Profesija: Lažov

piše: Bl

Stalno očekuju da lažem.

Ako učenik zna za jedan, očekuju da slažem kako zna za dva. Labud treba zaploviti, nema druge. To je višestruko laganje: lažem učeniku, roditeljima, ostalim učenicima, stručno-razvojnoj službi, sebi i ravnatelju koji tu svjedodžbu, u kojoj je taj labud, treba potpisati i školskim pečatom zapečatiti moje laganje.

Očekuju da slažem kako su svi učenici uzornog ponašanja. Nisu. Ali nisam svima izrekla pedagošku mjeru i nećemo im spustiti vladanje. Kažem “spustiti” -jer standard je ono najbolje, uzorno. Ko je vidija biti dobar! Svi su najbolji! Plus što nitko osim mene nije u bilješke nijednom zapisao da taj učenik stvara problem. Nema tragova. Osim u mom sjećanju na ona četrdeset tri puta kad su mi kolege u zadnjih pola godine nabrajali što je učenik napravio. Ali papirnatih tragova nema. Tj. ima. Točnije, bilo ih je. Dok kolega nije dobio uputu da ne piše toliko nego neka meni samo kaže. Valjda ću tako lakše slagati. Pa svi u sprezi sprežemo: lažem, lažeš, laže, lažemo, lažete, lažu da su svi uzorni.

Očekuju čak i da slažem kada sam se vratila s izleta. Jer neću dobiti punu dnevnicu ako izlet nije trajao 12 sati. Iako je vrijeme potrebno za punu dnevnicu 8 sati, ako smo u pratnji učenicima. Ali onda se računa drugačije, kažu. Lakše je ako slažem kada sam se vratila. Ja lagati ne želim i sad sam zbog toga u nemilosti.

A i Loomen. Meni je Loomen pravo dobar. Svašta sam pronašla tamo i iskoristit ću, ako već nisam. Al nije dobro reći da je Loomen dobar. Treba lagati da ne valja. Valjda su onima kojima Loomen ne valja puno bolji ŽSV-ovi i ostali seminari „uživo“. Ili ipak nisu? Čini mi se da iste osobe podjednako ne vole ni jedno ni drugo. A kad ih pitam kad su se zadnji put prijavili da nešto svoje, nešto njima dobro, predstave na nečem „uživo“, il’ me blijedo gledaju il’ mi se počnu smijati.

Očekuju i da lažem da sam dobro. Da me ne boli kad me boli pa provedem tri dana u Vukovaru tako bolesna. Kad smo već kod Vukovara, sve ovo što pišem je moj osobni stav, nije službeno mišljenje ni Nastavnika organizirano, niti škole u kojoj radim. I pišem van radnog vremena, sad je ponedjeljak popodne, gotovo 19 sati.

Lažem i kad šutim, kad se pretvaram da nisam čula kako se kolegice došaptavaju jer nisam provjerila je li kafić “naš” ili “njihov”, a baš želim sjesti negdje i popiti čaj. Jer, bolesna sam, sjećate se? I da nitko nije reagirao kad sam rekla da su neki učenici slušali Jasenovac i Gradišku Staru putem do Vukovara.

Jednako kao što je laž i da nije bilo ustaških simbola na čisto bijelim majicama osmaša zadnjeg dana nastave.

A ponekad, kad me ne boli, očekuju da uzmem bolovanje. Jer, kažu mi, ona dva dana godišnjeg odmora koja nisu preko ljeta moraju biti preko zimskih ili proljetnih praznika. Osim, recimo, za trudnice. A pošto trudna nisam, njima je sasvim u redu da lažem da sam bolesna kako bih otišla kamo već želim ići, dva puta po jedan dan, ali ne zaredom.

Očekuje se i da lažem kako ne znam koliko kolega upisuje neodržane satove, pušta učenike prije zvona. Iako to svi znaju. Pa i oni koji bi, prema opisu svog radnog mjesta, trebali nešto napraviti s tim saznanjem. A ne naprave ništa. Doduše, nitko me i ne pita o tome. O tome se šuti (podrazumijeva se). Čak i kada gledam kako se u kolovozu u zbornici popunjavaju tekice za dodatnu i izvannastavne aktivnosti te liste za dopunsku nastavu, treba lagati da se to nije desilo. Vjerojatno ja ne vidim dobro. Valjda sam, onako još mamurna od godišnjeg, zaboravila skinuti zatamnjene sunčane naočale pa ne vidim baš, jel’te, najbistrije.

A tek mijenjanje već zaključenih ocjena nakon zadnjeg dana nastave – to se nikad ne događa, ako ćemo lagati. Kao ni razgovori s roditeljima u zadnjem tjednu nastave.

Nešto od ovoga se dogodilo meni, nešto nekom drugome, ali većina se dogodila svima, priznajte. Postali smo profesija lažova.

Lažemo da radimo, a imamo Dan kruha.
Lažemo da su ocjene odraz znanja, a samo su ključ upisa u srednju.
Lažemo da maturanti polažu državnu maturu, a znamo da su pragovi besramno niski.
Lažemo da vjerujemo roditelju kad kaže da je učenik bio zaista bolestan, a znamo da ga je bolio pismeni iz kemije.
Lažemo da se na našem satu učenici nikad ne ponašaju drsko i bezobrazno.
Lažemo da nitko ne puši u zahodu.
Nastavite niz.