Kad učitelji procvikaju

piše: Tamara Šoić

Odlučio Momir neradnike pretvoriti u radnike!

Nakon krvavog višemjesečnog iskustva u nastavi i šefovanja tetama u vrtiću, postavilo čovjeka za zamjenika ministra pa mora nekako ostaviti trag, dati svoj obol, blebnuti par budalaština jer po čemu bi ga inače pamtili?

Ali ruku na srce, ima čovjek pravo. Ionako me nitko osim sina i psa ne vidi s onom hrpetinom papira koju svakodnevno teglim od škole do kuće i nazad, a rad koji nitko ne vidi i nije neki rad.

Zna to Momo jako dobro.

Osim toga, Momo želi da se družimo, produbljujemo međuljudske odnose, a njegova ideja zatvaranja neradnika u zbornice naprosto je nešto nikad viđeno na ovim prostorima.
Nadam se da će se sjetiti uvesti one kartele i cvikalice, da ne bi kakav neradnik zbrisao ranije kući. Već vidim redove za cvikanje kartela i portirku koja budnim okom pazi da svatko cvika svoju, pazeći da ne bi bilo kakvog švercanja i nedajbože cvikanja tuđih.

Kontrolne i pripreme više nećemo nositi kući. Ispravljat ćemo ih u radnoj atmosferi.

Unaprijed se veselim čitanju školskih zadaća u prostoru u kojem je 30 profesionalno deformiranih logoreičara.

Doduše, Momo se malo zaigrao kada je riječ o računalima.
Valjda nas želi odviknuti od tih pogubnih sprava. Naime, u školama na 10 nastavnika dolazi po jedno računalo, ali ljudi smo, dogovorit ćemo se ili jednostavno, kao u dobra, stara vremena, sve pisati ručno.

Ali sve je to manje bitno. Ono što nitko ne uočava je dobrodušna, ljudska, originalna i vizionarska želja bivšeg šefa vrtića kojom nam vraća izgubljeno dostojanstvo. E neće više prodavačice u dućanu okretati očima kad me vide kako dolazim u 11 sati kući.

Neće!!

Na to je Momo računao kada je sve ovo u toplini svoje fotelje zamislio.

I po tome će ga pamtiti generacije.

Kao čovjeka koji je uveo cvikalice u škole.

Ako to nije reforma, onda ne znam što je!