piše: Tamara Šoić
Možda griješim, ali stvarno mislim da nitko, ali baš nitko ne bi smio završiti srednju školu bez da zna tko je napisao Glembajeve, Filipa i Prokletu avliju. Potpuno mi je jasno da nekakav računalni tehničar nema ama baš ništa od tog podatka i da neće biti niti bolji niti lošiji u svom poslu ako ostane zakinut za tu jednu, danas, toliko nebitnu informaciju. Jasno mi je i da taj netko, na popravnom roku o kojem mu ovisi godina, u ovom slučaju ne zna apsolutno ništa drugo. I da taj podatak objedinjuje sve ostalo neznanje, ne samo tog jednog, nesretnog predmeta koji pokušava zadržati neki minimum kriterija i zdravog razuma, nego svega ostalog.
Nabrajati razloge kako je do toga došlo, značilo bi raskopavati trulež sustava, a to je nemoguće. Imamo sustav koji učeniku omogućuje ne znati ništa nakon srednje škole. I taj sustav savršeno funkcionira. Zakoni i pravilnici, viši savjetnici i inspekcija, dobro su uštiman, švicarski sat. Nema tog članka zakona koji nije osmišljen kako bi pogodovao i podilazio neznanju i neradu. Imamo sustav koji učeniku s 250 i više sati izostanaka po jednoj godini, daje pravo doći do kraja školovanja. Sustav koji dopušta korigiranje konačne ocjene nastavnika. Sustav u kojem, instrument žalbe na rad nastavnika, služi isključivo kao sredstvo degradiranja i omalovažavanja nastavnikova rada. Sustav kojem povratna, pogubna informacija rezultata državne mature služi korigiranju pragova prolaznosti. Sustav koji smatra da će forma stvoriti sadržaj. Sustav koji iznalazi sve mile i moguće načine kako oblikovati i “odgojiti” čovjeka bez radnih navika. I takav je sustav proizveo učenike koji na kraju četverogodišnjeg školovanja ne znaju autore gorespomenutih djela, a to je u cijeloj priči najmanji problem. Problem je što taj učenik, osim što ne shvaća količinu svog neznanja, u niti jednoj jedinoj sekundi ne zamjera sebi zbog neuspjeha. Sustav mu je posljednjih 12 godina slao potpuno drukčije signale pa će on, na kraju balade, krivca potražiti u svemu osim u sebi. I tu je potpuno u pravu.