piše: Tamara Šoić
– I, jesu l’ šta našli? Ima li kakvih novosti jutros? – upitao je Mirko, odnedavni ravnatelj jedne srednje škole dok je nervozno lupkao pratima iščekujući odgovor tajnice.
– Ništa za sad. – rekla je tajnica pokušavajući unijeti dozu smirenosti u ovaj razgovor koji je označavao početak svakog radnog dana posljednjih mjeseci.
– A šta kaže Mile, ima l’ kod njega išta? – Mirko je prolazio znojnim prstima po glatko obrijanoj glavi.
– Ništa, ravnatelju moj. Ni kod Jasminke iz osnovne nikakvih novosti. Davorovi gimnazijalci još čekaju. Sumnjiv im je likovnjak. Ali ajde ti znaj te likovnjake. Kod njih nikad ne znaš l’ to studiralo il’ kopiralo. – trudila se smiriti ga kao i svaki put do sad.
– A što ti misliš Jelo, ako bi mi sami prijavili nekog sumnjivog, prije nego stignu informacije s fakulteta, bi li to bilo pametno? Ono, da ostavimo dojam kod ovih iz ministarstva kako se trudimo? – sinula mu je najednom ideja.
– Ne znam ravnatelju. Nije nam to pametno. Pa ne možemo okriviti nekoga onako, nasumično. Tužit će nas, a znate i sami kako te tužbe danas završavaju. – meškoljila se Jela.
– Ma pusti tužbe, Jelo. O tome ćemo misliti kad nas tuži. Šta kažeš na onog malog iz informatike? Je l’ nam bitan? – živahno će Mirko.
– Nije ravnatelju. Nestručna zamjena. Ionako je tu u prolazu. –
– Zovi MZO. Reci im da nam je sumnjiv i da skrećemo pozornost na to. Ne optužuj. Samo sumnjaj i ukaži. Novi mandat je na vratima. Treba pokazati da smo ozbiljni i da se na nas može računati. Osim toga Jelo, bolje da sami ponudimo lažnjaka nego da nas razvlače po novinama. Imaš li pripremljenu izjavu za medije? Kako ćemo objasniti zašto smo ga primili?-
– Ravnatelju, nije do nas. Prebacit ćemo na ravnatelja Juru koji je u mirovini. Nemate vi ništa s malim. Vi ste ga razotkrili. Nek novinari ganjaju Juru s pitanjima o malom. –
– Odlično Jelo. Kako se prije toga nismo sjetili! – razdragano će Mirko.
– Nego ravnatelju, kažu mi maloprije ove iz administracije da je Davor našao jednog sumnjivog i sprema mu otkaz. A Jasminka će primiti jednog lažnog ovih dana pa ga odmah nakon toga sama prijaviti i otpustiti. Treba problem detektirati na vrijeme. –
– Ma nemoj, a je l’ imamo mi nekog takvog Jelo? Nekog koga bi primili pa otkrili da je falsifikator i onda otpustili, a?-
– Ima ravnatelju ona moja rodica o kojoj sam vam pričala. Eno je, čeka poziv iz Irske. Slastičarka. –
– Odlično Jelo. Objavljuj natječaj za engleski. Zna li mala išta? Pitam zbog povjerenstva? –
– Eh, ravnatelju. Pa putuje u Irsku. Snać će se nekako. Ne treba za taj posao puno pameti. –
– I to što kažeš, Jelo. Zovi malu, formiraj povjerenstvo, nek sastave kakav lagan test, kaži ovima iz školskog o čemu se radi, vanjski su naši, oni nikad ne pitaju ništa i reci maloj da je primljena. Nek ne uzima puno k srcu kad otkrijemo da je falsificirala svjedodžbu. Do tad će već biti na putu za Dublin. A i dobro će joj doći u CV-u podatak da je predavala engleski kod nas. Kao da će je tamo pitati kako je završilo. I javi onom tvom s portala da imamo jednog lažnjaka. Nemoj da nas Davor i Jasminka preteknu, Jelo. –
– Šefe, samo da znate, vašu diplomu nisam poslala. Nema smisla. Vi ste provjeren, licenciran kadar. Na koncu, ministrica vas je potvrdila.
– Nda, da… točno, slažem se Jelo. – rekao je tiho, a u tom mu je trenutku ionako pretijesan ovratnik postao još uži, a kravata ga je počela neobjašnjivo stiskati.
– I ne samo vas, šefe. I Davora i Jasminku i Juru. Vaša prosudba nije upitna. A slastičarka i informatičar, šefe…pa oni će samo poslužiti svrsi u ovoj zemlji lažnih diploma i vrijednosti. Kao da itko više vidi razliku. – smirila ga je tajnica.
– U to ime Jelo, natoči nam jednu!