piše: Žukov
Ljubitelji klasika među vama zacijelo su se odmah dovinuli kako je spomenuti naslov veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji postavio na ulazu u pakao. Majstor iz Firenze nesumnjivo je bio vizionar jer isti taj naslov mogao bi se danas, umjesto onog ofucanog „Dobro došli“ postaviti na Breganu sa zapadne strane, a sasvim pristojno bi stajao i na ulazu u bilo koju instituciju ove mitske države. Možda najprikladnije bi ga ipak bilo zakucati poviše ulaza u ministarstvo obrazovanja, čisto da se narodnjaci, koji su ga privremeno privatizirali, od vremena do vremena podsjete koga je Dante sunovratio u deveti, najdublji krug pakla.
Fata je Fata, al’ Hektor je Hektor
Gospodin Alighieri, aktivni sudionik borbe gvelfa i gibelina u Firenzi, svjedok sukoba papinstva i carstva u borbi za investituru, puno manje nadaren za politiku nego za pero, neshvaćeni ljubavnik i prognanik, imao je peh; da je bio manolićevskih gena i poživio još kojih sedamstotinjak godina da doživi aktualni hrvatski obrazovno-politički trenutak, njegov bi Pakao, jedan kroz jedan, imao barem par sto stranica više. Osvjedočio bi se, primjerice, zgodi koje se i danas živo sjećam, u kojoj je uvaženi gospodin K., u slobodno vrijeme ondašnji splitski gradonačelnik i glavni kadrovik po tamošnjim školskim odborima, novinarima u jednoj prilici ispalio kako je satrao šest tanjura kaštradine i potom isto toliko puta opalio svoju družicu, poput Hektora! Na ljubaznu novinarsku opasku kako je Hektor u antičkoj književnosti ostao upamćen kao veliki ratnik, a ne ženskar, učeni je gradonačelnik odgovorio na sebi svojstven način, koji ovdje ne mogu vjerno prenijeti, ali možete pretpostaviti i sami. Eto vam božanstvene komedije na hrvatski način; ne zna čovjek samo bi li se više smijao K.-u ili njegovu biračkom tijelu! Hrvatsko je biračko tijelo prilično, hm, osebujno, a kad ga netko tako ingeniozno, da prostite, zajebe kao što to učiniše prvaci stranke kojoj sudjelovanjem u obrazovnoj „reformi“ odrađujete predizbornu kampanju, što učiniti nego lupiti im cijenu na čelo i reći – hvala ti, Svevišnji, što si ovu zemlju napučio takvima i dao im da vode obrazovni resor. Budući da, kao što vjeran čitatelj zna, imam specifičnu povijest i fenomenologiju odnosa s autoritetima i „veličinama“, moram njihovu reformskom potencijalu udijeliti laude u još jednoj kolumni.
… i digitalizacija
Obrazovna je reforma, da budemo iskreni, hrvatski klišej; analizirajući je, shvaćate zašto je ova država svakim danom sve manje država, a sve više groblje. Kako to u nas ide, pokazala je farsa s nabavkom stare krame, u stručnim krugovima poznate kao F16. Likovi kojima je ratovanje fetiš u depresiji su dubljoj od Mrtvog mora, jer ih je ekipa s Mrtvog mora izradila k’o šmrkavce; tako to bude kad se drže Amera k’o Šeks šanka. Da strateške partnere traže na istoku (nema tome dugo u službenom posjetu Hrvatskoj boravio je katarski šeik Al Thani), mogli bi po povoljnoj cijeni za potrebe ratnog zrakoplovstva nabaviti eskadrilu letećih tepiha i dvije-tri nove metle za potrebe mzo-a, što je i ekološki prihvatljivije od američkog poluproizvoda. Iako su iskustva razvijenijih od nas pokazala svu štetnost digitalizacije, iako je toga svjestan ogroman dio struke, iako toga vjerojatno nisu nesvjesni ni na obrazovnom Olimpu, s vrha je stvar postavljena kao da s vama nešto hereditarno nije u redu ako niste oduševljeni besmislicama koje vam serviraju. Ako ste konzumirali siječanjsku dozu terapije s Loomena siguran sam da razumijete što vam pokušavam reći – prosvjetarski je život u Hrvatskoj stvaran i surov, daleko od sterilnih uvjeta virtualnih učionica; kome to predstavlja stručno usavršavanje sasvim je dovoljno usavršen da preuzme kakvu zvučnu funkciju u ministarstvu, učini uslugu obrazovnom sustavu i makne se iz nastave.
Rasterećenja nema!
Potkrijepit ću vam to primjerom iz prakse; pohodio sam, ima tome koji dan, stručni skup Škole za život u Dubrovniku. Iznenadit će vas kad kažem da je bilo i svijetlih trenutaka – bilo je lijepo, sunčano vrijeme, predavači su bili izuzetno simpatični i ugodni, a dobili smo čak i ručak. Sve ostalo bilo je u skladu s očekivanjima – promašeno i porazno, dakle, sasvim nalik reformi. Nakon uvodnog slova, ponuđena nam je anketa u kojoj se tražilo da odgovorimo na pitanje što očekujemo od reforme; sva četiri ponuđena odgovora, poput EPP-a državne televizije, predstavljala su promidžbu reforme i prisiljavala kolege da je ocijene pozitivno. Ukratko, nije bio ponuđen blasfemičan odgovor tipa – ne očekujem ništa, nisam zadovoljan, kao da klince vrtićke dobi navodite na odgovor koji želite dobiti. Zar je uistinu potrebno pribjegavati ovakvim šupljim i vulgarnim oblicima manipulacije; čega se to u ministarstvu toliko boje? Odgovor na to pitanje, iako svima poznat, nije trebalo dugo čekati; u drugom dijelu prezentacije, koji je govorio o ciljevima reforme, kao jedan od glavnih istaknuto je administrativno rasterećenje nastavnika. Sjetit ćete se one karikaturalne reklame reforme s televizijskih ekrana koja je govorila o rasterećenju, iako, naravno, nitko nije razložio u čemu se ono točno sastoji. Ekipa je naglavačke skočila, ali predavač je odgovorio i prije nego su postavili pitanje (očito mu nije prvi put da prezentira) – rasterećenja nema! Eto čega se boje – istine; istina oslobađa, a slobodnomisleći ljudi u hrvatskom školstvu poželjni su kao pornić na radiju, dakle nimalo. Istina je da bajke koje prodaju o reformi počivaju na laži, istina je da je sama reforma u svojoj suštini laž i prevara. Onaj tko je tako blesav ili tako bestidan, ili oboje, da javno reklamira rasterećenje kojeg nema ne bi trebao biti pripušten ni na kakvu javnu funkciju, pogotovo ne u ministarstvu znanosti. Nauljite strojeve za maglu, očito je da rade danonoćno.
Škola za poluživot
Jedno od pitanja u toj magli, negdje pri kraju, bilo je otprilike ovakvo – zamislite svijet sutrašnjice, svijet u kojem neće biti zanimanja koja danas postoje (vozač, prodavač, konobar), ali će biti atraktivna zanimanja poput programer, digitalni instalater, nanomedicinski stručnjak, cloud-broker… Zamislio sam, a onda i naglas izgovorio – to je svijet u kakvom sasvim sigurno ne bih želio živjeti! To je svijetla budućnost koja nas čeka, to je taj progres, to nam nudi Škola za život? Digitaliziran i automatiziran svijet lišen bilo kakve spontanosti, topline, djecu koja bleje u ekrane umjesto da se druže, ljude koji žive virtualne živote? Budućnost kao iz Matrixa? Kojekakve agente Smithe iz AZOO s očalama iz programa za zaštitu svjedoka koji vam upadaju u učionice ukoliko niste umreženi, ko jeftina šunka iz Konzuma? Skup je zatvoren savršenom parolom za kraj, koja upotpunjuje dojam manipulativnosti – kad zapuše vjetar promjene, neki grade zidove, a neki vjetrenjače! Slažem se da bi hrvatski obrazovni sustav valjalo temeljito provjetriti, ali sve što taj vjetar promjene donosi jest vonj truleži i devastacije. U to sam postao siguran kad sam u razgovoru s kolegama uvidio kako ih je nemali broj došao na skup o svom trošku, jer im ravnatelji nisu isplatili ni dnevnice ni putne troškove. To je škola za život kakav vas čeka do penzije. U međuvremenu, što je škola za život u Hrvatskoj pokazao je ovih dana potomak uvaženog saborskog zastupnika, viteški sin, mali od buzdovana; provukli su kablove i do njegove špilje, pardon, hotela, dečec se umrežio i ispostavilo se kako se od jasličke dobi odricao i otkidao od usta kako bi s dvadeset i dvije njegov poslovni genij došao do izražaja. U precijenjenom svijetu narodnih mudrosti ima jedna baš za ovakve situacije – tko ne ulaže u obrazovanje, ulagat će u zatvore. Hrvatska, očito je iz navedenog, ne ulaže ni u školstvo ni u zatvore, pa se ne treba čuditi što i sama pazi od zatvora. Ne treba našem školstvu loomenizacija, kolege; treba mu jedan dobar klistir!
Che crettino, che imbecili!
Meanwhile, za dobrobit prosvjete i vas nezahvalnih čangrizala radi se na donošenju xy novih pravilnika (trenutno su in onaj o pedagoškim mjerama i napredovanju). Tvorci obrazovne politike u Hrvata paradiraju naokolo s pravilnicima na gotovs; problem se ne stigne pošteno ni pojaviti, a oni već vade pravilnik. Pravilnik, istina, s problemom najčešće veze nema, ali zato redovito ima naslov od kog vam iskoči žulj na mozgu. Ono što dođe iza naslova obično je još gore; iskreno suosjećam s tipkovnicom kad vidim što pišu. I sad, recite da Škola za život nije komedija, i to božanstvena? Kako bi poentirao veliki poznavaoc Dantea, legendarni dotur Luigi – che crettino, che imbecili… A ja? Ja mogu samo ponoviti još jednom, u originalu, tekst koji bi valjalo otisnuti na diplome svih koji završavaju nastavničke smjerove – voi ch’entrate, lasciate ogni speranza!