Prosvjeta naprijed, ostali stoj

piše: Žukov!

Vjerniji čitatelj primijetio je zacijelo kako već neko vrijeme nisam napisao kolumnu posvećenu zbivanjima u svojoj školi. Obziran kakav već jesam, otkrit ću vam, dakle – ovih smo dana imali veliko pospremanje. Bivšu smo ravnateljicu još prije pospremili u penziju, a sad je došao red na arhivu. Naletio sam tako ovih dana u zbornici na prašnjave spise iz nekakvog sekretarijata za društvene poslove, datirane iz kasnih sedamdesetih, u kojima se preporučuje školama da se organiziraju ekskurzije na Sutjesku, te prigodna gostovanja narodnih heroja. Usto, našla se tamo i hrpa starih učeničkih knjižica koje svjedoče kako su tada padale dvojke iz likovnog i glazbenog kao na tekućoj vrpci, dočim je trećina razreda ponavljala godinu.

Promišljajući o tome, nisam mogao ne primijetiti kako je u jedva četiri desetljeća hrvatsko školstvo ostvarilo frapantan progres – iz sekretar…pardon, iz ministarstva danas dolaze napuci o ekskurzijama po Vukovaru, eminentni revizionisti u školama su maltene inventar, sveta voda teče u potocima, a u učeničkim klupama, sudeći po ocjenama, danas sjede sami Renoiri i Cezannei; šestaši u pauzama između satova skladaju motete i fuge. Duhovna se renesansa naprosto u zraku osjeća; danima su se u javnom prostoru tako vodile učene rasprave o spomeničkoj baštini. Neki je vitez, kako i priliči hrvatskom vitezu, pod okriljem tame i u blaženu stanju odlučio, jelte, obračunati s bistom Rade Končara. Bista je, međutim, imala drugačije planove pa je nesretniku pala na nogu i slomila je (da je barem pala na glavu, možda bi ga resetiralo na normalne postavke). Budući da živite u kulturnoj državi, ovih dana možete dati kritički sud o zadnjem kriku hrvatske avangarde – predstavljen je, naime, novi kip prvog predsjednika, s frtunom (ako se mene pita, kip je nakarada kao i original). Možete li i zamisliti primjereniji spomenik ocu domovine u kojoj život umire naočigled?!

Nama u obrazovnom sustavu nikad nije bilo bolje. Hrvatsko školstvo vodi stranka koja stane u lift; obrazovni je sustav toliko devastiran da više ni HDZ-u nije zanimljiv. Dva brda vlasti, Pantovčak i Banski dvori, toliko vode računa o obrazovanju da novca nema ni za odlazak naših učenika na matematičku Olimpijadu. Brđani k’o brđani; doveli su školstvo do ruba provalije, a dalje vrijedi ona vojnička – prosvjeta naprijed, ostali stoj! Nije to, dakako, obilježje samo našeg vremena; dovoljno je prisjetiti se kako su hrvatsku znanost dosad napustili Markantun de Dominis, Matija Vlačić Ilirik, Ruđer Bošković, Ružička, Prelog, Soljačić, Đikić… Kad vidite kakvi su u međuvremenu došli i odakle, jasno je da smo u debelom mozgovnom deficitu! Sindikalni radikali, koji su nekad dilali svinjske polovice, zimnicu i repromaterijal za hladetinu danas hodaju uokolo s rješenjima na gotovs; neupućenom nekome mogli bi se učiniti poput socrealističkih giganata, koji na svakim pregovorima s Vladom mogu usrati tri puta svoje težine, dok oni iole realniji vide da im to redovito uspijeva i u prirodnoj veličini. Radikali ili redikuli, procijenite sami. I ovim netom završenim pregovorima oko povećanja osnovice pristupili su u stilu popa Korošca – mi sindikati borit ćemo se protiv Vlade do zadnje kapi prosvjetarske krvi! I jednima i drugima, naime, učitelji su toliko na srcu da od njihova ljubavnog klinča više ni disati ne možemo. Potvrdilo se to, dakako, i ovaj puta.

Imali su sindikalni oci ovaj put sve argumente na svojoj strani – vladajući se uporno hvale gospodarskim rastom, proračun je napumpan na preko 140 milijardi, plaće u prosvjeti zaostaju za prosječnim plaćama toliko da me sram i napisati. Usto, ovaj put za povećanje osnovice pregovarali su svi sindikati javnih službi, što je nudilo mogućnost njihovog zajedničkog nastupa i eventualne blokade cijelog javnog sektora, ne samo obrazovnog sustava. Pametnom argumentacijom i javnim nastupom mogla se pobrati i naklonost javnosti, barem jednog dijela. I upravo tu, na tom pitanju, vidjelo se da nas čeka još jedan fijasko – ako ste pratili medijske nastupe sindikalnih prvaka, mogli ste zapaziti kako se u prvi plan guralo Branimira Mihalinca. To je, razumije se, još uvijek bolje rješenje od njegove kolegice iz većinskog osnovnoškolskog sindikata koju su mudro držali podalje od mikrofona, ali daleko preskromno da bi se moglo računati na ikakav sindikalni uspjeh. Poslati tu ekipu na pregovore s liscima iz Plenkovićeve šume otprilike je kao da ste poslali Georgea Constanzu na spoj s Lidijom Bačić i nadali se uspjehu; poslati gore spomenutu sindikalnu prvakinju dođe vam kao da ste poslali Newmana! Plafon njihove sindikalne imaginacije bilo bi poslati ih s cekerom k Žnidaršiću po radajnera, ako i toliko. Upravo je porazno bilo gledati Otvoreno u kom je gost iz udruge poreznih obveznika tumačio kako je Vladin prijedlog o povećanju osnovice od tri posto realan jer broj učenika u Hrvatskoj stalno pada dok paralelno broj nastavnika stalno raste dok mu s druge strane stola Mihalinec ne zna odgovoriti zašto je to netočno, pa na tu floskulu nije ni reagirao, iako to, pobogu, može objasniti svaki nastavnik početnik! U toj se emisiji uživo moglo vidjeti kako su većinski obrazovni sindikati kadri postići nemoguće; slušajući, naime, Mihu, čak mi je i Stipe Mamić koji je škiljio sa suprotne strane djelovao simpatično. Iskreno, radije bih se družio s Leatherfaceom i njegovom motornom prijateljicom nego bio članom sindikata koji zastupaju moja prava iz radnog odnosa.

Održano je nekoliko krugova pregovora; još dok su trajali, sindikati su najavili štrajkove. Krcnu kolac njekoliko puta, zviznu pala njekoliko puta; harač, harač rajo prosvjetarska dajder jošte jednom… Junaci naši, međutim, očito su prejako stegli kravate pa uslijed manjka kisika vide mutno, ne čuju dobro, buncaju nešto o 5.8% povećanja osnovice ispod kojih se ne ide. U srijedu je najavljen štrajk javnog sektora, da bi se oni u utorak ujutro još uvijek mirili s Vladom. Uoči odlučujućeg kruga pregovora većinci su tako ozbiljno zaprijetili sindikalnim akcijama da je hitno sazvana sjednica Vijeća sigurnosti UN–a, dok je tu noć održan sastanak na vrhu Putin–Trump–Šprem! Ujutro su, kako znate, pristali na uvećanje osnovice od 3% od 1. siječnja plus još 2% od 1. rujna 2019. godine odustavši tako i od najminimalnijih svojih zahtjeva i opozvali štrajk. Iznimka je bio manjinski Preporod koji je tražio uvećanje od skoro 19% i koji je štrajk ipak održao; ako ste gledali Otvoreno tu srijedu i Stipićev nastup u emisiji, odmjeren, argumentiran i smislen, ako ste svjedočili tome kako je ministra Pavića pospremio u mali džep onda vam je jasno zašto su vladajući nastojali ekspresno Preporod izbaciti iz pregovora.

Većinski su sindikati, dakle, još jednom, uspješnim pregovorima uspjeli neutralizirati nadanja prosvjetarskih hlebinaca da bi moglo doći do velikog štrajka i nekog pomaka naprijed u obrazovnom sustavu. Analiza ne bi bila potpuna kad vam ne bih rekao i ovo – zaključak koji se, hoćeš-nećeš, nameće jest kako je sve unaprijed bilo dogovoreno s Vladom, iako, dakako, ne treba isključiti ni dobru, staru, kardinalnu nesposobnost ekipe koju članarinom servisirate. Zapitajte se, međutim, je li uistinu moguće da je netko do te mjere nedorastao poslu kojim se bavi? Zapitajte se i kakve veze s tim ima činjenica kako sindikalne povjerenike po školama plaća ministarstvo, a ne sindikat! Zapitajte se i koliko plaćate usluge koje ne dobivate – SHU ima, prema njihovim podacima, oko 26 tisuća članova; pomnožite to s 50 kuna prosječne mjesečne članarine i vidite o kojem je iznosu riječ na mjesečnoj bazi! Koliko je to milijuna godišnje? Koliko u deset godina??? A što ste vi dobili od toga? I članovima ograničenog spoznajnog kapaciteta trebalo bi biti jasno da za toliki novac zaslužuju kvalitetu, a ne sindikalni poluproizvod. Te sume i kontrola nad njima ujedno vam govore zašto ćete prije dočekati koju pametnu od Steve Culeja nego ostavku od sindikalnih gurua! Doduše, ako ništa drugo, ovaj smo put barem bili pošteđeni bisera o uspješnosti pregovora; valjda je i sindikalnim liderima jasno kako sve druge javne službe ovim rješenjem mogu biti zadovoljnije jer su u školstvu plaće najmanje iako je stručna sprema najviša. Prosvjeta naprijed, do dna, ostali stoj; princip je isti već godinama, sve su ostalo nijanse. Doduše, i Preporodu se ovaj put ima štošta za prigovoriti – dojma sam kako su i sami svjesni da je traženih 19% povećanja osnovice debelo nerealno, iako zaslužujemo i više, i da je bila riječ isključivo o privlačenju novog članstva, toliko nužnog za reprezentativnost. Ako se ne slažete, recite mi onda gdje su bili u lipnju, kad je bilo idealno vrijeme za štrajk? Igrali su se pogađanja rezultata na Svjetskom nogometnom prvenstvu! Uostalom, drži li itko kako se takav cilj može ostvariti štrajkom od sat vremena? Smatra li itko od vas kako će ovo jednom postati iole normalna zemlja, u kojoj se znanje i stručnost cijeni i pravedno plaća?

Čovjek uči dok je živ, pa svejedno umre kao budala. A ja, ja sam budala zato što odavna nisam vratio domovnicu, pokupio obitelj i otišao. Svijet je velik, život još veći i šteta ga je potratiti u ovoj kloaki. Eto vam je – satrite pedere i komunjare, ogradite se žilet-žicom, kanonizirajte svih pola milijuna hrvatskih mučenika, povješajte u svaku školu i bolnicu krunice i križeve i stvorite si društvo po mjeri. Jednog dana probudit ćete se i shvatiti da niste stvorili Božju državu nego pakao na Zemlji. Ono što vrijedi dotad će, nadajmo se, biti dovoljno daleko. Molim, i drugi put…