U spontanoj eksploziji nezadovoljstva nastaju najbolji i najiskreniji tekstovi. Jedan takav na Facebooku je napisala Ivana Juzbašić, učiteljica razredne nastave, revoltirana sve većom količinom papirologije koju učiteljima i nastavnicima propisuju ljudi koji, osim papirologije, vjerojatno ništa drugo i ne znaju (zato je i propisuju). Tekst prenosimo u cijelosti, uz dozvolu autorice.
Ja sam praktičar, ja NISAM teoretičar! Znam zasukati rukave, čučnuti, sagnuti se, sjesti na pod (kako bih bila bliže djetetu) i RADITI s djetetom. Ja NE ZNAM PISATI kako ću raditi ili bih radila s djecom. Da to znam, bila bih pisar, a ne učiteljica.
Tek sam na pola svog radnog vijeka, a UMORNA SAM od pisanja, ne od rada s djecom. Toga sam željna, a ovako zatrpana papirima, sve manje imam volje, vremena i snage za to. Otkad je to papir postao važniji od djeteta?! Ne znam! Znam samo da, dokle god je tako, ovo će školstvo i budućnost ove države ići u vražju mater.
Od uvođenja onog nesretnog, propalog HNOS-a (od kojeg je isto ostao samo papir!), sve ide nizbrdo. Svake godine nova gomila papira pridružuje se već postojećima.Odavno već pričam istu priču: Ja mogu pokrenuti svijet u svom razredu (a da to napravim, potrebno mi je puuuuno vremena za materijalnu pripremu i puuuno kreativnosti), ali ako to nisam nigdje zapisala – to se nije dogodilo. Isto tako mogu pustiti djecu da sama nešto piskaraju, rješavaju, crtkaju, a ja pisati kako sam pokrenula svijet u svom razredu, objaviti to – i bit ću hvaljena učiteljica od strane struke. Sramota!
Davno sam, na fakultetu, učila kako se priprema za sat sastoji od psihološke, materijalne i pisane pripreme. Danas imam 20 minuta za sve to. K tome još moram pisati po dvije pripreme, ako imam međupredmetnu povezanost sa Građanskim odgojem. Nekadašnja pisana priprema davala je prednost tijeku sata gdje dolazi do izražaja kreativnost učitelja), a današnja daje zadacima, ciljevima, ishodima, kompetencijama, vrijednostima, postignućima, ključnim pojmovima, načinima učenja, mogućim teškoćama, načinima praćenja i provjere ishoda….(znači, traži se od mene da budem vidoviti Milan). Ne mogu, a da se ne zapitam kakve koristi ima dijete od tih silnih termina, kakve koristi ima što ja gubim vrijeme i živce (jer ne vidim svrhu toga) na izmišljanje fraza kako bih ispunila zadanu mi formu. Svoju kreativnost potrošim na smišljanje i izmišljanje ishoda, kompetencija… Zar će dijete bolje naučiti tablicu množenja ako ja budem napisala kako će ono na kraju sata znati tablicu?! Mo’š mislit! Znat će je ako mu je budem dobro i razumljivo prenijela! Da bih to mogla treba mi MATERIJALNA priprema, a za nju nemam vremena!
Vrijeme za psihološku pripremu da i ne spominjem…treba mi 2-3 mjeseca u onoj posebnoj klinici za “istrošene” učitelje u Njemačkoj. Samo, nakon toga, problem ostaje isti, jer nakon ta 2-3 mjeseca se opet vraćam u isto sranje (ups, pardon, stanje).Planova – više nego ikad: godišnji, izvedbeni, pa se pojavi niotkuda još i kurikulum! (Kakva li je razlika?!) Kurikulum i godišnji tijekom godine uopće ne pogledam, znači posao koji mi u poslu uopće ne treba. Treba mi i njime se koristim izvedbeni i tjedni plan.
Na ovo pisanje (kojem nisam vična) potaknulo me pisanje godišnjeg, tj. kurikuluma za Građanski odgoj i obrazovanje. Prošle godine najvažniji je bio Zdravstveni odgoj, ove je to GOO. Još je žalosnije što ja i za tu “toplu vodu” moram gubiti vrijeme piskarajući. Već 4. put pokušavam zadovoljiti formu kurikuluma za GOO. Koliko imam informacija o GOO, dobro da sam išta i napravila. Na kraju godine od silnih mapa, planova, priprema za GOO neću se ni vidjeti. Škola će uskoro morati unajmljivati prostor kao arhivu kako bi sačuvala sve potrebne papire, jer ne daj Bože inspekcije, nadzora! Oni će najmanje boraviti i promatrati moj neposredan rad s djecom, ali će se zdušno baciti na moje papire i tražiti negdje preskočeni ishod (ili nešto slično), kako bi u izvješću mogli navesti neku kritiku. Nema veze što je sat bio izvrstan kad ne pišem ishode!. Ne daj Bože da nemam nekog papira, pa ako je to još papir iz trenutno popularnog GOO-a – opomena! Nema veze što ja to radim, ali nemam papirnatog traga…
Bože moj, kud ovo vodi? Što li ću nagodinu novoga morati piskarati?
Ne vidim ni tračak svjetlosti na kraju ovog tunela. Ima li on, uopće, svoj kraj? Ubiše me u pojam!!!
Želim se baviti djecom, a ne papirima! Ja nisam birokrat!
Zamislite neku katastrofu u velikom gradu, puno teško ozlijeđenih, ministarstvo zdravlja traži od svih kirurga pisane pripreme za svaki posebni slučaj jer bez toga ne mogu ući u kiruršku salu i oni se idu pripremati – pisano, a nesretnici za to vrijeme krvare, pate od bolova pa i umiru.
No, kirurzi prvo rješavaju teže pa lakše slučajeve, a ako u toku obrade nekog pacijenta stigne kritični pacijent oni ga preuzimaju bez ikakve pisane pripreme i obrađuju.
Mi svakodnevno ulazimo u salu prepunu različitih slučajeva i nema te pripreme koje se možemo držati, osim ako nismo specijalno pripremali naše male pacijente i uputili ih kako da se ponašaju jer dolazi teta savjetnica koju moramo impresionirati kako bi nam dala pozitivnu ocjenu za NAPREDOVANJE.
Gospođe savjetnice, da vam je bilo zanimljivo pisati pripreme i ostale bedastoće još bi uvijek bile u razredu.
U napredovanju se izvrsnost mjeri prema napisanom i prema jednom održanom satu koji je nacifran.
Čime nas sve maltretiraju ? Pošle godine nakaradni Zdravstveni odgoj, a sada Građanski odgoj koji u osnovi nije loš. Ali to je zapravo sve ono što mi radimo kroz odgajanje djece koliko nam je dozvoljeno. Drugim riječima nam je rečeno da nismo baš mi najbolji odgajatelji pa će nam oni kazati kako da odgajamo djecu. Oni naravno nikada nisu imali iskustva sa radom u razredu i ne znaju da je ovo piskaranje samo gubljenje vremena i da trošimo svoju energiju za nešto potpuno nepotrebno, mjesto da tu energiju posvetimo djeci i stvarnom radu.
Savršeno napisano!
Gospođa je zaboravila i na našu “Informatičku naprednost” pa tako budale svake godine pišu papirnate matice (žure se, svađaju, sjede čekajući i polako gube živce jer svima treba jedna te ista knjiga), a onda brže-bolje moraju iste te gluposti utipkati u e-maticu. I tako već godinama, iako je NAVODNO cilj bio izbaciti papire. Kaj ne? (Naravno da ne!)
Da ne spominjemo kako svaka škola ima svoja pravila (i različite obrasce) pa tako neki moraju “duplati” i opomene, mišljenja o prilagođenom programu, izvannastavne aktivnosti i slične papirnate budalaštine koje moraju i u elektroničkom obliku “predati”, a još ih k tome i ručno utiskivati (ne pisati, jer su sve “kućice” sićušne) u dnevnike i imenike.
Da ne spominjemo da svaka fufa koja dođe na vrata ima svoje mišljenje o tome kako treba izgledati priprema (i ostali obrasci) i to je mišljenje baš SUPROTNO onome na što ste vi potrošili sate piskarajući. I opet ste “KRIVI”, da se ubijete ne možete napraviti dobro. Za sve se traži dlaka u jajetu.
Ali čemu se frustrirati? Kad dođe vrijeme za štrajk, cijenjena kolegica i ostali frustrirani papirologijom nemaju dovoljno kralježnice da izdrže jedan jedini dan. I sad se žale? Nemate se pravo žaliti ako se niste voljni izboriti za sebe i druge.
Pišemo po skrivećki pisamca po društvenim mrežama i forumima, ali nitko svoje pisamce nije poslao u ministarstvo. Ne pokreće se kampanja ni skupljanje potpisa da se zaustavi ova besmislena birokracija, ne tražimo od sindikata da pokuša ispregovarati manje papirnih bedastoća. Čak nemamo ni hrabrosti (želim zapravo napisati onu riječ na “m”) da stručnim službama škole odbijemo predati istu stvar u tri različita primjerka dok nam ne objasne “čemu to i gdje piše da se mora?”.
Da se razumijemo, i ja spadam u tu inertnu masu. Ne nosim zastave, ne predvodim rat. Borim se za sebe pa, eto, više pedagogica od mene ne može dobiti šest papira o jednoj te istoj stvari jer jadna nema čime potkrijepiti potrebu za njima osim jadnom isprikom da se to “tako oduvijek radilo”. Može dobiti broj nadzorne službe pa neka prijavljuje, ali se ne usudi jer će morati objasniti čemu sve to. I ravnateljko dobiva živčane slomove jer se koriste pripreme izdavača. Ali ne može dokazati da iste ne valjaju i ne vrijede, iako se svake godine svojski trudi ocrniti one koji “nemaju svoje” pripreme (što znači “svoje”?).
Da bi poboljšali naš sustav, ne treba se samo krviti oko love ( a tu borbu ionako gubimo). Treba se okrenuti drugim stvarima i zahtijevati od sindikata da radi svoj posao. Pedagoške mjere, smanjenje papirologije, zaštita učitelja od mobbinga: to su stvari oko kojih se vrijedi zakrviti i štrajkati (i lakše su ostvarive jer ne diraju u proračun). Ali kad se i pokrene kampanja (sjetite se one o pedagoškim mjerama), puževi se povuku u svoje kućice.
I napišu srdit status na fejsu.
Ima li taj mudri ravnatelj koji Vas pegla budalaštinama kakve su pripreme vlastiti, rukom pisani Plan rada ravnatelja za tekuću godinu?
O ostalome da ne govorim!
Inače, vrhunski ste secirali stanje i postavili dijagnozu! Slažem se sa svim napisanim!
Daleko smo, međutim, još od trenutka kad će Zbornica shvatiti da probleme neće riješiti mediokriteti iz ministarstva, agencija i inspekcija. Takvi da znaju rješavati probleme ostali bi u nastavi. Problemi će se početi rješavati kad Zbornica bude spremna djelovati u tom pravcu!
Sudeći po dosadašnjim bezmudnim reakcijama, to neće biti u dogledno vrijeme!
Pozz
Trideset godina sam u razredu i svašta se tu mijenjalo osim jedne jedine konstante a to je: Oni koji nisu u razredu (pedagozi, psiholozi, ravnatelji, ministri, voditelji, roditelji itd) uče one koji jesu u razredu kako će radit u razredu.
Zdravi i veseli bili
Ne poznajete me! U svakom sam štrajku koji je do sada bio sudjelovala (ma koliko on dugo trajao i bez straha od umanjene plaće), odlazila sam baš na svaki prosvjed u Zagreb iz svog malog mjesta na istoku Hrvatske. Nisam inertna kada je u pitanju borba za prava učitelja. Na ovu temu još nisam vidjela nikakve članke, statuse,objave…Napisala sam ju na faceu Nastavnici.org,jer mislim da su odlični borci, grupa je brojna, imaju pristup medijima. Namjera mi je bila da se započne rasprava, htjela sam čuti mišljenja ostalih kolega. Ja sam tek mali kotačić koji sam ne može promijeniti ništa iz svoje male sredine. Ali mogu pokrenuti, na ovaj način, još malih kotačića…možda ih bude dovoljno da se stroj pokrene.
postoji nešto što se zove zdrav razum ili zdravoseljačka logika koja nam mora biti iznad svkog propisa, uredbe ili birokratskog izživljavanja. dakle, pisane pripreme naravno imam, godišnji operativni plan također. mjesečne planove ne pišem jer tko želi vidjeti što ću raditi ovaj mjesec vidjet će iz godišnjeg plana. ne pada mi na pamet raditi neke mape za zo. i goo.,to se odrađuje onako uz put po nekoliko minuta na pojedinim satovima. koga zanima priprema može je vidjeti kod mene.ionako će to trajati dok je ove vlasti, znači do početka sljedeće kalendarske godine.
kolegice i kolege bi trebale znati da pisana priprema služi UČITELJU za pomoć pri realizaciji nastave i ne pišemo je za ravnatelja, pedagoga ili savjetnika.. ako je nastavni sat uspješno realiziran priprema je odlična makar napisana na listiću papira. naravno, vrijedi i obratno ako je nastavni sat loše realiziran priprema ne vrijedi makar napisana na 20 stranica. ishode možemo valorizirati nakon provjerenog gradiva, nikako nakon svakog sata. u kurikulum iskopiram godišnji plan rada ionako ga nitko ne čita. tko će čitati 600 tinjak suhoparnih stranica?
na kraju, kolegice nemojte se uzbuđivati, imam 30 godina radnog staža a savjetnik mi je bio jednom na početku rada. mogao sam upropastiti 30 generacija i nitko ne bi reagirao. zato samo naprijed s kreativnim radom i stop s nepotrebnom birokracijom. kud bismo mi stigli kad bi slušali svu tu birokraciju koja bi nam određivala kako bi trebali raditi.
Problem je u HNOS-u kojeg se onda mutantski slijepilo s ishodima iz NOK-a (nepotrebna parafraza Blooma po kojem smo već radili), posebnim planovima i programima ZO-a i GOO-a, pa to sve podredilo pravilniku o vrednovanju… kojeg se pak radilo bez razmišljanja o svemu prije.
Kad umjesto jednog čistog i jasnog dokumenta imate Godzillu, onda nije čudo da mostovi pucaju i ljudi čupaju kosu.
ja imam jedno pitanje samo…kaj s nama koji predajemo po osam predmeta za koje nema priprema od izdavača i čijih osam predmeta se mijenja iz godine u godinu? koliko je to pisanih priprema? kako je isto da se skida sat norme za ljude koji drže 3 predmeta i one koji drže 11?
Ovakva i slična tlaka ne traje godinama, nego desetljećima. Sjećam se svojih prvih godina rada u školi kada su, u vrijeme nekih sličnih nebuloznih birokratskih gluposti (da!), moje starije kolegice govorile kako je to sve već viđeno, pod drugim imenom.
I za ovakvo nešto postoji zdravoseljačka verzija koja odmah pada na pamet.
Osobno sam zaronila u te čarolije još kao učenica, školujući se po Šuvarovom modelu. Od tada nikada kraja, ali zaista iskreno, veće opterećenje i veći besmisao od GOO nisam doživjela.
Sve ono što – dobri – učitelji i učiteljice bez imalo premišljanja “ugrađuju” u djecu jako, jako dugo, kao što reče kolegica Ivana, netko se sjetio promiješati kao špil karata i izvući van. Tinejdžeri bi na to rekli “Halooo?!” Ovakva idiotarija naziva se još otkrivanjem hladne vode ili neuočavanjem šume od drveta, ili obratno, kako vam drago!
O pripravama je gore zaista rečeno sve što treba. Dakle, ako ja napišem pripravu koja je onako fensi-šmensi, po mogućnosti printana (na vlastitom printeru i s vlastitom bojom = pomnožite 7 odjela x 2 predmeta x 70 sati, a mnogi imaju i više), boldirana, eventualno bojom označene važne stvari i td. … – onda sam super-učiteljica, zar ne?
Ako na kraju školske godine tresnem taj bunt priprava na stol, nitko neće znati da sam pod nastavom možda lakirala nokte. Naravno da nisam, just a figure of speech.
Svaki kvalitetan učitelj se priprema za nastavu, ali ne zna što je gore: kada škola ima službeni obrazac priprave u koji onda svi, bez obzira na specifičnosti predmeta, upisuju ili zaokružuju uvijek isto, makar bilo i iščašeno. Ili je gore kada nema obrasca pa si svatko sklepa svoj papirić ili jednostavno piše u bilježnicu, pa tada otvara teren za brojne kritike tipa zašto nečega ima ili nema.
Ponekad pomislim da bi bilo bolje da sam postala majstor. Znate na što mislim: čekamo ih sto godina, onda ih dočekamo kao careve, a na sve ostalo ne smijemo ni zucnuti.
Naravno,na kraju prvog odlomka trebala sam napisati “tople vode”, ali ovakve pojave i smrzavaju i peku, tako da nema neke bitne razlike.
Dobro rečeno.
Bravo Ivana Juzbašić! Napisali ste sve što i sama mislim, osjećam i s čime se svakodnevno borim. U ovo zanimanje ušla sam s velikim entuzijazmom i zaista volim raditi s djecom, ali papiri me ubijaju i oduzimaju previše vremena. Kao što su neki napisali, situaciju pogoršava i to što nema nikakog točnog obrasca i pravilnika vezanog uz papirologiju, a inspektor (na poziv svake šuše) uglavnom nađe zamjerku bez obzira koliko se mi trudili.
Puno je truloga u našem školstvu, a naši vodeći se stalno bave kozmetikom. Rezultati su već danas loši, a bit će još i gori ako se ovako nastave ponašati i odnositi prema učiteljima. Krajnje je vrijeme da se pita struku,a ne političare.