(Novi plamen) Hrvatsku javnost prošlog je mjeseca zadesila vijest iz čakovečke učionice Tehničke škole: nastavnik fizički nasrnuo na dvojicu učenika. Iako šokantna, vijest je izgubila na težini već u prvim izvještajima, jer su učenici navodno napali profesora Franju Dragičevića, prvo ga gađajući dok je pokušavao održati predavanje, a potom mu i fizički zaprijetivši, pri čemu je jedan od njih pljunuo na klupu, te je ubrzo priča o dobila drugi ugao jer je ispalo da se nastavnik branio i da je mjesecima prije upozoravao na ponašanje upravo učenika koji su sudjelovali u incidentu, bez ikakve reakcije sustava. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da uvjeri internet komentatore da bi trebalo pokazati razumijevanje za predavača, odnosno uvažiti olakotne okolnosti kada se protiv njega pokrene disciplinski postupak (koji je na kraju rezultirao opomenom nastavniku), pa su drugi nastavnici iskazali ovom društvu općenito prijeko potrebnu solidarnost i odgovorili kolektivnom akcijom na društvenim mrežama pod heštegom #ijasamFranjo. Krenulo je objavom anonimnih poruka s najgorim iskustvima koja su doživjeli u svom radnom vijeku, što je pak rezultiralo izlascima novih horor priča iz učionica, ali i dovelo do toga da se nastavnici ove subote okupljaju na prosvjedu Za sigurnu školu, a protiv politike Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje svojim izostankom zaštite ili barem reakcije na iznesene probleme sudjeluje u kreiranju i potenciranju ovog očitog i ozbiljnog problema. Međutim, isplivala svjedočanstva, koja, slično #meToo pokretu, zbog svoje anonimnosti ne bi nikada bila ozbiljno shvaćena da nisu izrečena u kolektivu, pokazala su do koje mjere je nasilje utkano u današnje školstvo.
Uzmemo li u obzir dužinu našeg školovanja, velika je šansa da smo svjedočili barem jednom profesoru koji se iživljavao nad učenicima, nekima manje, nekima više, i barem jednom učeniku koji je sustavno ometao nastavu i prema nekim profesorima bio umiljat kao maca, ali lako je identificirao s kojima može prelaziti granice i gađati ih prožvakanim papirićima ili kakvom drugom “municijom”. Paradoksalno, u ovoj priči ni jedni ni drugi nisu bitni, jer je svaki razgovor o ekstremnim slučajevima koji ne uključuje prijedlog rješenja reakcionaran i na granici whataboutisma, ali su istovremeno i jedni i drugi jednako bitni, jer sâmo rješenje mora biti takvo da ne oštećuje ni učenike ni nastavnike. Kada govorim o ovom odnosu, mislim da je važno istaknuti da je podjela na učenike i nastavnike kategorijalna, a ne ideološko-politička. Isto tako, ostavljam po strani i rodnu dimenziju, koja je u medijskom prostoru već istaknuta. Ovdje je, međutim, važnija druga podjela, odnosno opreka između onih koji su na poziciji vlasti i onih koji nisu; onih koji imaju moć donošenja odluka i onih koji je nemaju. U ovom slučaju na jednoj strani su uprave škola i Ministarstvo, a na drugoj učenici i nastavnici. Da, dobro ste vidjeli, učenici i nastavnici su na istoj strani i za nasilje koje doživljavaju samo su jednim malim dijelom odgovorni, dok prava krivica pada na one koji donose politike koje rezultiraju nasiljem ili potiču njegovo ignoriranje.
Da sam jučer pala s Marsa, pitala bih se kako je moguće u odgojnim ustanovama zataškati toliko nasilnih ekscesa, ali nažalost nisam (bar ne jučer) pa mi je jasna i pozicija ravnateljstva, koje ne želi mrlje koje školi škode i trudi se da incidenti, čak i ako do njih dođe, nekako zaobiđu papirologiju, da se riješe dogovorno, ili da se jednostavno problem zaobiđe, bilo da se radi o nastavniku koji dijeli šamare ili učeniku koji vadi spolovilo tijekom nastave. Bitno je da ne postoji trag koji bi školi mogao oduzeti financiranje ili je na kakav drugi način dovesti u lošu poziciju pred Ministarstvom. Tako se među spomenutim anonimnim #ijasamFranjo ispovijestima našao nemali broj nastavnika koji su pokušali prijaviti da ih neki učenik zlostavlja (a među njima je i prof. Dragičević), ali bi pokretanje postupka bilo stopirano u ravnateljstvu. Ako takvih slučajeva ima među učenicima, u trenutku pisanja ovog teksta nisu mi poznati, štoviše, čak se nastavnici na društvenim mrežama žale kako im prosvjetne inspekcije dolaze na najmanje optužbe; no u taj dio ipak ne bih ulazila, jer je suština problema na koji želim ukazati sustavno nasilje, a ne nikakva privrženost sustava jednima ili drugima, jer je jasno da on nije ni na strani jednih ni ni na strani drugih.
Kada stvar podignemo za još jednu razinu i odvedemo je van škole, postupanje policije je u najmanju ruku zabrinjavajuće. Ako je istina da je jedna nastavnica pokušala prijaviti da su joj učenici izbušili gume, a policajac joj odgovorio da nije trebala davati jedinice, onda bi se na takvo, valjda normalno, postupanje nastavnike trebalo upozoriti na samom razgovoru za posao, da znaju da će za plaću koja je kod početnika (prije no što polože stručni ispit) nešto viša od minimalca a kod onih pred mirovinu jedva dva minimalca pristati na prijetnje problematičnih pojedinaca i njihovih roditelja ili povremeno oštećivanje osobne imovine, odnosno da će u periodu kada se zaključuju ocjene morati parkirati što dalje od škole ako namjeravaju biti strogi. Što je najluđe, mnogi bi na takav uvjet i pristali, uslijed opće neimaštine i vidljive nemogućnosti da na drugi način, da ne kažem dostojno, prehrane sebe i/ili svoju obitelj.
Anonimne horor crtice iz učionica svojom golom iskrenošću učinile su opipljivim nasilje koje je ljudima zaposlenima u školskom sustavu i onima koji ga pohađaju normalan dio svakodnevice. Od ometanja nastave i gađanja nastavnika raznim predmetima, preko prijetnji i napada na trudnice, pa sve do spomenutih probušenih guma, ipak najozbiljniji primjer nasilja nije bio među anonimnim fotografijama, nego je spomenut u komentarima na njih. Naime, jednoj su profesorici koja se javila roditelji učenika prerezali kočnice jer je zaključila četvrtu jedinicu njihovom djetetu i ono je palo razred. Nastavnica srećom nije ozbiljnije ozlijeđena, ali je doživjela, dakle, pokušaj ubojstva (postoji nakana, sredstvo i motiv), koji se u našem pravosuđu vjerojatno tretirao kao oštećenje osobne imovine, ako se uopće ikako tretirao. (Ne nalazim detalje o samom slučaju pa pretpostavljam da nije stigao ni do lokalnih medija.) Dakle, žena koja nije niti neizravno odgovorna za ponavljanje razreda, jer nitko ne pada godinu zbog jedne zaključene jedinice, mogla je biti ubijena jer je radila svoj posao. Ne govorimo o poslu tajnog agenta ili specijalnih vojnih postrojbi, nego o poslu nastavnika u školi. Njena rođena djeca (ako ih ima) mogla su vrlo lako ostati bez majke, a njeni roditelji bez kćeri, zbog čega? Pada godine?
Ozbiljnija istraživanja i statističke analize nasilja u školama u nas ne postoje, ali prema izvorima koji se odnose na druge države (npr. ovdje), problem nasilja nad profesorima je vrlo realan i neće nestati ako se s njim ne suočimo. S obzirom da mnogi slučajevi nasilja ostaju neprijavljeni, službeni podaci ne pokazuju točan razmjer problema. Isto vrijedi i za nasilje nad učenicima, u koje imamo koliko-toliko dobar uvid kad se radi o vršnjačkom zlostavljanju, ali ne i kad je riječ o drugim oblicima nasilja. Ozbiljnije istraživanje zahtijeva i ozbiljnije financiranje, koje trenutno mogu dati samo Hrvatska zaklada za znanost i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a oni neće tako lako dodijeliti sredstva istraživanju koje bi moglo imati za njih negativne rezultate. Bez sustavne analize ne možemo ozbiljno govoriti o ovome. Možemo samo vjerovati radnicima koji anonimno i kolektivno ukazuju na nebrojene situacije u kojima ih njihov poslodavac nije zaštitio od nasilja na radnom mjestu, što je njegova osnovna zakonska obaveza.
Među reakcijama na profesorska anonimna priznanja bili su i neki manje ozbiljni osobni prilozi koji su dobili medijski prostor da bi minimizirali stvoreni pritisak, ali i tekstovi učenika u kojima su progovorili o situacijama u kojima su nastavnici prekoračivali svoj autoritet. Ni na koji način ne želim omalovažiti probleme učenika. Preopterećeni su, zasićeni gomilom podataka koji im ne trebaju, a školski program je, iako pojednostavljen usporedbi s vremenom kad sam išla u srednju školu krajem devedesetih, i dalje preopsežan u usporedbi s drugim europskim zemljama (pa se primjerice u našim školama detaljno obrađuju španjolski pisci koji se u španjolskim školama samo spominju, da ne nabrajam dalje).
Problemi učenika jednako su ozbiljni kao i problemi nastavnika, a ono što kao sudionici procesa možda ne primjećuju jest da su na istoj strani. I zato se učenici trebaju priključiti pobuni svojih nastavnika, doći na prosvjed u subotu ili barem glasnije progovoriti o nadrealnim situacijama koje su doživjeli ili kojima su svjedočili. Nastavnici progovaraju o nepravednosti sustava i bore se za sigurnu školu, a to znači sigurnost za sve njezine stranke: i učenike, i nastavnike, i osoblje. Posljedično, sigurna škola znači i sigurnije društvo pa stoga i mi, obični građani koji za školski sustav nismo izravno vezani ni kao učenici ni kao roditelji ni kao školski radnici, trebamo iskazati solidarnost s radnicima loše postavljenog sustava i ponuditi pomoć u iznalaženju rješenja, a to znači ne samo podržati zahtjeve nastavnika, nego i pokušati stati na kraj svakom obliku nasilja. Čak i kad se ono čini minorno poput gađanja papirićima ili podignutog tona, ako se odvija iz dana u dan, nasilje može imati ozbiljne posljedice i na učenike i na nastavnike. Oni su bili potpuno nezaštićeni sve dok nisu sami uvidjeli snagu kolektiva i anonimno progovorili. Uspjeli su progurali svoje probleme do očiju javnosti. Ne traže suosjećanje niti milostinju. Traže samo da se njihov glas čuje. Je li došao i do vas?