Slatke male lažljivice

Kad je netko nesposoban, a ne zna da je nesposoban, onda je to svakako tužno, ovisno o moći dotičnoga možda i tragedija, ali riječ je o uobičajenoj prirodnoj pojavi. Glupost je oprostiva iz jednostavnog razloga što je neizbježna. Da, radi veliku štetu, da, treba se protiv nje boriti svim sredstvima, ali moralno, glupost ne podrazumijeva zlu namjeru isto kao ni, na primjer, nekakva poplava, zemljotres ili najezda štakora.

Međutim, tok događaja oko novog pravilnika o upisima u srednje škole govori da je u hrvatskom obrazovanju riječ o nečemu puno, puno gorem.

Naime, kad običnu nesposobnu osobu suočite s njenom nesposobnošću, ona će u samoobrani posegnuti za skupom poluprobavljenih stavova, lopatom će nabacivati nedorađene poluistine i, jednostavno, pred napadom braniti svoju sliku svijeta. Naravno, pošto je ta slika svijeta potpuno krivo postavljena, i argumentacija će izgledati bizarno, suludo, smiješno, u najvećem broju slučajeva jednostavno – glupo. No, vratimo se kratko na početak: glupe osobe ne moraju biti – i često nisu – nužno zle; jednostavno, priroda im je uskratila sposobnost, a okolnosti priliku za konstruktivan rad.

No, postoji i druga vrsta gluposti, a to je ona koja je lišene ikakve dobre namjere osim onog najprimitivnijeg osobnog probitka, ili bar održavanja vlastite sigurnosti i stabilnosti. Ta vrsta gluposti sposobna je za malu vlastitu korist napraviti veliku štetu svojoj okolini, bez ikakvih moralnih kočnica drugima nanijeti zlo kako bi sebi osigurala minimalno dobro. Takvu glupost prepoznat ćemo po vrlo velikoj snalažljivosti; takva glupost neće “braniti svoju sliku svijeta” jer ona sliku svijeta uopće nema, nego samo sliku vlastite koristi, a pritom će u pomoć prizvati svaki pogodni alat koji joj dođe pod ruku.

A jedan od najpogodnijih alata u borbi ideja je, naravno, laž.

Već je nebrojeno puta na ovom portalu rečeno, beskonačno puta obrazlagano, od članova udruge “Nastavnici organizirano” bezbroj puta ponovljeno, da je jedna od najcrnjih pojedinačnih točaka hrvatskog obrazovanja činjenica da se učenici u srednje škole upisuju isključivo na temelju ocjena iz osnovne škole. Nema potrebe ovdje ponavljati sve argumente, iznosili smo ih dovoljno proteklih godina. Samo vrijedi napomenuti da smo i ove godine na “javnu raspravu” o odluci, odnosno pravilniku o upisima, poslali naše primjedbe i prijedloge koji su se ticali upravo ovog dijela sustava. Koga zanima, tekst može pogledati ovdje. Nema tu ništa originalno, gotovo istu stvar smo poslali i prošle godine, i godinu prije toga, i prije toga…

Na kraju se pokazalo da, očekivano, nismo ništa ni morali slati, kao ni prijašnjih godina. Pravilnik koji je na kraju donesen kaže da će se prijemni ispiti (možda) odvijati samo i isključivo u školama koje su prethodne godine “upisale kandidate u rasponu od 4% od ukupnih broja bodova” odnosno, kako je objavljeno, samo u onim školama u kojima je zbog malog razmaka među pristupnicima bilo teško odabrati tko se upisuje, a tko ne.

Drugim riječima, za ekipu iz MZOS-a prijemni ispiti su samo sredstvo kojim bi se lakše trebalo razlučiti između kandidata s istim brojem bodova u onim slučajevima kad primarna metoda – uspjeh iz osnovne škole – to ne uspijeva. Filter iz druge linije, rezerva. Birokratski alat pri razvrstavanju pojedinaca za napredovanje u viši stupanj.

Vjerojatno bi od tipičnog Hrvata, izraslog na tradiciji državne službe, s mentalnim sklopom po kojemu se “odgovornost događa nekome drugome”, bilo previše očekivati išta drugo. Cjelokupna paradigma učenja za znanje, a ne za ocjenu, takvima uopće ne pada na pamet, činjenica da bi prijemni ispiti poprilično preokrenuli sliku obrazovanja u osnovnim školama, da bi učenici i roditelji možda više brinuli što se djetetu nalazi u glavi, a manje na papiru; da bi prestalo hvatanje krivina kako bi se dobila bolja ocjena, kako bi se sve skupa, na kraju, više okrenulo sadržaju, a manje formi. No, to valjda ide u rok birokratske službe; birokracija se i inače bavi dokumentacijom i procedurama, upisivanjem i ispisivanjem. Da bi netko shvatio išta o učenju, prije svega bi morao nešto znati o obrazovanju, a takvih među hrvatskim “prosvjetnim vlastodršcima” očito nema.

Nije pretjerano bitno, ali je svakako ilustrativno: ove godine smo primjedbe greškom poslali nakon isteka administrativnog roka. Caka je u tome što je taj rok istjecao u subotu u ponoć, a mi smo, vlastitom nepažnjom, dokument poslali u nedjelju. Kao rezultat, argumenti koje smo poslali nisu uopće “službeno razmotreni” (što, vidimo, i nije neka tragedija; prošlih godina jesu razmotreni, ali s istim rezultatom). Još jednom, greška je u potpunosti naša i nemamo se pravo buniti. No, to svakako nešto govori o stavu i mentalnom sklopu birokrata koji vladaju Ministarstvom: ovdje nije bila riječ o nekakvom “natjecanju za materijalna sredstva”, pa tko nije pazio i nije stigao, sam si je kriv, nego o prikupljanju ideja, valjda kako bi sustav koji se uspostavlja, a u kojemu svi radimo, bio bolji i efikasniji. Međutim, u Ministarstvu očito vrijedi drugi stav: ako ideje i argumenti elektronskom poštom dođu u nedjelju, a rok je istekao u subotu, ne trebaju biti razmotreni, ma koliko bili u pravu (uostalom, lakše ih je ignorirati nego biti prisiljen izvoditi mentalne akrobacije kako bi ih se odbilo).

O tome kakva se metodologija koristila u razmatranju primjedbi koje jesu pristigle na “raspravu” – i argumentaciji njihovog prihvaćanja ili odbijanja – govori nešto toliko bezumno da dio teksta treba izravno citirati (naglasci su naši):

Odredba o vrednovanju prosjeka svih zaključnih ocjena na dvije decimale (…) se pokazala kao „realna“ slika o uspjehu učenika tijekom prethodnoga obrazovanja te je dobro prihvaćena od strane zainteresirane javnosti. S obzirom na provedbu elektroničkih prijava i upisa u srednje škole, nužno je bilo proširiti vrednovanje zajedničkoga elementa i na 5. i 6. razred (…) Dotadašnja praksa vrednovanja postignutoga uspjeha u posljednja dva razreda pokazala se ne samo kao nedostatnim pokazateljem učenikovih znanja i sposobnosti, nego i neučinkovitim pokazateljem njihova rada. Vrednovanje prosjeka svih zaključnih ocjena u posljednja četiri razreda osnovnog obrazovanja pruža široki spektar podataka o kandidatu i nudi mogućnost detaljnijeg vrednovanja rezultata, a time i bolju mogućnost rangiranja učenika na ljestvicama poretka.

Izvješće o provedenom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Pravilnika o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u I. razred srednje škole (svibanj, 2015.), str. 8

Većina ostatka dokumenta bavi se cjenkanjem, trebalo bi priznati ovo, ne bi trebalo priznati ono, bod više na ovo ili ono, i na gotovo četrdeset stranica ovaj se dokument bavi uređivanjem detalja jednog sustava koji je u svojoj srži potpuno promašen i štetan za školstvo u cjelini. Međutim, ovaj citat govori o tome da su, u obrani tog sustava – a iz kojeg razloga, jednog će dana možda i postati jasno, a možda i ne – njegovi održavatelji spremni služiti se i direktnim lažima i manipulacijama. “Pokazalo se kao realna slika”? “Dobro prihvaćeno od strane zainteresirane javnosti”? Također, ovdje se implicira da je vrednovanje prošireno na 5. i 6. razred zbog uvođenja elektroničkog sustava upisa? Ocjene iz 7. i 8. razreda su se pokazale kao “nedostatne”, ali vrednovanje sva četiri razreda “pruža široki spektar podataka”?

Ama, ljudi, kako vam nije neugodno?

Da, dobro, ovo je samo retoričko pitanje, znamo da takvima niti ne može biti neugodno. Sasvim je moguće da autori ovog tekstuljka funkcioniraju na sasvim drugačijoj mentalnoj razini. Tako su možda pod “realnom slikom” mislili na to da se u srednje škole trebaju upisivati oni koji su se bolje potrudili navući ocjene izvaninstitucionalnim sredstvima ili su jednostavno imali sreće i završili onu školu gdje se ocjene dijele “labavije” nego u drugima. Pritom su pokazali dva bitna kriterija za napredovanje u Današnjoj Hrvatskoj: snalažljivost i sklonost sreći. Također, tvrdnja da je ovaj sustav “dobro prihvaćen od zainteresirane javnosti” ne mora nužno biti laž, sve ovisi o tome koga smatrate “zainteresiranom javnošću”. Isto tako, definitivno je točno da vrednovanje sva četiri gornja razreda osnovne škole pruža “široki spektar podataka”. To što su ti podaci u potpunosti nasumični i beskorisni sasvim je druga priča.

Ono što bi se moglo najiskrenije odgovoriti na ovakav bizaran i groteskni skup nebuloza ne bi bilo pristojno objaviti – iako se u ovom slučaju epiteti i kvalifikacije ne bi mogli nazvati uvredama, nego dijagnozom – a u analiziranju istoga ne bi se trebala baviti obrazovna, nego zdravstvena institucija. Ovakvo direktno kršenje svih mogućih moralnih i intelektualnih načela, na žalost, nije kažnjivo zakonom, ali metodologija i posljedice ovakvog djelovanja u nekoj pravnoj državi vjerojatno bi dale povoda da se cijeli slučaj prozove smišljenom sabotažom te da se potpisnici ovog dokumenta pozovu na kaznenu odgovornost zbog nacionalne veleizdaje. Ovako, možemo se samo zgražati (u čemu imamo prakse) nad izjavama i konačnim “proizvodom” koji je izašao iz male prodavaonice užasa kojoj povremeno tepaju “Ministarstvo”. U svim komentarima na svim portalima, pismenim i nepismenim, dobronamjernim ili samo namijenjenima iskaljivanju frustracija, vidljivo je da se cijela nacija – odnosno, bar onaj njezin dio koji se potrudio provjeriti što se to zbilja događa s obrazovanjem – slaže da treba provesti prijemne ispite. Ljudi koji rade u školama – i osnovnima i srednjima – se slažu da treba provesti prijemne ispite. Čak se i dobar dio učenika slaže da treba provesti prijemne ispite. Jedino lutkarsko kazalište iz MZOS-a, putujući cirkus koji nikako da ode iz našeg malog grada, ima svoju fiks-ideju koju je, poput slatkih malih lažljivica, spreman braniti do posljednjeg hrvatskog učenika.