Prije par dana sam na Interliberu srela jednu umirovljenu učiteljicu koja mi je nekoć bila kolegica. Došla je kupiti nekoliko knjiga za koje je planski štedjela jer nakon 35 godina rada u školi ima mirovinu 3000 kuna pa joj kupnja knjiga – kao i mnogočega drugoga – spada u luksuz koji si može priuštiti samo ako se odrekne nečega „važnijeg“. Zbog tih nekoliko knjiga možda će kasniti s plaćanjem računa za struju ili neko vrijeme kupovati crni kruh umjesto bijelog, jer kad si umirovljena učiteljica ne možeš kupiti ni ono što ti treba, a kamoli ono što poželiš.
Znam kako je izgledalo tih njezinih 35 godina u razredu jer sam i sama 25 godina radnoga staža provela u prosvjeti. Generacijama djece prenosila je znanje, bila im je i razrednica i savjetnica i psihologinja i prijateljica; vodila ih je na izlete i maturalna putovanja, u kino i kazalište; žrtvovala je i male i velike odmore da riješi neku nepredvidivu situaciju kakve se u školi, s klincima koji proživljavaju izazove odrastanja i s roditeljima koji katkad ne znaju kako izaći na kraj sa svojom djecom, događaju na dnevnoj bazi. Fotokopirala je listiće i ispite o svom trošku jer je u školi nedostajalo papira ili je „ispucala“ zadani limit fotokopija za svoj predmet. Ostajala je poslije nastave da porazgovara s učenikom koji ima problem, s roditeljem koji se došao posavjetovati, s ravnateljem kojemu se neki roditelj došao požaliti na četvorku u svjedodžbi. Kod kuće je ispravljala ispite, pisala planove, programe, kurikulume, izvješća, rasporede, pripreme za nastavu, informacije za web stranicu škole, pisma roditeljima, nastavne listiće i pitanja za kontrolne; kod kuće je pripremala prezentacije i pretraživala internet u potrazi za materijalima koji će nastavu učiniti dinamičnijom i zanimljivijom. U tzv. neradno vrijeme također je pohodila aktive, stručna usavršavanja, seminare i tečajeve, da ne govorimo o polaganju stručnog ispita na kojem je morala proći sito i rešeto ispitivača kao da treba dodatno provjeriti stručnost koju je zaradila diplomom.
Svih tih 35 godina morala se nositi i s objedama i lažima da učitelji imaju tri mjeseca godišnjeg odmora, da su uhljebi na državnim jaslama, da rade četiri sata dnevno; morala se nositi sa svima koji preispituju njezin rad i dovode u pitanje njezinu kompetentnost i stručnost, jer svi znaju bolje i jer svi oni koji nikad nisu radili taj posao uvijek o njemu znaju više od onih koji ga rade cijeli život.
A onda se morala nositi i s Vladom koja stalno pokušava ušićariti baš na njezinoj struci, ponižavajući je plaćom, koeficijentima, postocima koji obezvređuju njezino plemenito, teško, zahtjevno i herojsko zanimanje – u koje je ona, unatoč svemu, ulagala puno ljubavi i nadljudskog strpljenja.
Da bi, nakon svega, od onih svojih tužnih 3000 kuna, za knjige izdvojila 300 kuna kojih nema, ali će ih izmisliti jer u inat društvu koje ju je cijeli život omalovažavalo nikad neće prestati s čitanjem i obrazovanjem.
Sve što još mogu reći o tome jest: Učitelji, ne dajte se. Ovaj put idite do kraja.
Marina Vujčić