Piše: Bl.
Sjećate se 2020.?
Nije tako davno bila.
Prvo su nas poslali online na… neko vrijeme. Mislili smo da je u pitanju nekoliko tjedana, a kraju smo to vrijeme mjerili u mjesecima.
Priveli smo nastavnu godinu kraju, cijelo vrijeme pokušavajući dokučiti preporuke o vrednovanju i ostale smjernice o radu na daljinu.
U samo tjedan ili dva postali smo majstori za videolekcije, kvizove, provjere znanja ovakve i onakve. Za matematiku obavezno i usmene, za engleski ništa to – što se ima govoriti u nastavi stranog jezika? Potpuno smisleno, nema što!
U redu, preživjeli smo, odmorili koliko smo mogli i kako smo znali, cijelo vrijeme iščekujući novu MZO garnituru i nove smjernice.
I onda su krajem kolovoza došli “Modeli i preporuke za rad u uvjetima povezanima s COVID-19” na sedamdesetak stranica. OK, pomalo, preskoči vrtiće, preskoči RN/PN/SŠ,… Pročitaj nekoliko puta. Hajde, još jednom, s razumijevanjem. Model A, model B, model C. Redovna A, ostalo B, C je uvijek moguć, naravno. Paralelno s A i B. Često istovremeno A, B i C. Imal’ još koje slovo?
Balončići! Zaboravila sam balončiće! Balončići su bitni!
Naglasak je čitavo vrijeme, to je i sam ministar često spominjao, bio na lokalnoj zajednici i na školama. Ako ima puno zaraženih, prijeđite na C. Ako nema, gurate A/B. Izdržite! Dok god ima koji razred da može ići na nastavu u školu, ide na nastavu u školu! A brojke polako rasle. Mislim, brojke koje govore o zaraženima. Ustvari, o zaraženima koji su testiranjem otkriveni. Al’ nećemo sad o TOME. Onda su brojke rasle malo više. Jel’ to onaj eksponencijani rast o kojem su cijelog proljeća pričali? Nije? U redu, ako vi kažete da nije, onda nije. I dalje smo A/B, ponekad C, radimo. Djeca nisu opasna, nisu izvor zaraze, nemate se čega bojati! Ne bojimo se. Radimo. Radimo sve što nam se kaže i kako nam se kaže: A, B, A/B, C, A/B/C. Mi sve možemo.
Evo nas na kraju 1. polugodišta. Produljit će zimske praznike, kažu. OK, a dobro, znaju oni što rade. Valjda. Nek’ produže. Taman da se svi koji su se zarazili oko Nove godine oporave i eto nas opet u škol…
E, šipak. Ništa škola. Stižu nove upute (nisu davno). Model C. Svi. Ne maturanti, ne maleni, ali svi ostali. Jer, kaže ministar, ne smije ni jedno dijete na svojoj duši nositi spoznaju da je možebitno nekog starijeg doma zarazilo. Mislim, očito može ako ide u 1., 2., 3. Ili 4. razred. Ako ide u ove ostale razrede, ne može. Osim maturanata. Al’ oni ionako nisu više djeca. A ako ovi maleni nekog starijeg doma možda zaraze virusom donesenim iz škole, oni to, čini se (nisam konzultirala psihologe pri pisanju ovog teksta) neće to nositi na duši. Dušu nemaju? Ili imaju, ali ne znaju da je imaju? Ili ne znaju što je duša? Ne znam, morat ću pitat nekoga tko zna.
Znači, balončići ostaju, a ostali smo, više-manje, spali na jedno slovo. Ce. Osim ako ne predajete maturantima. Onda ste A i C. Vrlo zgodno, vrlo! Prvi blok prvaši model Ce, sljedeći blok maturanti, model A, onda trećaši, opet Ce. Sutra A-A-C. Prekosutra C-A-A. Dana nakon… Koji je to dan? Pogubljena sam. A čak i ne radim u srednjoj.
Više nije bitna ni lokalna zajednica ni škola. Nema veze ima li u vašem mjestu nula novozaraženih dnevno ili 67. Ono što je stalno isticano, pada u vodu. Prestaje vrijediti. Sad je Ce model za sve.
No, dobro. Što se može. Malo mi jest nelogično što smo radili u školi s tipa 4500 evidentiranih novozaraženih dnevno, a ne radimo kad ih je manje od 1000, ali tako kažu pametni, učeni ljudi, oni kojima je tako nešto struka. Ja sam samo obična učiteljica koja je tijekom zimskih praznika isplanirala mjesec dana nastave po modelu A jer nije ni slutila da je, nakon što kalendar prebaci na novu godinu, čeka novo slovo. Doznala sam 5-6 dana prije početka polugodišta. U redu, diši, možeš ti to. Ajmo, prvo GIK, prebaci ovo… ubaci ono… ima li videolekcija? Ima. Odlično. Pregledaj ih sve! Za prvi tjedan mi ih treba najmanje 8. Hm, a ne mogu samo videolekcije koristiti, gdje su mi oni materijali koje sam bila pripremila za model A? Tu su. Dobro. Prebacit ću ih u digitaliju, sreća da sam lani savladala one kvizove i online listiće i formse i… Blago mi se!
Dva tjedna, kaže lokalni stožer. Dobro! Sa svakim razredom počinjem novu cjelinu, šapućem samoj sebi. Kako sam sretna što sam stigla u prosincu pisati sve provjere! Ni jedan razred nije bio u samoizolaciji, ni jedan! Provela sam zatim 4-5 dana u planiranju modela C. Sjetila se čak i vremenik provjeriti, zakazati provjere. Ma, brzo će ovo proći, dva tjedna su ništa naspram više od 3 mjeseca lani!
I onda mi, nakon samo jednog tjedna nastave na daljinu, u oko upadnu članci u kojima se opisuje da je bio, eto, neki sastanak tih pametnih, učenih ljudi (čak i nedjeljom rade, vrijedni naši!) na kojem su pričali o otvaranju teretana… možda će ih… pa o prodaji kave, kava je bitna, potpisujem, ah, evo nešto i o školi! Jupi! Ako otvaraju teretane sigurno će i … Molim? Neće? Možda osmaše puste. Ostali i dalje Ce. Zašto? Pobogu, ZAŠTO? Kako su, s promjenom kalendara na zidu, učenici od onih koji rijetko (čitaj: nikad) prenose zarazu postali nositelji broj 1? Kako su škole, dezinficirane i ulaštene, postale opasnije od, recimo, teretana? I zašto su opasnije za petaša s maskom nego za četvrtaša bez maske?
Valjda to znaju gore spomenuti pametni, učeni ljudi, oni kojima je tako nešto struka. Ja više ništa ne znam. Krhko je znanje, znam, ali ipak sam mislila da neke stvari razumijem. Do sada. Sad ne razumijem ništa, osim toga da opet moram mijenjati GIK. Isplanirati još tjedan, dva, mjesec online nastave. Tko zna kad ćemo se i hoćemo li se svi vratiti u školske klupe. Treba biti mala brojka za sezonu. Cjepiva tko zna hoće li biti dovoljno, ostaje nam samo još jedno zatvaranje u kuće? Ili će možda pustiti, recimo, nazad šestaše i one iz 3. srednje. Sigurna sam da bi i za takav potez našli opravdanje.
A možda da ništa više ne planiram? Od mene se očekuje da sve promijenim u dan, dva – kad dođe do toga. A već vidim da će dolaziti. Možda otkriju još koje slovo abecede?
Govorili su mi da ‘21. ne može biti gora od ‘20.
Nisam im vjerovala.