Molitva za referendum

(DubrovnikNet) Učenici petog razreda jedne dubrovačke osnovne škole, jedanaestogodišnjaci, su na satu vjeronauka molili za uspjeh referenduma! Kakav referendum, o čemu referendum, što je uopće referendum – samo su neka od pitanja koja su postavili svojim roditeljima nakon povratka iz škole. Neki su preskočili sva ta pitanja i mudro svojim roditeljima postavili pitanja jesu li oni za ili protiv “toga nečega”. Jer, baš oni koji su bili najstrašniji protivnici zdravstvenog odgoja u školama, sada su roditelje doveli u situaciju da mnogoštošta trebaju objasniti svojoj djeci prije 1. prosinca kada će se u državi održati pravi ispit naše tolerancije, građanske svijesti, poštivanja različitosti i prava svih na izbor.

Roditelji koji su nas nazvali, srednja viša klasa, intelektualci, katolici, praktični vjernici, bili su silno uzrujani takvom indoktrinacijom na satu vjeronauka kojega njihovo dijete pohađa.

Nije se molilo za očuvanje braka, nije se molilo za djecu koja će rasti u sretnim bračnim zajednicama bez nasilja, nije se molilo za zaposlenje roditelja na čijim je ramenima teret egzistencijalnog preživljavanja, nije se molilo za toleranciju među ljudima, nije se molilo za poštivanje drugih, nije se molilo za mir u ljudima, nije se molilo za pravednost… ne!, molilo se da referendum uspije. Molilo se da u Ustav zemlje uđe jedna posve bezvezna stavka koja ništa neće promijeniti, a čija provedba košta čak 50 milijuna kuna! Pobornik sam svih onih građana koji bi radije taj novac vidjeli u mjerama za nova radna mjesta, za izgradnju vrtića i škola, sportskih dvorana, za liječenja za koja u pravilu uvijek građani priskaču humanitarno… – bujica riječi je potekla iz roditeljskih usta.

Zašto se i stav o tome kako će svojoj djeci objasniti referendum koji „vršti“ iz svakog medija i „kanala“, sa svakog oltara, nije prepustio roditeljima, kao što se svojedobno to, od istih struktura, zahtijevalo u slučaju uvođenja zdravstvenog odgoja u školama?

A onda je, kako to već u našoj zemlji biva, za i protiv dobilo i stranačka obilježja i podjelu na nekakve lijeve i desne, kao da članovi svake pojedine stranke, liste, kluba, udruge, čega kog, nemaju svoje glave, svoje svjetonazore, svoja uvjerenja… Zamoreni smo već i jednima i drugima, trećima, četvrtima, grupnim pripadnostima, ima li više igdje mjesta za Čovjeka?

Zašto se u Crkvama počinjemo osjećati kao na političkim mitinzima, političkim jednoplošnim skupovima, s kojih izlazimo „prazni“ i „ljuti“, „bijesni“, a ne ispunjeni duhovnim mirom propagirane ljubavi i želje za prihvaćanjem drugoga, radosnom viješću i Kristovim primjerima… A, tako je nekada bilo…

U osiromašenoj i od „naših Hrvata“ opljačkanoj zemlji koja mora puzati do novih zaduženja i novog dužničkog ropstva, koja se mora klanjati pred „svetim investitorskim teletom“, među narod koji prekopava po kontejnerima bacaju se „referendumske koske“, o svemu onome što razjedinjuje i o čemu svatko na svoj način može „razglabati“ i „laprdati“ do mile volje. Za kolikim stolovima po kafićima i okupljalištima ste čuli priče o „majku-oca“ homoseksualcima koji se propagiraju i uništavaju brakove, kvare djecu, koji su odjedanput postali glavni krivci što odumire institucija braka, što ima sve više razvoda, zbog netolerancije, sebičnosti, egoizma etc.etc.? A, za kolikim o opasnosti, npr. da nam prodaju Hrvatske vode koje okupljaju, primjerice, lokalne vodovodne sustave, a što prolazi tiho, pretiho?

Škole (i Crkva) imaju preveliku odgovornost u odgoju i obrazovanju mladih naraštaja koji bi trebali konačno polako prestajati dijeliti „svijet“ oko sebe na crne, zelene, žute, crvene, bijele vragove…pa tako unatrag barem osamdeset godina. Uperimo konačno pogled tih malih – mladih ljudi prema naprijed. Nemojmo dozvoljavati da pogled naprijed za mlade znači pogled preko granica Hrvatske. Naše domovine koja se urušava pod svakojakim podjelama i grupacijama koje na druge gledaju u svojim „pancirkama“.