektakularnija je metoda “korekcije ocjene” na nastavničkom/učiteljskom vijeću gdje se jednostavnim dizanjem ruku, bez ikakvog obrazloženja, može službeno “korigirati” ocjenu. Zatim su tu razni neformalni pritisci, upadanje na satove, naredbe bez pokrića, gnjavaža s psiholozima i pedagozima, zahtijevanje dokumentacije bez osnove i, generalno, cijeli niz metoda mobbinga nakon kojih će nastavnik, s potpunim pravom, zaključiti da “pametniji popušta” i da se ne isplati toliko kačiti s cijelom hijerarhijom oko jednog učenika i jedne ocjene. I na kraju će od cijele “autonomije” ostati autonomija da se napravi onako kako su ti drugi rekli jer ćeš inače završiti na tabletama ili sa stvarnim zdravstvenim problemima, možda i u prijevremenoj mirovini, bolestan i, na kraju, na groblju sa slikom i tekstićem na nekom internet portalu pri čemu to da su te kolege pamtili kao divnu osobu, a učenici kao odličnu profesoricu, i svi zajedno ti držali panegirike na sprovodu, i neće biti bogznakakva utjeha tebi, a još manje tvojim bližnjima, jer si sve mogao izbjeći samo da si se povinuo kad se trebalo povinuti.
Rijetki su na to spremni, a količina maltretiranja, manipuliranja i pritisaka kojima su izloženi učitelji i nastavnici, a u 90 posto slučajeva zbog ocjenjivanja, je tolika da se mnogima to, iz navedenih razloga, ni ne isplati.
I, kad se sve zbroji, od cijele te formalne autonomije nastavnika da predaje kako hoće i ocjenjuje kako hoće, na kraju ne ostaje ništa: tamo gdje pravila to dopuštaju, sve je “stvar dogovora”, a u kompleksnom sustavu u kojemu se popravi jedna stvar, a sve ostalo ostane isto, rezultat je otprilike kao kod automobila kojemu smo ugradili fantastičan motor, ali smo mu propustili ugraditi kotače. Jer o tome je ovdje riječ: dok ostali elementi ne funkcioniraju bar na minimumu, i “autonomija nastavnika” će biti sve, samo ne autonomija.
Svakako treba pozdraviti princip i želju da se moć i odgovornost stavi (vrati) tamo gdje joj je mjesto. Istina koju mnogi ne razumiju je da nastavnik ima ulogu sličnu kapetanu broda: kad se zatvore vrata učionice, on ostaje sam na prvoj crti obrazovanja i nikakve vanjske korekcije, inspekcije i kontrole tu ne mogu pomoći ako kapetan svoj posao ne radi kako treba. Međutim, vanjski pritisci itekako mogu pokvariti stvar čak i ako je nastavnik najbolji na svijetu (i paradoksalan je taj stav mnogih da sumnjaju na osobe koje s njihovom djecom provode šest sati dnevno, zajedno zatvorene u prostoriji; ako njima ne vjerujete, kako ih se uopće usudite ostavljati tamo ?)
Obrazovanje predstavlja sinergiju cijelog skupa elemenata i već se događalo da se nominalnim popravljanjem jednog, a zanemarivanjem ostalih, stvar samo pogoršala. Kako bi se to izbjeglo i ovaj put, trebalo bi malo uzeti u obzir i trenutno stanje na terenu. Ideal i konačni cilj su jedna stvar, ali put kojim se do tog ideala dolazi ponekad i nije ravna linija, nego pažljivo trasirana staza čija svaka točka svakom trenutku mora održavati ravnotežu između svega što je okružuje.
za autonomiju ocjenjivanja se treba izboriti. tko se nije u stanju izboriti da ocjenjuje u skladu s pravilima struke nije dostojan biti učitelj. isto tako svi oni koji dignu ruku na nastavničkom vijeću za promjenu ocjene predmetnog učitelja su zalutali u obrazovni sustav. na žalost, mnogi su zalutali
Čarobna riječ: “treba”.
Ne bi se trebalo za autonomiju u ocjenjivanju boriti, ona bi se trebala podrazumijevati.
Srećom nisam bila još podvrgnuta pritiscima kao učiteljica iz članka, i ne znam uopće kako bi se u toj situaciji postavila.
I borba, i odustajanje od nje bi sigurno utjecalo na moje zdravlje.
A dok našim školama “caruju” takvi ravnatelji nikakav pravilnik o ocjenjivanju neće osigurati objektivno ocjenjivanje.
slažem se s vama da bi se autonomija trebala podrazumijevati no svjedoci smo da se ona često narušava pa se onda za nju treba izboriti. ta borba sigurno nije lagana i ostavlja tragove ali na kraju je čovjek ponosan na sebe jer je uspio odbraniti svoj dignitet i dignitet struke. u obrnutom slučaju (da se ne borite i dozvolite drugima da ocjenjuju umjesto vas) ostat će vječni osjećaj gađenja samog sebe.
nažalost ima primjera gdje su se ljudi i borili, a nisu ništa uspjeli promijeniti-nije niti to lako podnijeti. prosvjetne inspekcije ne rade posao kako bi trebale-niti kad je učitelj, a niti kada je ravnatelj u pitanju.
primjer koji je savjetnik iznio na skupu-nakon što je utvrdio propuste dovoljne za otkaz, niti on, niti prosvjetna inspekcija ne žele dati prijedlog za otkaz djelatnika-jer se ne žele povlačiti po sudu?
osobna odgovornost je kod rijetka biljka-zato nam i je tako kako je.
U pravu ste! To se podrazumijeva.
Kad već spominjete “Nastavnike iz pakla” ne znam da li se sjećate osobe iz Os-a koja je tako nazvana,no po toj ženi se samo pljuvalo, a nitko iz struke joj nije dao podršku. Najgore je bilo kada se na nastavničkim stranicama moglo vidjeti pljuvanje od strane kolega, i to takvi plitki komentari koje ni djeca ne bi pisala. Ma jadno!
Što ste vi kao struka poduzeli protiv anonimnih prijava, svojevoljnih ravnatelja, bahatih roditelja, OSTALIH POSLOVA u zaduženjima (razni odgoji, samovrednovanja i sl.) osim stalnog kukanja u prazno? Slušam…
Ne razumijem ovo “vi kao struka”.
Što se tiče pitanja “što ste poduzeli…”, odgovor je: isto što i vi.
Znam da je to odgovor 😀
Stručni suradnici psiholozi u „formalnoj hijerarhiji“ nisu iznad nastavnika.
nisu ni pedagozi. oni su univerzalne neznalice. nisu ni ravnatelji što se tiče predmeta koji učitelji predaju.učitelji koji dozvoljavaju da ih se stavlja u podređenu poziciju nisu učitelji. za svoju autonomnu poziciju se učitelji trebaju izboriti autoritetom znanja i kompetencija. na žalost, negativna selekcija čini svoje, u škole nam dolazi druga i treća klasa studenata. jedina reforma koja to može popraviti je dizanje plaće učiteljima i nagrađivanje uspješnih u odnosu na neuspješne.no to se ,naravno, neće dogoditi pa treba zabilježiti još jednu neuspješnu reformu u kojoj će opet isti reformatori stari 60 godina pokupiti vrhnje. nama će ostati male plaće i puno birokracije.
Opet čarobna riječ: “treba”, i opet bez subjekta u rečenici. Ne znam u kojoj stvarnosti vi živite. Očekujete da svi budu revolucionari, da ginu za ideale, i do posljednje kapi krvi ćete držati vatrene propovijedi skriveni iza nadimka u komentarima na tekstove na jednom portalu. Lijepo je kad znate što drugi moraju napraviti. Zavidim vam.
što da ja sad odgovorim na ovo? kolega, u preko 30 godina staža u mojoj je školi jedna ocjena promijenjena na učiteljskom vijeću i to opravdano. učitelj je greškom zaključio nižu ocjenu i optišao na bolovanje. nemamo hiperinflaciju odlikaša(oko 30% u višim razredima),nemamo žalbe roditelja iako učenici ponavljaju razrede. naši učenici zadržavaju uspjeh u srednjim školama čak ga i popravljaju u manje zahtijevnim programima. naravno da je bilo pokušaja utjecanja na mlađe učitelje ali smo iza njih stali mi stariji i nismo dozvolili da ih se maltretira. ravnateljeva djeca su vrlo dobri učenici,što se njemu baš ne sviđa, ali se ne usudi urigirati jer zna kakva bi bila reakcija zbornice. ja osobno nisam nikad poklonio ocjenu,kriteriji ocjenjivanja kao i program su objavljeni na mrežnim stranicama škole. u ovih preko 30 godina imao sam na desetke županijskih prvaka i nekoliko državnih prvaka.broj drugoplasiranih i trećeplasiranih na državnim prvenstvima je također dvocifren. nisam nikakv revolucionar nego držim do svog zanimanja,radim ga pošteno i visoko motivirano i ne dozvoljavam nestručnjacima da mi se miješaju u posao. zar vi stvarno mislite da su učitelji koji prekinu razgovor s ravnateljem kad im pokuša sugerirati da nekom poklone ocjenu revolucionari ili su možda samo kompetentni moralni učitelji sa stavom. ako netko nekompetentan ulazi u prostor vaše kompetencije i uređuje ga krivi ste isključivo vi. bolje je ući u sukob s takvim i to prekinuti jednom zauvijek nego to trpiti svake godine ispočetka. ne držim nikakve vatrene propovijedi nego vam pokušavam vratiti ponos, dostojanstvo i obraz jer vidim da ste ga negdje na ovom učiteljskom putu izgubili.kad jednom shvatite da za vaše probleme nisu krivi drugi(ravnatelji, roditelji) nego vi sami, bit ćete na putu da nađete put za pravi put.
Kolega, ako je u vašoj školi tako kako kažete, onda vam ljudi iz većine škola u Hrvatskoj mogu samo zavidjeti.
Upravljati se može tako da se daje smjer i da se pritom ne ugrožava samostalost nastavničkog rada, no u našem je sustavu previše zloupotrebe na svim razinama, a posebno u radu upravitelja, ravnatelja, “daljinskih upravljača” …