U iščekivanju zaključaka sa skupa posvećenom stranim jezicima 29. ožujka 2019., Mreža NO daje svoj doprinos popisom problema prikupljenim iz iskustava učitelja i nastavnika stranih jezika u hrvatskim školama.
Dana 29. ožujka u Ministarstvu znanosti i obrazovanja održani su znanstveno-stručno predavanje i panel rasprava pod nazivom „Učenje i poučavanje stranih jezika u hrvatskome obrazovnom sustavu.“ Skupu se obratila ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak te njezina pomoćnica, profesorica Ivana Franić.
U prvome su dijelu skupa naglasci stavljeni na važnost poučavanja i usvajanja stranih jezika od najranije dobi, prijedlog o uvođenju i drugog stranog jezika, no i na probleme s kojima se učitelji i nastavnici susreću, naročito oni koji strani jezik predaju kao izborni predmet.
Hrvatska se, nažalost, svrstala među zemlje s nepovoljnom statistikom. Iako smo jedna od rijetkih zemalja u kojima se strani jezik obavezno uči od 1. razreda, u većini je županija (nekima i 100%) to engleski jezik, za što zakonski ne postoji nikakav razlog. Nadalje, status izbornog stranog jezika u osnovnim školama godinama je degradiran do te mjere da postaje upitan njegov smisao i opstojnost. Također, 2017. Ministarstvo je donijelo Odluku kojom proizlazi da učenici srednjih strukovnih škola u okviru općeobrazovnog modula, uče samo jedan strani jezik, engleski ili njemački, dok izborni modul obuhvaća isključivo strukovne predmete bez mogućnosti učenja drugoga stranog jezika.
Sve su predavačice upozorile na ove probleme, a oni su bili i okosnica panel rasprava u drugom dijelu programa, za vrijeme kojih je u fokusu bio upravo izborni strani jezik i svi problemi koji ga u hrvatskim školama prate.
Osim toga, i europski dokumenti odnosno preporuke upozoravaju na važnost drugoga stranog jezika, a među zaključcima sastanka Europskog vijeća iz 2017. godine jasno se preporučuje učenje dva strana jezika i to od najranije dobi, što je nekoliko puta naglašeno od strane predavača, među kojima svakako treba istaknuti predavanje prof. dr. sc. Yvonne Vrhovac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu te uvod u panel raspravu rasprave dr. sc. Irene Horvatić Bilić s Pravnog fakulteta u Zagrebu i predsjednice Hrvatskog društva učitelja i profesora njemačkog jezika.
Problemi nastave stranih jezika
kao izbornih predmeta
1. Broj učenika
Borba za svakog učenika: na kraju svake nastavne godine učenici se mogu ispisati (uz opravdane izvanredne razloge i tijekom školske godine), a gubljenjem učenika gubi se i broj grupa, odnosno sati nastave.
Spajanje grupa učenika iz više paralelnih odjela istog razreda kako bi se dobilo magičnih 14 učenika za grupu.
Kombinirane grupe sastavljene od učenika različitih razreda.
Grupe sastavljene od učenika paralelnih odjela koje premašuju maksimalan broj učenika prema Pravilniku o broju učenika u razrednom odjelu.
2. Organizacija nastave
Nastava zadnje sate, u međusmjeni (7. i 8. sat) ili u suprotnoj smjeni (učenici ujutro imaju nastavu, odlaze kući, popodne se vraćaju na strani jezik, ili ujutro dolaze na nastavu stranog jezika, vraćaju se kući pa popodne opet u školu na redovnu nastavu).
Nastava organizirana u blok satima jednom tjedno (prvi problem: teško je održati koncentraciju u kasnim terminima – nabrojani gore – 90 minuta; drugi problem: 7 dana razmaka između dva sata stranog jezika ne pogoduje kontinuitetu učenja).
Popodnevna nastava je brojnim učenicima u koliziji s izvanškolskim aktivnostima (sport, glazbena škola i drugi sadržaji), te se zbog toga ispisuju.
Učenici putnici se ispisuju jer nemaju kako doći u školu u popodnevnim terminima.
U srednjoj školi u istoj skupini učenici početnici i nastavljači koji su strani jezik već učili u osnovnoj školi.
U nekim strukovnim školama ukinuta je mogućnost učenja drugog stranog jezika.
3. Pritisci i problem ocjenjivanja
Očekivanje dobrih ocjena automatizmom: ukoliko je ocjena niža od četiri, učenici i roditelji prijete ispisivanjem.
Očekivanje igre i zabave cijelo vrijeme: to je izborni predmet, što ćemo za njega još učiti?!
Učenici koji iz stranog jezika nemaju ocjenu odličan su u konačnici kažnjeni prilikom upisa u srednju školu: ne samo da im pet godina učenja stranog jezika ne donosi nikakvu prednost, već im, ukoliko je ta ocjena bila niža od odličan, ruši ukupan prosjek i stavlja ih u nepovoljniji položaj od onih koji drugi strani jezik nisu učili.
4. Plan i program i materijali
Problem kvalitete udžbenika: za drugi strani jezik (izuzev njemačkog) jako je slaba ponuda udžbenika, većinom se radi o udžbenicima koji su metodički i sadržajno zastarjeli, a prvotno su služili učenju prvog stranog jezika, prije uvođenja ranog učenja – što ih čini sadržajno preopširnima jer su rađeni za satnicu od 105 sati godišnje, odnosno 3 sata tjedno. Ponuda se ne proširuje niti poboljšava prvenstveno zbog tržišne neisplativosti.
Plan i program izbornog stranog jezika je također samo prepisan plan i program prvog stranog jezika iz doba prije ranog učenja, predviđen za 105 sati godišnje te ga je zbog toga nemoguće kvalitetno realizirati u 70 sati godišnje.
5. Norma učitelja stranih jezika
Izjednačiti propisanu normu učitelja stranih jezika s učiteljima Hrvatskog jezika: 20+2. Argument koji se uzima da predmet Hrvatski jezik ima više komponenti te brojne pisane zadaće može se u cijelosti iskoristiti i za strane jezike. U stranim jezicima također se vrednuju jezik, govorne sposobnosti, razumijevanje te pisano izražavanje. Pišu se i zadaćnice, diktati, razumijevanje pročitanog teksta te testovi iz gramatike. Uz to, satnica je manja pa učitelji stranih jezika redovito imaju više programa od učitelja Hrvatskog jezika. Držimo da je nužno smanjiti normu i ujednačiti opterećenja učitelja.
6. ZAHTJEVI
bodovati učenje dodatnog stranog jezika pri upisu u srednju školu
omogućiti učenje drugog jezika od 1. razreda OŠ te onemogućiti ispisivanje nakon prvog ciklusa učenja (od 4. razreda nadalje ukoliko je odabran, postaje obavezan)
dopustiti manje skupine učenika (ne spajati učenike iz dva odjela ako ih je manje od 14)
smanjiti normu učitelja stranih jezika na 20+2
O KURIKULIMA:
Kurikuli stranih jezika odjeveni su u lijepe, šarene, dugačke haljine kako bi se prikrile staklene noge na kojima stoje. Ako se ova reforma zaista provodi dubinski, korijenski i ako je zaista namijenjena da traje dulje vrijeme, postavljamo sljedeća pitanja:
– Zašto jezični kurikuli ne postavljaju jasnu strategiju učenja stranih jezika, počevši od početka učenja, obveznosti ili izbornosti učenja te kontinuiteta i dostupnosti odabranih stranih jezika (vertikalna kohezija)?
– Zašto se nisu povezale stručne radne skupine jezično-komunikacijskog područja radi horizontalne kohezije?
– Zašto se, u svjetlu uvođenja informatike kao obveznog predmeta, ne razmišlja o uvođenju drugog obveznog stranog jezika, od 4. razreda npr., s obzirom da je uz digitalnu pismenost druga najvažnija kompetencija poželjna u 21. stoljeću višejezičnost i komunikacijska kompetencija?
– Zašto se nije razmišljalo da MZO propiše minimalnu satnicu, a školama prepusti autonomiju u kreiranju satnice stranih jezika prema zastupljenosti stručnog kadra i afinitetima učenika što je uobičajena praksa u mnogim europskim školama
– Nastava stranog jezika mora se odvijati u skupinama optimalne veličine, kako MZO kani odgovoriti na taj izazov?
Komunikacijska kompetencija i višejezičnost su, uz digitalnu pismenost, kritičko mišljenje i kreativnost, najpoželjnije transverzalne vještine na tržištu rada u 21. stoljeću. U uvjetima globalnog svijeta višejezičnost i interkulturna kompetencija su komparativna prednost svakog pojedinca. Posebno je to važno jer smo mi među prvim državama u Europi koje su uvele obvezno rano učenje stranog jezika zahvaljujući profesoricama Vilke i Vrhovac, a sad očigledno nismo u stanju ni pratiti europske trendove u kurikulskom pristupu poučavanja stranih jezika. Nažalost, ne ulazeći u metodički dio jezičnih kurikula, ova reforma nije uspjela ili se nije htjela hvatati u koštac s ovim pitanjima.