Verbalni delikt u hrvatskom školstvu

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala Narod.hr školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal Srednja.hr napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu Narod.hr pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.