Sutra ulazimo u šesti dan štrajka kojim školski sindikati traže povećanje koeficijenta složenosti poslova za šest posto, ne bi li se bar malo smanjilo sramotno zaostajanje plaća u školstvu za ostalim javnim službama.
Samo za one koji su proteklih desetak godina proveli pod kamenom, ukratko bih ovdje ponovila kronologiju zbivanja: godina je 2012. i tadašnja Vlada jednostranim potezom smanjuje zaposlenicima u prosvjeti osnovicu za 6%, te zamrzava 2009. godine ugovoreno povećanje osnovice do izlaska iz krize. Premijer Milanović se ispričavao, lio krokodilske suze i obećao kako ćemo biti “prvi kojima će se plaća povećati”. Bi dan, pa noć, pa jutro, i tako prođe nekoliko godina. Rast BDP-a dogodio se 2015., krajem te godine ispunjeni su uvjeti za vraćanje naših 6%. Vlada se pravi luda. Teškom mukom se povrat otetoga dobiva tek 2017., i to na tri rate od 2% (što se i dan-danas lažno prikazuje kao “povećanje plaće”, a ne vraćanje ukradenog!). Rezultat: svima zaposlenima u prosvjeti plaća je tek u 2017. dosegla iznos koji je trebala imati još 2012. I dalje zaostajemo za ostalim plaćama odgovarajuće stručne spreme u javnim službama.
Šest posto je brojka koja se tražila kako bi se to zaostajanje bar malo smanjilo. Vlada je nudila 4%, premijer se čudio, a potom izrugivao. A mi smo krenuli u štrajk.
Pitao je Zoran Šprajc u svojoj informativnoj emisiji: “Pa zar za tu siću od ni 150 kn razlike između 4 i 6 posto štrajkate?!” – a odgovor bi glasio: ne, gospodine Šprajc, ne za 2%. Za naše dostojanstvo. Tražili smo koricu kruha, ponudili su nam jučerašnje mrvice i čuđenje što ne skakućemo od sreće, paralelno vičući kako novca nema, upropastit će državu nezasitni prosvjetar! A ja se pitam: pa koliko više?! Do kad?!
Sljedeći potez Premijera je povećanje osnovice – svima. Sve javne službe – i policija, i zdravstvo, i sudstvo, i carina… SVI će dobiti 6,12% veću osnovicu. Da, dobit ćemo 300 kuna veću plaću. I svejedno 12% zaostajati za ostalim javnim službama. Sad, naime, novca odjednom ima.
Osjećam se kao da je uzeo tih 300 kn koje smo tražili, i bacio nam ih u blato: evo vam ih, kad ih toliko hoćete!
Ne može tako, Premijeru! Ne želimo 300 kuna zbog 300 kuna. Želimo 300 kuna kako bismo se prestali osjećati kao trinaesto prase. Kao neželjeno dijete. Lijevo smetalo. Pepeljuga javnih službi. Ako mislite da štrajkamo zbog tristo kuna, grdno se varate. Prvi put nakon dugo vremena, cijela prosvjeta je jedinstvena i štrajka – za svoje dostojanstvo.
Ako se ostvari najavljeno, ako se doista svima povećaju osnovice za tih 6%, bit će to javni šamar i novo poniženje. Nemamo ništa protiv da i kolegama iz drugih javnih službi rastu plaće. Neka rastu, neka rastu i još više. Ali ovo je poruka. I poruka je primljena. Zato, ako ovim štrajkom i dobijemo sve što tražimo, ne očekujte mir. Nezadovoljstvo ste posijali, dobro ga pognojili i nastavljate to raditi, samo zbog vlastitog ega. Nezadovoljstvo ćete požnjeti. Zbog ovakvog ponašanja i stava, čak i ako dobijemo sve što smo tražili, a i zbog toga što smo trebali tražiti i puno više, možemo samo pozdraviti s: vidimo se u sljedećem štrajku.
Ako tada uopće budete na vlasti. Što nije potpuno izvjesno. Sa strankom ili bez nje.
Dajana Vidaković